OBJAVA: 12.10.2012, 19:38h   •   IZMJENA: 12.10.2012, 19:38h   komentara   •     ISPIŠI

Slavica, Barišić i Papak

FOTOREPORTAŽA Upoznajte šibenske pilote kanadera


PIŠE Ines Rudan
12.10.2012, 19:38h

Ne, kanader ne može pokupiti ronioca – kroz smijeh su nam rekla trojica šibenskih pilota kanadera, otkrivši nam i kako izgleda školovanje za pilota koje traje i po 15 godina, kakav je osjećaj letjeti i gasiti požar, koje su najveće opasnosti, kako izgleda njihov život u vrijeme požarne sezone, ali i 'pale' li se cure na njihov raritetni posao

 

U Zrakoplovnoj bazi Zemunik proveli smo par sati sa šibenskim momcima, Tomislavom Slavicom (39), kapetanom porijeklom iz Lozovca s prebivalištem u Zadru, te kopilotima Ivicom Barišićom, Rupljaninom s Brodarice (30) i Ivanom Papkom (31) iz Mravnice Donje s prebivalištem u šibenskim Rokićima.

S lijeva na desno: Ivica Barišić, Ivan Papak i Tomislav Slavica

Pilotiranje nije posao, već stil života, možemo zaključiti nakon ugodnog druženja s trojicom šibenskih pilota kanadera, kojima je cijeli život podređen ovom pozivu. Samo pilotiranje postalo im je najnormalnija stvar na svijetu, ali čitav način života koji vode, poprilično je stresan, kažu dečki. Discipliniranost je na prvom mjestu, često zbog toga pati privatan život i obitelj, ali s vremenom se čovjek navikne.

 

Radno vrijeme – uvijek 'atento'

Tijekom protupožarne sezone postoji raspored po kojem su podijeljeni u žute i plave posade: žuta posada dolazi u Zemunik u 7 sati i tamo je do kraja dana, dok je plava u kućnoj pripravnosti – na poziv zapovjednika u Zemuniku moraju biti u roku od dva sata. Za Papka i Barišića, koji iz Šibenika i Brodarice imaju više od sat vremena do Zemunika, to znači pokret – odmah.

- Nema opuštanja na plaži, kupam se u moru, a pogled stalno ide na mobitel. Navečer ne smijemo 'zaružiti' vani, zamislite da pilotiramo mamurni -  pričaju nam dečki. Privatni život posve je podređen poslu, ali na to su se s vremenom naviknuli i piloti i njihove obitelji. Kapetan Slavica živi sa suprugom Nelom i 4-godišnjom kćerkom Evom,  Barišić sa suprugom Danijelom i 3-godišnjim sinom Marinom, a Papak je u sretnoj vezi s Majom Vrzić.

 

Gusti dim stvara najveće probleme

Samo pilotiranje našim je dečkima odavno postala rutina. Kapetan Tomislav Slavica dosad ima oko 12 tisuća uzleta i 1.700 sati letenja, a Barišić i Papak oko dvije tisuće uzleta i tisuću sati letenja. Ma koliko se opasan posao pilota kanadera činio, tijekom dugotrajne obuke, pilot stalno podiže 'ljestvicu sigurnosti letenja', kako oni to stručno nazivaju. Posadu kanadera čine kapetan, kopilot i letač-tehničar, a dečki su nam ispričali kako izgleda gašenje požara iz njihove perspektive.

- Ne, nema straha, ni adrenalina, to smo već prerasli. Zato obuka i traje tako dugo, a na samoj intervenciji, najvažnija je dobra  koordinacija. Svaki je požar klasificiran po težini, pa kod onih najopasnijih, koordinacija mora biti izrazito dobra. Snažan vjetar koji brzo širi gusti dim stvara nam najviše poteškoća, jer dim zaklanja prepreke poput dalekovoda, zgrada, stabala – ispričao nam je Slavica.

 

Kanader leti i do 350 km/h

Zanimalo nas je, dakako, sve i o moćnom kanaderu, pa su nam dečki objasnili mnogo toga o bijesnim protupožarnim letjelicama.

- Kanader ima pet tisuća konjskih snaga. Kad je prazan, težak je 12, a kad je pun benzinom i vodom, teži 22 tone. Spremnici za vodu mogu zaprimiti šest tona vode, a kao što vidite, vodu usisava kroz jako male otvore, dakle, ne, ne možemo pokupiti ronioca – nasmijao se Barišić.

Otvori kroz koje ulazi voda

Otvori za izbacivanje vode

Kanader dosegne brzinu i do 350 kilometara na sat kad je prazan, dok s punim spremnikom vode leti 250 na sat. Prilikom uzimanja vode, lete oko 140 kilometara na sat – pojasnio nam je Slavica.

 

Traži se idealna kombinacija psihofizičkih sposobnosti

Ovaj nesvakidašnji posao ipak ne može raditi bilo tko. Naime, od 1.500 prijavljenih u Školu za vojne pilote, jedva pet osoba uspije proći sve potrebne testove, a najviše ih 'otpadne' na selektivnom pilotiranju. Činjenica da je troje naših momaka upalo u taj mizerni postotak, dovoljno govori o njihovom psihofizičkom stanju i sposobnosti za snalaženje u trodimenzionalnom prostoru. Nekoliko je osnovnih predispozicija koje treba zadovoljiti, a školovanje traje više od desetljeća, priča nam zapovjednik Slavica.

Tomislav Slavica

- Prijavio sam se u Školu za vojne pilote u Zagrebu 1993. godine, prošao liječničke preglede i prijamni ispit za upis na Fakultet prometnih znanosti, smjer aeronautike. Nakon prve godine studija uslijedilo je selektivno letenje, na kojem se pokaže je li osoba sposobna upravljati letjelicom. To je prva velika prepreka, jer mnogi dečki su u izvrsnom fizičkom i psihičkom stanju, ali nemaju dovoljno dobru percepciju i reflekse za snalaženje u tri dimenzije. Tko prođe selektivno letenje, nakon tri godine studija u Zagrebu dolazi u Zadar u zrakoplovnu bazu, na praktični dio. Nakon nekoliko stotina sati letenja, te tri godine rada kao nastavnik, od 2003. godine sam član Protupožarne eskadrile i upravlja kanaderom. Prošao sam obuku za kopilota koja traje od godinu dana, zatim tri godine letenja kao kopilot, a na kraju smo prošao obuku za kapetana, koja traje godinu dana. Dakle, od 2008. godine sam kapetan – priča nam Slavica.

 

Strogi kriteriji u školovanju

Nešto manje iskusni, Papak i Barišić,  netom su  završili obuku za kopilota, nakon koje namjeravaju pohađati obuku za kapetana.  Ukratko, školovanje u njihovoj branši nema kraja, a kriteriji su vrlo strogi. Škola za pilota jedina je visokoobrazovna institucija u kojoj nema padanja ni ponavljanja ispita, što mnogo govori o profilu ljudi koji se traži.

Piloti ne moraju biti idealne osobe, dodaje 'šef' šibenskih pilota, zapovjednik Protupožarne eskadrile, bojnik Davor Turković, ali moraju biti psihički stabilni, dobrog zdravlja i visoke inteligencije. Zapravo, radi se o idealnoj kombinaciji ovih triju komponenata.

-  Ipak se radi o vrlo stresnom poslu, zbog kojeg  bi, primjerice, oni koji imaju problema s autoritetima i slijeđenjem pravila i procedura, ili neke umjetničke duše, bile frustrirane i ne bi bile sposobne raditi ovaj posao - kaže bojnik Turković, kojemu su usta puna hvale kada govori o šibenskim dečkima.

Rijetki koji su ispunili dječački san

Upitali smo naše pilote i kako se uopće netko odluči pokušati ostvariti dječački san i postati pilot. Svaki od njih ima svoju priču. Slavica je oduvijek znao da želi voziti nešto ogromno. Kroz smijeh se prisjetio prvog sna – želio je biti vozač smećarskog kamiona. Barišić je prvotno mislio ići u školu za pomorce, ali kako je njegov stariji brat Damir, uzor u mnogočemu,  vojni pilot, i njega je privukao taj poziv. Papak je, s druge strane, kao mali želio biti nogometaš. No, nije se pokazao dovoljno spretnim u nogometu pa se prijavio za vojnog pilota.

 

Humanitarna nota

Sva trojica su na početku školovanja željeli voziti nadzvučne avione, i nije im bilo ni na kraj pameti da će upravljati kanaderom. Danas su sretni zbog te odluke, jer rade human posao kojim se ne mogu pohvaliti, primjerice, piloti putničkih aviona.

U unutrašnjosti kanadera: dečki kraj spremnika za vodu

- Spašavamo imovinu, često i ljudske živote, a osim toga, ovaj zanimljiv posao je veliki izazov. Pozvao bih stoga mlade da se prijave u školu za vojne pilote, nemaju što izgubiti – poručio je Papak. Ipak se radi o deficitarnom zanimanju, no, očigledno im ne nedostaje Šibenčana. Među 90 zaposlenih u protupožarnoj eskadrili, zasad je devetero Šibenčana, a ovih dana stići će još dvojica. Za kraj smo ih morali upitati i je li istina da se cure 'pale' na dečke u uniformama, pa tako i pilote.

- Kad smo vani, u civilu, cure ne znaju da smo piloti. Ali znate što ću vam reći, važnija je debljina novčanika od uniforme – kazao je Papak, uz napomenu da su se oni već skrasili, pa ni ne obraćaju pažnju na taj stereotip s uniformama. Kako bilo, moramo istaknuti da im, uz vrline poput hrabrosti, marljivosti, discipliniranosti, nabijenosti pozitivnom energijom i istančanim smislom za humor,  uniforme pilota itekako dobro pristaju.

 

Cijelu galeriju fotografija iz Zemunika pogledajte ovdje:

Šibenski piloti kanadera, Zemunik, 12. listopada 2012. Ines Rudan

POGLEDAJ CIJELU FOTOGALERIJU 11 fotografija

 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK