Janko Polić Kamov pisac je koji je romanom Kaljuža i dramom Mamino srce toliko odskočio od suvremenika da ga tadašnja sredina nije ni mogla shvatiti. Bio je to početak dvadesetog stoljeća kad je većina hrvatskih pjesnika romantično i pomalo idilično oslikavala svoju sredinu, prenosimo vijest o obljetnici pjesnikove smrti s web stranice HRT-a.

Mladić, čiji je nastup na hrvatskoj književnoj pozornici trajao prekratko, energično i željno prihvaćao je i razotkrivao život s one druge strane. Zbog te će je divlje, prljave i bizarne strane života koja je dominirala Kamovom književnošću Antun Gustav Matoš nazvati nazvati lirikom lizanja i poezijom pljuckanja.

Janko Polić Kamov rođen je 17. studenoga 1886. u Pećinama pokraj Sušaka. Istjeran iz sušačke gimnazije, nastavlja školovanje u Senju, gdje u bogoslovnom konviktu proživljava svoju pubertetsku i prvu vjersku krizu u obliku pobune protiv dogmi, Boga i društvenih konvencija. Kad je protjeran i iz senjske gimnazije, prelazi u Zagreb, sudjeluje u protukhuenovskim demonstracijama pa je kažnjen na tri mjeseca zatvora.

Pisati počinje već kao dječak, a njegov zreli rad počinje 1905. pjesničkim zbirkama Psovka i Ištipana hartija te dramama Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi, a završava samo nekoliko godina poslije romanom Isušena kaljuža. Polić se iskušao u svim književnim vrstama, ali on kao da stvara negaciju tih vrsta - antipjesme, antidrame i antiromane.

Njegov socijalni, antiklerikalni i anarhistički protest bilo je teško razumijeti u vremenu u kojem je živio. Zato ostaje neshvaćen i usamljen. Nemiran duh vodi ga u glumce, trgovačke putnike i novinare. Oboljevši od upale pluća, odlazi 1906. u Veneciju, a 1910. putuje u Španjolsku i već iste godine umire u Barceloni 19. kolovoza. 

Doznajte više o ovom velikom pjesniku na web stranici Kamov.hr

Ključne riječi: janko polić kamov