Kako znamo da Šibenik nije bio rimski grad?

Kako objasniti činjenicu da na tako povoljnom mjestu – na kojem je u srednjem vijeku niknuo Šibenik – stoljećima ranije nije bilo ništa vrijedno spomena?

ŠIBENIK NIJE BIO ANTIČKI SIKUM

Još se glasoviti šibenski humanist, pjesnik i povjesničar iz 15. stoljeća Juraj Šižgorić zanosio mišlju da je na mjestu Šibenika u rimskom periodu bio Sikum (Siccum na latinskom), gdje je rimski car Klaudije sredinom 1. stoljeća poslije Krista naselio vojne veterane nakon završetka službe. Imenica “siccum” u prijevodu s latinskog jezika označava suho mjesto bez vode, što je Šižgorić dovodio u vezu s nedostatkom izvora vode unutar bedema Šibenika. Ta romantična vizija šibenske prošlosti održala se neko vrijeme, ali ubrzo je ipak prevladao strogi znanstveni pristup. Otac hrvatske historiografije Ivan Lučić, iz poznate trogirske plemićke obitelji, već je u 17. stoljeću argumentirano dokazao da Šibenik nisu osnovali Rimljani i da nema nikakve veze s rimskim Sikumom (ili Siklisom) za kojeg je tvrdio da ga treba tražiti na području Kaštela, gdje se stvarno i nalazi.

Međutim, prije daljnje analize dužan sam objašnjenje što je to ustvari rimski grad. Za razliku od suvremenih gradova koji su nastali kao posljedica modernizacije, i francuskog revolucionarnog shvaćanja državljanina-građanina, rimski gradovi su prvenstveno zajednica ljudi koji žive na nekom prostoru s određenom razinom građanskih prava što bi ih dobili od Rimljana. Prema tome, moderni gradovi su administrativno-teritorijalne jedinice, a rimski zajednica stanovnika s određenim pravima. Kad su Rimljani krajem stare ere potpuno osvojili Ilirik (kojeg je dio bila i buduća rimska provincija Dalmacija), i krenuli uređivati odnose s narodima koji su tamo živjeli, počeli su lokalnim zajednicama davati stanovita prava i uzdizati ih na razinu municipija, zapravo grada. Rješavali su i njihove međusobne sporove oko teritorija. Oni domorodci koji su se opirali rimskoj vlasti, mogli su biti preseljeni stotinama kilometara dalje od svog izvornog područja. I oni su kasnije kao zajednica mogli dobiti municipalna prava, ali sada daleko od svoje pradomovine. Povijest i arheologija - na mjestu današnjeg Šibenika - nisu zabilježili niti jednu takvu lokalnu zajednicu koju su Rimljani promovirali, i tako joj dali status koji bi bio vrijedan da ga povijest zabilježi.

ODAKLE RIMSKI NATPISI U ŠIBENIKU?

Kada govorimo o antičkom razdoblju onda govorimo i o kasnoj antici, koja počinje već u 4. stoljeću pobjedom kršćanstva nad poganstvom. Ali tu počinje zaplet. Na tvrđavi sv. Mihovila postoje kameni i keramički nalazi iz vremena kasne antike, odnosno ranog kršćanstva. To još uvijek ne znači da je na tvrđavi postojala ranokršćanska crkva. Nadalje, ispod podnice crkve Gospe van Grada, preko puta Poljane, nađeni su dijelovi crkvenog namještaja ranokršćanske crkve, koja je možda bila ispod današnje crkve. U Šibeniku je sačuvano i nekoliko rimskih natpisa. Nakon svega toga, prosječni studenti arheologije odmah bi povikali: “Eto u Šibeniku rimskog grada!” I prevarili bi se, jer su već u 15. i 16. stoljeću u doba humanizma i renesanse istaknuti dalmatinski plemići skupljali rimske starine, naročito natpise, pa su se oni na taj način mogli pojaviti i u Šibeniku. Poznat je slučaj hrvatskog humanističkog pjesnika Petra Hektorovića koji je u svom ljetnikovcu Tvrdalj u Starom Gradu na otoku Hvaru, osim izvornih spomenika, izrađivao falsifikate u maniri rimskih natpisa i ugrađivao ih u zidove ljetnikovca. Još je poznatiji slučaj don Bariše Ereša, župnika u naselju Vid sjeverno od Metkovića ispod kojeg se nalaze ostaci rimske Narone. Nad ostacima kule u bedemima Narone, u razdoblju od 1825. do 1851. godine, Bariša Ereš sagradio je kuću na dva kata u obliku kule. U nju je uzidao brojne rimske spomenike, koje je našao u Vidu, od čega četrdeset rimskih natpisa na latinskom jeziku i dva na hrvatskom. Pretpostavljalo se da su neki natpisi kopije rimskih originala, ali se tek pažljivom znanstvenom analizom moglo odvojiti originale od “krivotvorina” Bariše Ereša. Nažalost, znanost je u tom slučaju došla prekasno, pa je kad govorimo o Naroni čak i u najjačim svjetskim monografijama o rimskim natpisima i danas totalna zbrka. I najveći znalci često postanu dio kaosa koji je, vođen najboljim namjerama, uzrokovao don Bariša Ereš.

Osim toga, neki su rimski spomenici mogli biti premješteni desecima kilometara dalje od mjesta na kojem su bili izvorno postavljeni. U Skradinu je 2005. godine, tijekom radova na kanalizacijskoj cijevi, u glavnoj gradskoj ulici pronađen dio značajnog rimskog natpisa iz prvog stoljeća poslije Krista, iz vremena vladavine rimskog cara Tita. Drugi dio istog natpisa pronađen je puno ranije, 1987. godine u Trogiru, i sada se nalazi u muzeju trogirskih benediktinki u samostanu sv. Nikole.

OKO ANTIKE U ŠIBENIKU NEMAMO NEPOZNANICA

Prema tome, što bi bilo čudno u tome da su na mjestu koje je zauzimao srednjovjekovni Šibenik u rimsko doba, uz obalu nekadašnje rimske provincije Dalmacije, obitavali Rimljani. To odmah ne znači da je na mjestu Šibenika postojalo značajno rimsko naselje. Puno je znanstvenih pokazatelja po kojima znamo da nije. Dapače, u pogledu antičkih naselja na istočnoj jadranskoj obali nemamo nikakvih nepoznanica. Stanovite znanstvene nedoumice postoje samo oko lokacije nekih antičkih naselja u unutrašnjosti nekadašnje rimske provincije Dalmacije, u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Dakle, u velikom, multukulturnom imperiju kao što je bilo Rimsko Carstvo mogli su postojati prostori koje nije zauzimala ni jedna Rimljanima spomena vrijedna lokalna zajednica. Prostori koji nikad nisu postali vlasništvo ni jedne ozbiljne zajednice koja s njima graniči. Takav prostor u doba Rima bio je i prostor na kojem je današnji Šibenik. Značajne rimske zajednice postojale su zapadno i sjeverno od Šibenika: rimska Skardona na mjestu današnjeg Skradina i rimski Rider na mjestu današnjeg Danila.

Šibenik nije bio rimski grad, ali su ovdje tada živjeli ljudi koji su s vremenom postali Rimljani. Ljudi koji su se na izmaku antike molili u crkvi kakva je možda postojala na mjestu Gospe van Grada, ili crkvi negdje u tvrđavi sv. Mihovila. Ljudi koji su se osjećali Rimljanima u pravom smislu te riječi. Sve dok nisu došli naši preci, slavensko pleme Hrvata.

Koji su tu došli da ostanu. Spojivši se s domaćim, romaniziranim stanovništvom u jedinstvenu zajednicu zapadnog kulturnog kruga.