OBJAVA: 13.02.2015, 13:08h   •   IZMJENA: 13.02.2015, 13:19h   komentara   •     ISPIŠI

Odakle ti pare, Gogo?!

FOTO Veliki Gogo 'oči u oči' i s Bogom i s Vragom: Kako mi je Tibet pružio sve što je mogao

Popevši se na brdašce prekriveno molitvenim zastavicama, lijevom sam nogom do koljena propao u gusti snijeg. Pogled je pucao na veličanstveni, gotovo izvanzemaljski tibetanski plato i udaljene ili manje udaljene snježne vrhove. Znao sam da u ovoj pripizdini kilometrima ukrug nema nigdje žive duše, što mi je izazivalo pomiješane osjećaje.


  Veliki Gogo FOTO Veliki Gogo 'oči u oči' i s Bogom i s Vragom:  Kako mi je Tibet pružio sve što je mogao
PIŠE Goran Subašić
13.02.2015, 13:08h

Sjeo sam na snijeg na vrhu brdašca, stavio na MP-tricu mističnu Debussyjevu sonatu i zapitao se: Pa što kada bi sve upravo u ovom trenutku završilo? Da li su godine života mjerilo kvalitete istog? Zašto se uvijek trudimo doživjeti stotu, pa i više, a ne znamo niti što bi napravili s 25–30 godina života?

Zašto svi pitaju one dugovječne 'koja je tajna njihove dugovječnosti', a ne pitaju ih najbitnije pitanje – kako ste proveli sve te godine? Da li ste bili zadovoljni, sretni, ispunjeni?  Što vrijedi milijun godina života bez toga?

Gledajući gotovo rajski prizor ispred sebe nastavio sam kontemplirati govoreći samome sebi: Prošao si čitav svijet, vidio i radio stvari o kojima neki niti ne sanjaju, bio si u najvećoj boli i patnji (fizičkoj i psihičkoj), bio si u najvećoj sreći i radosti, probao si i radio gotovo sve što se moglo probati i raditi, smijao si se, plakao si, bio okružen najljepšim i najružnijim, najgorim i najboljim, najarogantnijim i najponiznijim, gledao u lice i Bogu i Vragu, bio izgubljen u gustoj magli i stajao na jarkom suncu pod kristalno vedrim nebom i, što je možda najbitnije – volio si i bio voljen!

Pa što onda ako sve završi ovdje i sada, u ovom idealnom, savršenom trenutku na malenom brdašcu okruženom fantastičnom bezvremenskom ljepotom u srcu Tibeta?

A onda sam shvatio koliko sam sebičan, koliko ljudi (naročito bližnjih) ne bi razumjelo, koliko bi patili i koliko bi im boli nanio – uostalom, ne moram još dugo vremena ići 'tamo' kada je i 'ovdje' savršeno! Strpjet ću se pa neka sudbina odluči kada je vrijeme za onu pravu, najveću i najmističniju avanturu.

Sišao sam s brdašca, zahvalio na 'vidu' uz tibetanski 'om mani padne hum' i shvatio da mi je Tibet pružio sve što je mogao (ili što sam ja tražio od njega) te sam se odlučio vratiti u Kinu. 

Možda sam na Tibetu proveo svega desetak dana, ali trag koji je Tibet ostavio na meni je za čitav život...Osim ako ne dobijem onog prokletog Nijemca Alzheimera koji uvijek skriva uspomene i stvari po kući.

Novih 35 sati u vlaku iz Lhase za Xi'an, uz sve već opisane blagodati, donosi i jedan novitet, a to je nenormalno pojačana glazba s ultra sladunjavim popom kao da ga je skladao udruženi tim Justina Biebera i Josipa Katalenića za kinesko tržište u izvedbi ženskog soprana koji skriči kao svinja na kolinju.
 
NAPOMENA: Ako sam koga ovim opisom uvrijedio, želio bih se ispričati – dakle, moja duboka isprika svinjama!

Nakon 37 sati (vožnja je ovog puta, na moju iznimnu radost, čak i duže trajala), iskobeljao sam se iz vlaka na stanici u Xi'anu posrćući dok mi se cirkulacija postepeno vraćala u noge, a nos počeo osjećati i druge mirise osim enormnog, nesnosnog smrada u vlaku.

Preporučio bih svima da barem jednom, makar i na kratko, odu na jedno, nazovimo ga 'niskobudžetno-mazohističko putovanje' jer nakon njega stvari koje inače uzimamo zdravo za gotovo počinjemo iznimno cijeniti, npr. običan krevet, wc – školjku, tuš (topla voda je već pravi luksuz), hladnjak, pećnicu, čisto rublje, čisti ručnik, sapun, pitku vodu, kruh, razumljivi jezik...

Svakog puta kada se vratim s dalekog putovanja istinski sam zahvalan, radujem se i uživam u ovim sitnicama te se osjećam kao kralj neke monarhije dok opran u čistoj odjeći otvaram česmu iz koje izlazi bistra, pitka voda. Tako malo, a nekima tako puno i nedostižno!

U Xi'anu sam proveo još nekoliko kišnih dana, upravo da kiša moju melankoliju zbog završetka putovanja produbi. No ovog puta nisam bio previše tužan. Šetao bih gradom i gledao 'sjaj' proljetne kiše - mirisala je na kuću, na drage ljude, na ljude koje volim i koje nakon dva mjeseca svakojakih doživljaja jedva čekam vidjeti. Par dana poslije već sam letio iz Pekinga za Budimpeštu. 

U Budimpešti sam također ostao dva - tri dana da bih se malo asimilirao jer doći s istoka direktno kući je duboki šok od kojeg vam treba vremena da se oporavite.
 
Vlak iz Budimpešte za Zagreb nosio je sa sobom putnika s krivotvorenom kartom (točnije, povratna karta je trajala mjesec dana, a putnik se zadržao dva mjeseca te je pokušao prepraviti datume) i uzbudljivu dramu oko predaje carinicima i policijskim službenicima na granici Mađarske te plaćanja visoke kazne (koja je diplomacijom ipak snižena) zbog krivotvorenja, davanja krivog iskaza i zadržavanja vlaka.

Napokon je autobus pristao na kolodvor uz popratni sterilni glas sa zvučnika 'autobus iz Zagreba za Šibenik stigao je na peron 3'.
Sam pogled sa šibenskog mosta na grad mi svaki put izazove nemir u organizmu, a trnci prostruje čitavom kralježnicom, no trenutak kada zakoračim iz autobusa i stanem na jako poznato tlo u mojoj glavi je velik koliko i korak Neila Armstronga.

Već tradicionalno, tko zna koju godinu za redom, uvijek bacim backpack u prvi kafić na Rivi te popijem pokoje pivo dok mi se dojmovi malčice ne slegnu prije nego odem kući. 

No, ovoga puta je nešto nedostajalo! 

Nekoliko zadnjih puta, uključujući i prošlu godinu, kada bi mi iz daljine ugledao onaj veliki backpack na leđima, naš dobro poznati Šibenčanin Aleksa, ne prepoznavši me, bi dotrčao do mene sa standardnim pitanjem 'oom, zimmer, camera?' Ove godine se to nije dogodilo. Neće se dogoditi više nikada. Aleksa više ne nudi sobe, nije doživio duboku starost, nije jedan od dugovječnih. Nije želio otići na Tibet, ali želio je otići (vratiti se) u Njemačku, želio je napraviti jednu operaciju s kojom bi on postao on! Pitam se da li je bio sretan? Pitam se što bi napravio da ga netko ili nešto vrati tu i dade mu još malo vremena, još godinu dana? Bi li ostajao sam u kući, svako jutro se ustajao uz tjelovježbu, ulijevao mlijeko u kavu i mazao maslac na kruh, nervirao se zbog nedostatka adekvatne obuće, kišna popodneva provodio na kauču uz televiziju, a sunčana u kafiću željno iščekujući pokojeg izgubljenog backpackera da mu ponudi smještaj, jebao majku političarima, sažalijevao se nad svojim životom, predvečer vršio ritualno kupanje koje mu je pomalo dosadilo, uredno kidao nokte i navečer išao u propisno vrijeme spavati i...Bio nesretan? 

Pitam se da li bi u navikama 'odrađivao' preostalo vrijeme, na sigurnome, bez rizika, bez odmaka od ustaljeno-udobnog? Da li bi bio mrtav prije nego što je umro? Ili bi možda ipak nešto promijenio? Da li bi novi Aleksa riskirao i otišao u Njemačku, da li bi skupio za operaciju i postao ono što jest?

Aleksa više o svojim željama ne može odlučivati...Mi još uvijek možemo! Sve dok dišemo možemo.

Nedavno me jedan poznanik kojega gotovo svakodnevno viđam kako namrgođen, uz vječito kukanje, besciljno tumara ulicama upitao kako mogu ići svakuda (aludirajući na moj put u srce Afrike za par dana) i stalno riskirati, da mi tamo gdje ja idem prijeti smrt. Istina je, odgovorio sam. Smrt meni katkad prijeti – tebi se događa!

Ne dopustite da vam se smrt dogodi u životu - usmrtite smrt, usmrtite strahove, usmrtite monotoniju i 'određeni' život, život koji 'takav mora biti' - podarite život svome životu, podarite život svojim snovima i 'nemogućim' željama, makar to značilo da ćete morati usmrtiti svoju udobnost, navike i svoj razumski um.

Uvjeren sam - nećete požaliti!

Sve dosad objavljene kolumne Velikog Goge možete pročitati OVDJE.

Sve ostale tekstove o putešestvijama Velikog Goge, pročitajte ovdje.

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK