OBJAVA: 07.09.2017, 08:30h   •   IZMJENA: 07.09.2017, 08:40h   komentara   •     ISPIŠI

EKSKLUZIVNO FOTO&VIDEO

Jedini smo ušli u Todorićeve vile na Smokvici i razgovarali s gazdom Lušićem koji za 20 dana mora iseliti

Svjestan sam da 27. rujna moram napustiti Smokvicu jer je ovrha, na koju mi nisu dali nikakvo pravo žalbe, pravomoćna , no neću dopustiti da time ova priča završi makar pravnu bitku morao voditi pred sudovima Europske unije, kazao je ovih dana za ŠibenikIN Ante Lušić, zagrebački poduzetnik rogozničkih korijena koji je 1995. godine dobio od države na upravljanje otok Smokvica Vela.


  ŠibenikIN Jedini smo ušli u Todorićeve vile na Smokvici i razgovarali s gazdom Lušićem koji za 20 dana mora iseliti
PIŠE A.Pa.
07.09.2017, 08:30h

- Smokvicu sam legalno i bez naknade dobio od Ministarstva obrane kako bi narednih 30 godina na otoku razvijao elitni turizam, uz obvezu da nakon tog razdoblja sve uloženo predam državi. Za mene je to jedina istina i sada se smatram oštećenim. Otkako sam 1995. godine ušao u taj poslovni poduhvat, investirao sam na otoku milijune, uz stalni strah od deložacije i maćehinski odnos države koja nije ni pokušala sa mnom pregovarati oko rješavanja problema nego su 20 godina odugovlačili. Tijekom godina, u više navrata bilo je pokušaja da mi se otok oduzme, no tu ne mislim na državu nego na pojedince i lobije koji su političkim utjecajem nastojali ukloniti mene kako bi otokom mogli upravljati oni ili njihovi pouzdanici – kaže Lušić.

Da je pravne države, problem je odavno mogao biti riješen na ovaj ili onaj način, ali očito to se dva desetljeća nije događalo, dodaje vlasnik poduzeća Grafoplast koje je od kraja rata upravljalo otočićem.

- Od prvoga dana kad su se pojavili problemi, nudio sam različite varijante rješavanja problema i bio spreman na kompromise, ali s druge strane nije bilo nikoga. Sve hrvatske vlade zajedno sa svojim premijerima i ministrima, sve garniture koje su upravljale Državnim uredom za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) i drugim institucijama i državnim tijelima koji su na bilo koji način mogli doprinijeti rješavanju ovog problema, hladno su me ignorirali. Naprosto nisu htjeli rješavati spor i ja sam najveći dio vremena na otoku proveo u neizvjesnosti i strahu da ću biti potjeran – Lušićev je pogled na priču o  rogozničkom otoku koji je prije 22 godine dobio od države na korištenje bez naknade i bez obveze plaćanja koncesije za korištenje pomorskog dobra.  

Ante Lušić svjestan je da mora iseliti s otoka

Smokvica Vela nekad je bila u vlasništvu Lušićeva pradjeda koji je 20-ih godina prošlog stoljeća otok prodao jednom bogatom austrijskom Židovu, a ovaj tamo 1929. godine izgradio ljetnikovac s malim molom za privezivanje brodova. Do početka Drugoga svjetskoga rata 1939. godine dolazio je na otok otprilike pet mjeseci godišnje i tamo ljetovao s prijateljima iz bečkih visokih društvenih krugova.      

Pred početak rata 1939. godine, vlasnik Smokvice nestao je pod do danas nerazjašnjenim okolnostima u Alpama i vjerojatno okončao kao žrtva nacističkog progona Židova, a na otok je uselila njegova kćerka koja je ljetnikovac na Smokvici za simboličnu svotu novca prodala Kraljevini Jugoslaviji.

U proljeće ili ljeto 1941. godine na otok se iskrcala fašistička talijanska vojska, a nakon kapitulacije Italije i pada Njemačke par godina kasnije, na Smokvicu su se iskrcali partizani. Sve do 1991. godine tamo je bila vojna baza JNA i tih 50 godina nitko od civila nije se smio približiti na 200 metara od otoka s naoružanim stražarima.

Vila sagrađena 20-ih godina prošlog stoljeća

Hrvatska vojska stigla je na otok 1991. godine i zadržala se tamo do 1993. kada je Ministarstvo obrane proglasilo Smokvicu Velu neperspektivnom vojnom imovinom.

- Kada sam ja stigao tamo, otok je već bio u potpunosti devastiran i opljačkan. Sve što je moglo biti odneseno s njega, nestalo je, a ono malo što je ostalo, bilo je uništeno. Čak je i šuma stradala jer su ljudi cijepali drva radi ogrjeva. Vidio sam potencijal i uputio MORH-u pismo namjere te im prezentirao plan razvoja elitnog turizma na otoku i nakon nekog vremena dobio otok na korištenje idućih 30 godina – prepričava Lušić.

Sve je, veli, bilo sjajno dok se 5. rujna 1999. godine na mulu nije pojavila jahta MORH-a kojom je na Smokvicu doplovio Ljubo Ćesić Rojs, pomoćnik ministra obrane koji se predstavio i objasnio da je došao obići otok kako bi utvrdio u kakvom je stanju ta vojna nekretnina.  

- Bio je oduševljen viđenim i počeo nas hvaliti. Rekao je 'svaka vam čast, vama i vašem poduzeću jer nigdje u Hrvatskoj nisam vidio ovako dobro održavanu vojnu nekretninu. Smokvica je najbolje gospodarena vojna imovina u zemlji' kazao je', a onda je pet dana kasnije poštom stigla prava pohvala od MORH-a u vidu raskida ugovora. On je to došao odraditi za nečije političke i poslovne interese, a tko je naručitelj mogu samo pretpostavljati – govori Lušić ne otkrivajući ime tajkuna koji je, uvjeren je, bacio oko na Smokvicu i iskoristio politički utjecaj da se domogne otoka.

Nimalo ne dvoji da je u tom trenutku Smokvica trebala promijeniti gazdu, ali nekako se uspio održati na otoku odolijevajući pritiscima koji su uslijedili i posebno se intenzivirali u vrijeme vladavine Ive Sanadera. Vlade su se mijenjale, a politički pritisci ostali, no ne od vlasti koja je htjela otok vratiti u posjed države nego od moćnih pojedinaca koji su Smokvicu htjeli za sebe.

- Nijednoj vlasti nije bio cilj riješiti taj problem nego otjerati mene i useliti nekoga drugoga. Kada više nisam imao snage odolijevati tim pritiscima, prodao sam 2006. godine prava na upravljanje Smokvicom Ivici Todoriću, a on me zadržao kao upravitelja. Samo on je u tom trenutku imao snage i moći odolijevati nasrtajima onih koji su se zagrijali za otok i započeo je pregovore s državom oko novih uvjeta korištenja Smokvice . Nudio je novac za najam i koncesiju i pregovarao s MORH-om, DUUDI-jem i drugim institucijama, ali nitko nije bio zainteresiran za rješavanje problema. Država je održavala status quo i odlučila djelovati tek nakon Todorićeva poslovnog kraha pa me sada izbacuju s otoka ovrhom na koju se ne mogu niti žaliti – govori Lušić koji je na Smokvici planirao izgraditi pet luksuznih vila, urediti pristup obali i plaže, sve kako bi tamo razvijao elitni turizam.

Za tu namjenu, tvrdi, trebao je od jedne poznate austrijske banke dobiti 5 milijuna njemačkih maraka, ali baš u vrijeme kada mu je kredit trebao biti odobren pojavio se Ljubo Ćesić Rojs i nijedna banka više nije htjela riskirati poslujući s Grafoplastom.   

- Otkako me MORH tužio 2002. ili 2003.godine sudu i nekakvim pravnim cakama isposlovati bez logičnog objašnjenja raskid ugovora, nitko me više nije htio kreditirati. Tko zna što bi se dogodilo da se jednog dana nije pojavio Todorić kojeg sam preko zajedničkog prijatelja ugostio na Smokvici i na ručku mu ispričao svoju situaciju, a on odlučio preuzeti otok. Ostalo je povijest, a detalje našeg poslovnog dogovora ne mogu vam otkriti jer su poslovna tajna – kaže izbačeni gazda rogozničkog otoka koji nam nije htio otkriti ni imena visokih stranih dužnosnika koji su tijekom godina boravili na Smokvici kao čuvane osobe, pod budnim okom Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva vanjskih poslova.

Među njima je navodno bio i Dmitrij Medvjedev koji je na Smokvici boravio u vrijeme kada je bio ruski predsjednik  (2008.-2012.), a na otoku su godinama boravili i deseci drugih stranih uglednika, šeika, jetsetera, playboya, nebrojeni hrvatski saborski zastupnici, ministri su tamo jeli i pili, a nije isključeno da je luksuz na Smokvici uživao i pokoji bivši hrvatski premijer ili predsjednik.

Vila austrijskog Židova

U vili izgrađenoj u Todorićevo vrijeme, s čije terase puca pogled na privatnu plažu i glavno pristanište na otoku, na katu se nalaze luksuzno opremljene sobe s kupaonicama i popratnim prostorijama, a dolje je golema blagavaonica s restoranskom kuhinjom u kojoj je najmodernija oprema. Iza je vinski podrum ukopan u kamenu, doduše bez vina koja je Todorić ponio sa sobom kad je raskinuo ugovor s Lušićem, ali ostalo je na stotine boca vode Jana i par frižidera s logom Jamnice.

U blizini vile nalaze se prostorije namijenjene boravku osoblja koje je 24 sata bilo na usluzi bogatim gostima, a ti mini apartmani otprilike su klase tri zvjezdice i nalikuju na apartmane kakve Dalmatinci iznajmljuju turistima.  

Novoizgrađena vila

Starinska kamena vila koju je u prvoj polovici prošlog stoljeća sebi izgradio austrijski vlasnik, izborom namještaja zadržala je starinski štih. U njoj se nalazi predsjednički apartman s kupaonicom površine dvadesetak kvadrata u kojoj je jacuzzi, mini teretana i sauna.

Na ulazu u vilu nalazi se posebna soba u kojoj su bili smješteni naoružani čuvari koji su godinama budno pazili na VIP goste Smokvice. Oni koji su si mogli priuštiti taj luksuz, imali su na raspolaganju cijeli otok za sebe, sa svim blagodatima luksuznog smještaja. Imanjem su se kretali električnim 'golf' vozilima, na raspolaganju im je bio brzi gliser kojim su mogli odlaziti na obalu, a na vrhu otoka nalazi se heliodrom s prekrasnom vidilicom odakle pogled puca na svjetionik Lanternu i obližnje otoke.

Predsjednički apartman

U svemu tome, gosti su mogli uživati uz potpunu diskreciju i mir jer nikome nije padalo na pamet približavati se Todorićevu otoku koji je tijekom 11 godina njegova upravljanja Smokvicom bio zabranjena zona za smrtnike, otprilike kao u vrijeme kada je tamo bila JNA.

Tijekom kratkog boravka na Smokvici nismo uspjeli doznati pod kakvim su uvjetima VIP gosti godinama dolazili na otok i jesu li barem plaćali boravišnu pristojbu Turističkoj zajednici u Rogoznici. Nepoznato je kako je Todorić vodio svoj biznis elitnog turizma na otoku u vlasništvu države koja 22 godine nije bila sposobna naplatiti lipe najma niti kune za korištenje pomorskog dobra, ali poznato je da su svi znali da na privatnom otoku boravi elita i da jedan hrvatski otok običnim građanima nije dostupan.   

Pune 22 godine nakon što je ratni ministar obrane Gojko Šušak izašao u susret prijatelju obitelji prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i na inicijativu praunuka davnog vlasnika Smokvice predao neperspektivnu vojnu imovinu privatniku Lušiću, država će krajem rujna bezuvjetnom sudskom ovrhom konačno sjesti na svoje.  

Od Lušića traže 36 milijuna kuna za neplaćeno korištenje nekretnine i za kamate u razdoblju od zadnjih pet godina jer ostatak duga otišao je u zastaru i ne može se više naplatiti. Lušić istovremeno traži od države da mu plati za sve što je tijekom godina uložio na Smokvici, a moguće i za izgubljenu dobit jer mu nisu dopustili da ostane svih 30 godina.  Nekretnine koje je tijekom godina izgradio, Lušić je tijekom postupka legalizacije bespravno sagrađene imovine upisao na svoje ime.

Što god da se bude događalo u pravnim prepucavanjima između Lušića i države, a sudski sporovi tek slijede, otok Smokvicu država će 27. rujna preuzeti u besprijekornom stanju, s uređenim protupožarnim putovima, šetnicom oko cijelog otoka i vrijednim nekretninama koje su praktički odmah useljive i za koje je godinama zainteresirana Općina Rogoznica. Za razliku od devastirane rogozničke vojarne Kruščica, ali i brojnih šibenskih vojnih nekretnina koje je država prepustila kradljivcima i vandalima umjesto da ih ustupi lokalnoj samoupravi, Smokvica je očuvana i može već 28. rujna početi donositi profit državi, odnosno onome kome otok bude predan na korištenje.

Možemo se samo nadati da državi neće trebati još 22 godine da osmisli što će s rajskim otočićem koji je, što zbog JNA, što zbog Todorića, zadnjih 70 godina bio nedostupan onima čiji je – hrvatskim poreznim obveznicima.     

Pogledajte kratki video razgovor s Antom Lušićem.

Obilazak Smokvice ŠibenikIN

POGLEDAJ CIJELU FOTOGALERIJU 21 fotografija

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK