OBJAVA: 12.01.2017, 15:44h   •   IZMJENA: 12.01.2017, 15:44h   komentara   •     ISPIŠI

Priča iz Crnice

Boba Đuderija: Manganski likovi iz mog djetinjstva bili su čvrknuti na meni sasvim prihvatljiv način

Spisateljica i blogerica, porijeklom iz Šibenika Slobodanka Boba Đuderija prisjetila se bakine kuće u šibenskoj Crnici, te na svoj poseban način ispričala priču o Crničanima i nezaobilaznom manganu i kako je taj kemijski element utjecao na mentalno zdravlje Šibenčana.


  Facebook Boba Đuderija: Manganski likovi iz mog djetinjstva bili su čvrknuti na meni sasvim prihvatljiv način
PIŠE Šibenik IN
12.01.2017, 15:44h

Priču o Crnici prenosimo u cijelosti.

Babina kuća se nalazila usrid šibenskog naselja Crnica i imala je dva kata. Navodno je naselje dobilo naziv Crnica zbog tvornice elektroda i ferolegura koja je u njemu pulsirala crnim dimom i specifičnim, teškim mirisom. Ja sam pak odrasla u uvjerenju da je to miris cvrčaka u zraku prešanom od vrućine i ljepljivom od smokve. Cvrčki su cvrčali, tvornica je pućkala a oblaci crnog dima višali su se po zelenim granama borova na brdu Smričnjak koje se lino protezalo isprid babine kuće. U biti, prilično ružnjikavo naselje je bila ta Crnica.

Miris koji je meni bija tako poseban, i lip, bija je u stvari miris mangana. Pa se za nas iz Crnice govorilo da smo svi malo čvrknuti u glavu od toga mangana. Ja san to doživljavala ka kompliment, jer su ti manganski likovi iz mog ditinjstva bili čvrknuti na meni sasvim prihvatljiv način. Za Šibenčane se i inače kaže da su svi čvrknuti, a mi Crničani smo valjda bili najčvrknutiji.

Postoji i istinita zgoda u vezi te čvrknutosti. Jedan moj rođak je bija izveja neku glupost i ćaća je trča za njim po kući da ga istuče. Ovi se nekako dokopa špajze i zaključa se unutra. Ćaća uvatija lupat po vratima i viče: "Izlazi vanka mulo pasje da te pribijen!", a ovi iznutra drekne: "Neću!" Ovi opet: "Izlazi kad san ti reka!" A mali: "Neću! Ti radiš u manganu!" U babinoj kući je živilo toliko ljudi ka da su se natjecali za Guinessovu knjigu rekorda po tome koliko bića maksimalno može stat u jednu kuću a da ne pomru od nedostatka kisika.

To nam nije smetalo jer ionako nismo disali zrak, nego smij. Tolika količina živih bića na jednom mistu garantirala je, ako ništa drugo, a ono dobru zabavu. Lita su u toj kući mog ditinjstva trajala beskonačno. Kad se sićan tog doba, ne sićan se nijedne zime. Lita su u ditinjstvima razvučena od jednog do drugog kraja vedrine. Između ta dva kraja nalazija se brisani prostor posut oskorušama po kojemu smo mi dica trčali bosi.

U popodnevnim satima, posli ručka, baba bi zatvorila škure na prozorima, i ne znam kakvim trikovima se služila, ali mi dica bi bezpogovorno poligali na „odmor“ i poslušno bi se umirili u krevetima ka mali omamljeni anđeli. Nikad nismo spavali, ali smo mirovali, a ja sam se najčešće zabavljala promatrajući igru sunčevih zraka kroz otvore na škurama. Odsjaj tih zraka se širija na zidove sobe, jedna tamna traka, jedna svijetla traka, jedna tamna... Nikad više nisam takve umirujuće pruge vidila, niti na jednom zidu svog života.

Tada sam virovala da ne postoje škure zbog Sunca, nego da Sunce postoji zbog škura. Da ih razigra dok dica čekaju dozvolu za ponovno istrčavanje u lito. Oko 5 sati popodne život se opet budija, i to je bilo vrime za okupljanje u dvoru isprid kuće. Nikad se nismo dogovarali, ali se znalo, u taj sat počeli bi zauzimat pozicije po zidićima i skalinama u dvoru mi sa donjeg, i oni sa gornjeg kata.

Čarolija je bila u zidićima i skalinama. Sidenje na zidiću je bija obred uzvišenog hedonizma, vrhunac jednostavnog, bezbrižnog postojanja. Kad bi se tako svi poslagali, onda bi doša dida. Samo je on dovlačija iz kuće katrigu, i sidija bi tu ka poglavar veselog, bučnog plemena, pušeći i smijuljeći se... Pa bi krenija sa svojim pričama.

Svaka obitelj na svitu valjda ima jednog takvog pripovjedača. Sve oči i uši su tada bile usmjerene na njega i njegov glas. I po stoti put ispričane priče uvik su imale okus prvih šparoga. Posebnu ulogu u tim vrućim popodnevima imala su stabla. Baba je najčešće sidila na zidiću ispod stabla limuna, a sve nas druge svojim su krošnjama od sunca štitile jedna velika smokva, i jedna još veća mamula.

Po toj smokvi i mamuli mi dica smo se pentrali ka mali majmunčići, sladeći se plodovima i vatajući tirkizno zelene gudce. Gudci su bili leteća stvorenja oko čijih smo tjelešaca kirurškom preciznošću vezivali konac pa bi ih onda puštali da tako lete iznad naših glava proizvodeći zvuk hipnotičkog ljetnog zvrndanja. Neobično je bilo s kojom su lakoćom te leteće igračke dopuštale da ih uvatimo i zavežemo.

Njihovo beskonačno zujajuće nastojanje da se otmu koncu stvaralo je ushit u našim srcima. Onda smo ih puštali, neozlijeđene, da odlete. Nisu bižali glavom bez obzira nakon oslobađanja, stalno su se opet vraćali, ka da su s nama imali neki prešutni sporazum o igri.

Kad bi najjača žega napokon popustila, znali smo ić u brdo. Na naš Smričnjak. Nekad smo išli zajedno sa starijima, brat šparoge. Ali najčešće smo Smričnjak osvajali u našim dičjim hordama. Na vrhu brda su bila dva bunkera iz drugog svjetskog rata, puna mraka, mirisa mokraće i strašnih priča. Bila je tu i legenda o zločestoj babi Bogari sa ovcama koja krade malu dicu.

Niko nikad nije uspija dokazat takvu vrstu krađe, niti je ikad iz neke kuće nestalo neko dite, ali priča o zločestoj Bogari je opstajala uporno i začinjala naša lita neophodnom, slatkom dozom dičjeg praznovjerja i straha. Ponekad smo se na Smričnjaku tukli sa dicom koja su živila u nekim daljim dilovima naše duge ulice na izlazu iz Šibenika. Brdo je odzvanjalo drekom, beštimama i plačom.

Kad bi bitke završile, doma smo stizali rumeni i zažareni i puni pravedničkog osjećaja pobjede nad „neprijateljem“. Materama i babama smo lagali da smo rane i krvava kolina zaradili padovima, jer ko je smija reć da se tuka, još bi nas i one nabile. Lipo je od UNESCA šta je zaštitija katedralu, ali meni je žaj šta nije nekako pod svoju zaštitu uzeja i ta moja šibenska lita iz ditinjstva.

Možda bi mi bila potrajala do danas. Možda bi i tvornica, šta je hranila generacije i generacije, bila preživila. Možda bi ja još lovila tirkizno zelene gudce i možda bi još mogla u zraku ćutit miris cvrčaka pomišan sa mirisom elektroda i ferolegura. Banda sa Smričnjaka prosula se svud po svitu. Tako je odsvirana naša „Šibenska balada“. Balada o crnom naselju „Crnica“, najlipšem ružnom naselju na svitu.

 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK