OBJAVA: 21.11.2013, 13:59h   •   IZMJENA: 21.11.2013, 14:29h   komentara   •     ISPIŠI

Ekskluzivni Intervju s kćeri Jovana Raškovića

FOTO&VIDEO Sanda Rašković Ivić: Teška srca moram priznati, Hrvatska je imala pravo na uspostavu jurisdikcije u Kninu

Objavljujemo intrevju novinara Ivana Živkovića Žike s rođenom Šibenkom, Sandom Rašković Ivić, kćerkom Jovana Raškovića, koji je bio u 'bunkeru' godinu dana. Napravljen je za dnevne novine 21. Stoljeće, ali je u zadnji tren gazda zaustavio rotaciju u tiskari i izbacio intervju koji ŠibenikIN sada uz dozvolu autora objavljuje.


PIŠE Šibenik IN
21.11.2013, 13:59h

Sanda Rašković Ivić je psihijatar kao i njezin otac. Rat ju je zatekao u Zagrebu gdje je radila, bila udata i imala dvoje djece. Sve je to rat razbio. Rastavila se te je s djecom otišla u Beograd. Sin joj se ubrzo vratio ocu u Zagreb, a kćerka je ostala s njom. Ubrzo je sahranila oca, a potom je i ona ušla u politiku, na radikalnu desnicu. Napravila je političku karijeru: bila je potrpredsjednica Vojislavu Koštunici u DSS-u, brinula je o izbjeglicama iz Hrvatske, bila je predsjednica Koordinacionog centra za Kosovo i Metohiju, bila je ambasadorica RS u Italiji... Danas je poslanica u Skupštini te predaje na jednojmedicinskoj školi. U Beogradu se ponovo udala, za akademika Aleksandra Ivića s kojim je dobila i svoje treće dijete.

Intervju sa Sandom Rašković Ivić dogovarao sam punih sedam godina. Napokon sam njen prvi intervju za neki hrvatski medij dogovorio krajem prošle godine. Šesnaestog studenog 2012. došao sam u Beograd na dogovoreni intervju, upravo na dan kad je u Hagu general Ante Gotovina oslobođen optužbe za ratni zločin u Oluji. Tad sam radio za novopokrenutu dnevnu novinu 21. Stoljeće, koja je jako brzo doživjela fijasko i bila ugašena. Napravljeni intervju je od uredništva bio tretiran kao prvoklasna ekskluziva. Međutim, stvarni vlasnik novine, Aljoša Roksandić, vlasnik marketinške agencije Digitel, bio se prepao objaviti taj intervju. Zašto? Nikom nije bilo jasno. Samo je dekretom zaustavio rotaciju.

Razgovarali smo u zgradi Skupštine. Sandi Rašković- Ivić je 56 godina. Lijepa je i drži do sebe. Prema nama je izuzetno pristojna i topla. Tijekom razgovora je raznježeno govorila o uspomenama iz djetinjstva. Dok je pričala o tome kako joj se zbog rata raspao brak u kojem je imala dvoje djece, glas joj je bio tiši i tanji, a oči su se zastaklile. U ostalom dijelu, u obrani očeve političke doktrine, bila je samouvjerena.

Kako ste doživjeli puštanje hrvatskih generala Gotovine i Markača na slobodu?

Postoji i djelimičnog razočarenja. Ali to moje razočarenje nije bilo toliko jer, da bi nećim bili razočarani, prvo time morate biti očarani. A to znači da imate neku vjeru u Haški tribunal. Ja sam se već davno uvjerila da je Haški tribunal jedna ad hoc sklepana politička institucija koja je ovom presudom napravila još jedan politički korak i time je Haški tribunal sebe dezavuirao. Dezavuiran je i za sve one koje će odluke koje će donijeti u budućnosti, ali i za sve one koje je donio u prošlosti. Mislim da je ova odluka jako kontraproduktivna na svakom polju: na političkom polju, na polju pomirenja, na polju suštinskog prava. Sve s tim sudom ovim pada u vodu. Po mom mišljenju, i po mišljenju većine ljudi u Srbiji, bez obzira koje su oni obojenosti, to je jedna politička presuda koja ne odgovara istini.

U jednom TV nastupu ste izjavili da su Srbi u Hrvatskoj najveće žrtve ratova 90-tih.

Ja to zaista mislim. Neosporno je što ja mislim o Kosovu. Mislim da je Kosovo koljevka naše državnosti i koljevka naše Crkve. To je naš Sibir, naš najveći energetski resurs. Mi u ovom trenutku tamo imamo Srbe, ali i Albance koji u ovom trenutku ne žele živjeti sa Srbimajom. Međutim, pošto je povijest, koliko je god okrenuta prošlosti, toliko okrenuta i budućnosti, oni će jednog dana shvatiti da je ponuda da žive u Srbiji puno bolja od onog što oni žive danas. I pogotovo što će im se nuditi sutra. Ali, kad su prognani Srbi sa Kosova, oni su imali puno veća prava nego što su imali Srbi iz Krajne. Ta moja teza da su Srbi iz Krajne najveće žrtve, upravo je ovom haškom presudom zapečaćena. Ionako je jako teško išlo s ostvarivanjem prava tih ljudi: prava na imovinu, pravo na mirovinu... Sve je bilo jako teško. I sad će to biti još teže. Zato što je ono što je učinjeno protiv njih, na sudu dobilo epilog da je to čista stvar.

Nije li neumjesno bilo koje žrtve staviti iznad stradavanja Bošnjaka u Bosni, gdje je u Srebrenici u samo nekoliko dana ubijeno oko osam tisuća ljudi?

Dobro, nisam sad govorila o BiH, koja je treće poglavlje. To što se dogodilo u Srebrenici je veliki i strašan zločin zbog čega se mi trebamo stidjeti. Mi smo u ostalom i kao parlament izglasali dekleraciju o srebreničkim žrtvama. Nama s druge strane ni jedan parlament nije uzvratio ni sličnom mjerom, a zna se da su i Srbi itekako stradavali. Ja naravno, bez želje da manipuliram srebreničkim žrtvama, moram kazati da je dobro poznato da je tih žrtava bilo manje. Ali, to je sad svejedno: je li ih bilo tri i pol, četiri ili osam tisuća. Ljudi su pobijeni i to je strašno. Međutim u Srebrenici ste imali, isto kao i u Krajini, međunarodne snage koje nisu učinile ništa.

Međunarodna zajednica je prije akcije Oluja ponudila sporazum Z4. Hrvatska je tada bila voljna prihvatiti taj sporazum koji je srpskoj zajednici na tom području nudio oblik autonomije koji se može usporediti s kasnijim uređenjem Republike Srpske u BiH. Je li srpsko vodstvo u Hrvatskoj pogriješilo i je li to odbijanje uzrokovalo akciju koja je uslijedila?

Naravno da je bila pogreška ne prihvatiti Z4. Međutim, Hrvatskoj nije ni na pamet padalo da prihvati taj sporazum. Po nekim informacijama koje imamo ovdje, Babić je na kraju čak i nudio da to bude prihvaćeno, međutim, to je bilo odbijeno. Uostalom i brijunski transkripti, koji su doveli do toga da u prvostupanjskom dijelu suđenja, stvar bude označena kao udruženi zločinaćki poduhvat, govori o tome da Tuđmanu i njegovim suradnicima nije padalo na pamet da bilo kakav Z4 daju. Ali, vjerujte, da je zaista Hrvatska i mislila prihvatiti Z4, a da su Srbi odbili, to nikako nije način da se protjera 280 tisuća ljudi u jednom danu, zatto što njihovo vodstvo neće da prihvati jedan plan.

Ali, je li po vama to područje trebalo doći pod jurisdikciju Republike Hrvatske?

Po onome što je Badinter rekao, ja teška srce moram reći da je. Badinter je rekao svoje. Moje mišljenje je, kao i što je bilo mišljenje mog oca, da se opredjeljuju samo narodi, a ne republike. Badinter je rekao drugačije. To je muđunarodna komisija i to se, molim lijepo, mora slušati. U svakom slučaju, onda je srpskom narodu u Hrvatskoj i bilo mjesto. Kao što mu je bilo mjesto i u hrvatskom Ustavu jer je on bio konstitutivan narod. Konstitutivnost je bila izbačena iz hrvatskog Ustava. To je izazvalo jako veliki revolt. Za to se zalagao moj otac, da se u okviru Hrvatske nađe neko rješenje za njih. Ali da to rješenje bude svakoko više od toga da oni igraju kolo i pišu čirilićnim pismom na nadgrobnim spomenicima.

Koje je to bilo rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj za vašeg oca Jovana Raškovića?

Moj otac je mislio da se srpsko pitanje može rješiti u okviru države Jugoslavije. Odnosno da Srbi u Hrvatskoj dobiju neka maksimalna prava koja su im tada nedostajala. Pogotovo u svjetlu 80- tih, 90- te, 91, kada je Hrvatska pokazivala jasne znake secesionizma. Ja sad upotrebljavam naziv iz tog vremena. Danas se on, naravno, ne može koristiti jer je Hrvatska danas nezavisna država. Ali trebalo je naći mjesto pod suncem i za Srbe koji su tada u njoj živjeli. Jer Srbi nikako nisu mogli biti zadovoljni s retorikom koja se tada događala u njihovom komšiluku i Tuđmanovim govorima i svom onom ikonografijom koja je sve to pratila. I s obzirom da su od većine ljudi koji su tada živjeli, rane iz II. Svjetskog rata bile još prilično žive, trebalo je naći neko rješenje za Srbe. Jer ono što je bilo tada, je bio projekt da se Srbi pretvore u političke Hrvate. A to je nešto protiv čega smo i ja i moj otac bili.

S jedne strane se u razgovoru s Tuđmanom vaš otac zalagao za autonomiju Srba u sklopu Hrvatske, kao rješenja srpskog pitanja, ali s druge strane Jovan Rašković je na početku tih 90- tih držao militantne govore na nekim skupovima, kao na mitingu u Benkovcu. Penjao se na binu zajedno s ljudima koji će kasnije na Hagu odgovarati za počinjenje ratnih zločina.

Vidite, kad se moj otac penjao s tim ljudima, on, naravno, nije mogao znati kako će se ti ljudi kasnije ponašati. On je nije bio čovjek od rata. Vi spominjete njegov govor u Benkovcu, a ne spominjete njegov govor u Kninu ili Petrinji kada je rekao da ukoliko Srbi žele rat, kada su od njega tražili oružje, on je rekao da i ima oružje da im ga ne bi dao. Rekao im je da ukoliko hoće vođu koji će ih voditi u ratu, moraju naći nekog drugog.

U tom Benkovcu je rekao: "Nemojte od mene tražiti oružje, ali, ako ga želite, ima onog tko će vam ga dati." To je poprilično militantno. Gledao sam tu snimku na youtubu, i baš je tako izrečeno.

Ja se ne sjećam toga.

Gledano iz ove perspektive, što mislite, bi li vaš otac Jovan Rašković prihvatio Z4?

On bi svakako prihvatio taj plan. Prihvatio bi svaki plan koji bi Srbima donio prava, stabilnost i mir.

Što je za vas osobno značio rat u Hrvatskoj?

Za mene osobno je početak rata u Hrvatskoj bio kraj jednog perioda mog života. Tako da svoj život mogu podijeliti do početka rata i poslije. Dakle, moj prethodni i moj sadašnji život. Svakako da su se meni tada slomila mnoga prijateljstva, mnogi odnosi. Slomio mi se i brak. Ja sam ostala tada bez mog zavičaja. Bilo mi je jako teško. Ja sam jako loše živjela tada u Zagrebu i na mene se sručila sva mržnja koja je bila uperena na mog oca, iako se ja tada nisam bavila politikom. Ja sam morala otići. Jer ja sam u Zagrebu nekoliko mjeseci živjela tako da je policija pred mojim vratima, kao i pred ordinacijom u Rebru, gdje je policajac stajao u civilu. Ja sam doživljavala jako puno neprijatnosti. I fizičkih i poniženja. To je sve bilo jako bolno, i teško, i šokantno. Tako da sam se našla u nečemu za što nikad nisam mislila da me može snaći. To je dovelo do toga da sam ja trebala promjeniti grad, državu, način života, prijatelje. Tako da je to svakako bilo jedno teško razdoblje.

U tom braku ste imali dvoje djece. Djeca su išla s vama?

Da, djeca su išla sa mnom. Moj sin sada živi u Hrvatskoj, a kćerka ovdje.

Kakav je Jovo bio kao otac? Kakvo ste imali djetinjstvo u Šibeniku?

Ja sam imala jako lijepo djetinjstvo i upravo je moj kasniji šok bio veći jer sam imala jedno bajkovito djetinjstvo. Ja sam bila kćerka jedinica i moj otac je bio jako blak čovjek. On je bio blag i prema drugim ljudima, a prema meni pogotovo, onako kako otac to zna biti prema kćerkama jedinicama. Mnogo smo putovali. Išli na izlete i u inozemstvo i po šibenskoj okolici. Rasla sam nekako ušuškano, tako da nisam bila izložena nekim opasnostima kakvim su izložena današnja djeca. Sjećam se tih šetnji po rivi i po poljani. Sjećam se kako bi išla kod svog oca u Društvo inžinjera i tehničara gdje je on svaki dan igrao šah. Voljela sam izlaziti u kazalište i na koncerte. Jako sam voljela koncerte u Katedrali koja je imala krasne orgulje na kojima se često izvodio Bach i neki drugi velikani. Sjećam se i tih mirisa koje je nosila Dalmacija. Sjećam se večernjih izlazaka s koncerta u Katedrali, kad bi još bila opijena tog prekrasnom glazbom, u tu mediteransku ljetnu večer, natopljenu s mirisima joda, borovine i nekog cvijeća i kamena koji emajlira tu toplinu. Sjećam se tih slika i mirisa, i to mi jako nedostaje.

Imali ste obiteljski stan u Šibeniku i vikendicu u Primoštenu, koja je tada bila najljepša vikendica u tom kraju. Što je bilo sa svom tom imovinom? Vaš je bio i stan u zagrebu...

Kuća u Primoštenu je bila minirana. Uspjeli smo je obnoviti i vidjet ćemo što ćemo s njom. Stan je bio u stanarskom pravu koje smo izgubili. Moja majka je imala jedan stan u Zagrebu, gdje je ušao jedan čovjek koji je bio u ZNG-u. Najviše mi je žao vrijednog starog namještaja iz tog stana, koji je bio uništen. Poslije je ona taj stan dobila i prodali smo ga za jako male novce. Negdje za 50 tisuća maraka, a stan je bio trosoban kod Vinogradske bolnice. Ja sam svoj stan isto jeftino prodala, za 56 tisuća maraka. Taj stan je bio na Trgu žrtava fašizma. Eto, uspjeli smo te imovine nešto i spasiti. To je bilo tako, ratno vrijeme i ne možete očekivati da se sve sačuva.

Negdje sam čitao da je vaša baka prezirala politiku i da je njena želja bila da se od njene obitelji nitko ne bavi politikom. Prvo se vaš otac ogriješio o tu želju, a onda i vi. Kako ste vi ušli u politiku?

Istina je za baku. Ja se 80-tih i 90-tih nisam bavila politikom, nego poslom liječnice. Ja sam svog oca pratila na način što sam s njim dijelila političke stavove i znala bi mu pomoći oko nekih tehničkih stvari. Ali u samoj politici nisam bila. Poslije njegove smrti bilo je ideja da preuzmem njegovu ulogu. Čak su me i gnjavili, ali meni je to bilo smiješno, jer nije to dinastija pa da ja nešto preuzimam. Devedesete godine su ovdje bile jako teške i ja sam u jednom trenutku dobila želju da nešto učinim, da se nešto promjeni. Tada sam doživjela da odlaskom na posao, pa skidanjem bijelog mantila i vraćanjem kući, pa kuhanjem ručka i pravljenjem domaćeg sa djecom, ja ne činim dovoljno da se određene stvari promjenile. U politiku sam se uključila 93', u tada tkz. vanstranačko krilo Demokratske opozicije Srbije. Poslije sam se počela uključivati sve više i više, ali pravi politički angažman dogodio se krajem 1999. i početkom 2000.

Jako je kontroverzno bilo vaše svjedočenje u Hagu gdje ste se pojavili kao svjedok obrane u sudskom procesu za silovanja u Foči. Tada ste izjavili da ne postoji dovoljno liječnićke dokumentacije koja ide u prilog tome da su silovanja doista počinjena i da silovanja uvijek dovode do psihičkih posljedica koje ne mogu proći bez liječenja.

Pa vidite, to je vrlo neobično. Ja sam se u Srbiji bavila silovanim ženama iz BiH i Hrvatske srpske nacionalnosti koje su tu došle. Neke su rađale i tu djecu koje su zanijele dok su bile u logorima. Imala sam ukupno 28 pacijentica. Od tih 28 ni jedna nije kako treba mi dan danas. Zanimljivo da su one žene koje su tamo svjedočile, dakle ne govorim o svim silovanim ženama, nego o onim koje su tamo svjedočile, one su nakon godinu, dvije, tri, najnormalnije nastavile sa svojim životom: poudale se, dobile djecu... Nastavile su svoj život kao da se ništa nije dogodilo. Pa zar je moguće da se toliko razlikuju Muslimanke od Srpkinja?

Pa dobro, ali... Evo, žena ste, koji se to motiv može pojaviti da neka žena ide na sud u Hag i lažno svjedočiti da je bila silovana?

Pa, motiva imate raznih. Ja ne želim nikog okriviti, ali je jako neobično da netko živi s nekim i rodi mu dvoje djece i onda kaže da je bila silovana. Da netko tvrdi da je bio silovan u visokoj trudnoći, a onda da se rodi dijete u redovnom terminu i da se onda vidi da je abgar 10, znači da ono nije bilo, da tako kažem, maltretirano u majčinoj utrobi. Znači, to su stvari koje su meni bile sumnjive. Meni nisu naravno bile sumnjive sve te žene, ali kad ste svjedok, kad radite vještačenje nečije obrane, onda vi birate ona mjesta koja su vam neuralgične točke. Ja nikad nisam tvrdila da silovanja nije bilo! Ali na slučajevima za koje sam smatrala da su sumnjivi, moj zadatak je bio da kažem da su sumnjivi.

Razgovarao sam s nekim vašim kolegama psihijatrima oko ove situacije i oni su mi rekli da je nemoguće uspostaviti neku univerzalnu teoriju o oporavku žena nakon silovanja.

Naravno da se ne može uspostaviti univerzalna teorija, to nikad nisam rekla.

Znači, i žena koja je bila silovana, za dvije godine može smoći snage i započeti novi život?

Pa za dvije jako teško. Ono što sam ja kao liječnik primjetila, dakle i za vrijeme rada u klinici u Zagrebu, dakle gdje sam susretala silovane žene izvan, odnosno prije rata, pa su te žene imale ogromne probleme u životu, u uspostavi odnosa s muškarcima, u susretima sa strahovima...

RAZGOVARAO Ivan Živković Žika

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK