OBJAVA: 11.02.2018, 18:53h   •   IZMJENA: 11.02.2018, 18:53h   komentara   •     ISPIŠI

Good Film Hunting

'The Florida Project': Američki san i Disneyland samo je za one koji ga mogu platiti

Neobično mi se svidio 'The Florida Project', film za koji sam u startu mislio da će mi ići opako na živce i odgađao sam gledanje koliko god sam mogao, jer nije mi se dalo provesti dva sata u još jednom prikazu američke sirotinje i njihove borbe sa životnim problemima. Odbijalo me to i što su glavni glumci djeca od sedam-osam godina, što mi nikad nije baš pretjerano sjelo, ali Sean Baker je svojim redateljskim umijećem uspio pokazati kako treba zaboraviti Sartrea i ekipu, najcrnji i najmorbidniji truli egzistencijalizam upravo vlada Trumpovom Amerikom.


PIŠE Mario Krnić
11.02.2018, 18:53h

Dakle, imamo motelsko naselje u Orlandu na Floridi, gradu u kojem je najveći Disneylandov zabavni park na svijetu, a sirotinji koja živi tik do njega cijeli taj šušur, Miki Maus i ostala ekipa je poprilično nedostižna, jedna tjedna stanarina košta im manje od cjelodnevne karte za sve sadržaje koje taj centar svjetske zabave nudi.

Ali zato imaju priliku živjeti u zgodno nazvanim motelima za sirotinju, poput Future Landa, raznoraznih dvoraca i drugih imena, zapravo varijacija na temu onog što se u samom Disneylandu nudi. Naravno, djeca kao djeca, ne kuže baš da im se majka treba s vremena na vrijeme prostituirati, varati ljude, prodavati lažne parfeme ili, u najboljem slučaju, raditi u lokalnom restoranu brze hrane i istoj toj sirotinji prevrati i služiti vafle i hamburgere. Nije Miki Maus za svakog. Već samo za one koji ga si mogu priuštiti.

Djeca iz tih motela i naselja, nabrijana do daske od previše šećera iz gaziranih sokova koje jedino piju i svih onih slatkih priloga uz vafle koje skoro da jedino i jedu, napravila su sama svoj Disneyland. Koji se, u skladu im s roditeljima, svodi na pljuvanje automobila od jednako nesretnih susjeda, bahatom odgovaranju i nedostatku ikakvog poštenja prema starijima, sitnim prevarama i žicanju za sladoled kojeg na odvratan način ližu i po troje odjednom.

Moram priznati da sam prvih dvadesetak minuta tog haračenja po kvartu i štete koju mogu napraviti dva ili tri šestogodišnjaka jedva podnio, djeca su se nekako previše uživjela u ulogu i već me je na prvu pukla totalna nelagoda. Srećom, Sean Baker je brzo to sve uspio režijski izbalansirati, postavio je nekoliko kontrapunkta u vidu smirenog i valjda poštenog kućepazitelja kojeg izvrsno tumači sad već pomalo zaboravljeni Wiliam Dafoe, a i razdvojio je dvoje balavaca koji su ko Atila hodali po kvartu i uništavali što su stigli.

Kad su iz obijesti zapalili susjedno, napušteno stambeno naselje, za majku od jednog od njih to je ipak bilo previše, pa je došlo do zabrane druženja. Da se nešto opako sprema i da nije 'The Florida Project' samo još jedna uobičajena priča o teško  odrastanju, redatelj je jako lijepo naglasio i stalnim prelijetanjem helikoptera koji kao da čuva taj čuveni zabavni park od white trasha koji ga okružuje. Ili Ameriku od imigranata, kako god hoćete.

Prava drama tek onda nastupa, u prvi plan izbija majka male djevojčice, a te priče niti su lijepe niti u skladu što bi Amerika,  a kamoli Disneyland trebali predstavljati. Izgleda kao da sam previše toga otkrio o filmu bez upozorenja o 'spoilerima', ali oni za doživljaj ovog filma apsolutno nisu bitni. Bitna je atmosfera, ljepota, inteligentni i vrlo vješti redateljski postupci te skoro savršen casting, ova glavna mala oko koje se sve vrti je jednostavno rasturila. Pa čak i u toj svojoj naglašenoj razmaženosti i neodgojenosti, koja mi je na početku filma išla opako na živce. Mala zna pokazati emocije tri puta jače od Mela Gibsona.

Čitao sam prije gledanja ne netu kako će se 'The Florida Project' svidjeti onima kojima se svidio 'American Honey', prošlogodišnji poprilična hit za kojeg mi nikako nije bilo jasno zašto ga ljudi toliko hvale. Američka djeca još su uvijek manje iritantna od američkih tinejdžera, a i Sean Baker je predobar redatelj da bi dopustio toliko praznog hoda i mlaćenja iste takve slame.

Na kraju svega, neka nada u taj američki san ipak postoji, nije ga se Baker odrekao skroz, a o tome dobro svjedoči i valjda jedina rečenica u filmu koja je implicitno željela biti filozofska. Ova naša mala glavna junakinja voli se zaletjeti do jednog palog stabla. 'Palo je i slomilo se, ali dalje raste', kaže Moon, i to nam je, uz zadnju scenu, jedini tračak nade na kraju tunela. Kad vidiš sve ostalo, samo bi se budali dalo odseliti u Ameriku. Ok, zaboravljam da živimo u Hrvatskoj.

Akademiju može biti sram što Bakeru nisu dali nominaciju za najboljeg redatelja, ovaj mu je film bolji od 'Tangerina', a bilo je tu dosta skliskog terena na koji se mogao poskliznuti.

Dafoe je zato nominiran za sporednu ulogu, pa eto, neka barem njemu ode taj nesretni kipić, da se malo više pažnje obrati na jedan od svega nekoliko odličnih filmova prošle godine.

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK