OBJAVA: 11.11.2017, 08:24h   •   IZMJENA: 11.11.2017, 08:24h   komentara   •     ISPIŠI

Zaboravljeni Šibenik

Suhozidi i bunje: Priča naših težaka

Šibenik, njegova okolica i otoci prepuni su suhozidnih ograda koje se prostiru okolišem. Izgradile su ih marljive i žuljevite ruke šibenskih težaka i naših otočana. U svojoj novoj kolumni šibenski konzervator Ivo Glavaš ispričao je priču o bunjama.


PIŠE Ivo Glavaš
11.11.2017, 08:24h

Ono čime se danas ponosimo, težaci su u najvećem dijelu izgradili u nepunih dvadeset godina druge polovine 19. stoljeća. Suhozidi su nastali mukotrpnim krčenjem zemlje kako bi se zasadili vinogradi. Za zaklon tijekom dugotrajnih poljskih radova služile su im bunje kojih, kud god se okrenemo, ima na stotine. Kako, kada i zašto su težaci odjednom krenuli u masovnu sadnju vinograda?

Glavni proizvođač i izvoznik vina u Europi u 19. stoljeću bila je Francuska. Skromne parcele zasađene vinovom lozom i proizvodnja vina u Dalmaciji nisu Francuskoj bili nikakva konkurencija. Sve do trenutka kad su zaredale opasne bolesti koje napadaju vinovu lozu. Najpogubnija od njih bila je filoksera koja se u Francuskoj pojavila oko 1860. godine i brzinom munje poharala francuske vinograde. Osim francuskih, ubrzo su uništeni talijanski i njemački nasadi vinove loze. Europa je ostala bez vina, a to baš i nije bilo vrijeme kad su bila dostupna vina s drugih kontinenata.

Bunja unutar suhozida na Srimi

Dalmatinski težaci odmah se bacaju na posao i od 1875. godine do prve pojave filoksere u Dalmaciji 1894. godine, nastaje taj splet od suhozida. Težaci krče sve što se moglo iskrčiti, a Dalmacija kroz  dvadeset godina vinima opskrbljuje Francusku i Europu. To je valjda jedini trenutak u hrvatskoj povijesti kad smo nečim opskrbljivali sve europske zemlje. Kako je bajka o masovnoj proizvodnji vina u Dalmaciji naglo došla, tako je i nestala. Austrougarska vlada 1892. godine donosi zakonske odredbe kojima ograničava izvoz dalmatinskog vina, a gotovo istovremeno filoksera se polagano širi po dalmatinskim vinogradima od sjevera prema jugu. Posljedice su bile strašne. Kako bi izbjegli neimaštinu i glad, dalmatinski težaci se daju u masovni egzodus prema dalekim kontinentima. Za njima su ostala napuštena polja, suhozidi i bunje u kojima nakon njih više nitko nije boravio.

Bilo je znanstvenih pokušaja da se dalmatinske bunje datiraju čak u mlađe kameno doba. Istina je da je tehnika kojom su građene poznata još od prapovijesti, ali naše bunje s tim nemaju nikakve veze. Uz poneke znanstveno sporne primjerke, sve su plod jedinstvenog napora naših težaka u drugoj polovini 19. stoljeća. 

Bunja kod šibenskog mosta

Bunje kakve se grade u dalmatinskim vinogradima dio su svjetske kulturne baštine. Poznate su posvuda po mediteranu, ima ih čak u Palestini, na otoku Malti i na Islandu. Svi ti objekti, uz neke posebnosti lokalnog podneblja, imaju iste osnovne konstruktivne karakteristike zidanja u suho. U Palestini ih zovu al-mantarah, na otoku Malti girna, na otoku Kreti mitato, u Sloveniji hiška, a kod nas u Istri kažun, na otoku Krku komarda, na otoku Hvaru trim, na otoku Koručuli vrtujak, a u Konavlima kućarica.

Danas nažalost umjesto izvorne tradicijske baštine, turistima prezentiramo lažna etnosela s plastičnom stolarijom i magarcima koji su s težacima nekad išli u polja, a sad statiraju u tom lošem pokušaju Disneylanda. Zato kad drugi put prođete pokraj šibenskih suhozida i bunja, sjetite se da ih je izgradio nečiji djed ili pradjed. Možda upravo vaš.

Bunja na početku Dubrave

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK