SADA ČITATE
'U najstarijoj ulici u srednjevjekovnom Šibeniku stanovalo je čak 150 građana, a danas ih je 50'
KLJUČNE RIJEČI
Ivo Jakovljević
          OBJAVA: 22.12.2018, 08:37h   •   IZMJENA: 22.12.2018, 08:42h   komentara   •     ISPIŠI

Iz Šibenskog brevijara

'U najstarijoj ulici u srednjevjekovnom Šibeniku stanovalo je čak 150 građana, a danas ih je 50'


  Šibenski brevijar 'U najstarijoj ulici u srednjevjekovnom Šibeniku stanovalo je čak 150 građana, a danas ih je 50'
PIŠE Š.I.
22.12.2018, 08:37h

Strastveni istraživač i zaljubljenik u sve šibensko, Ivo Jakovljević, na svom blogu 'Šibenski brevijar' u novom postu piše o najstarijoj ulici u staroj gradskog jezgri Šibenika, Ulici Jurja Dalmatinca u kojoj je pedesetih godina prošlog stoljeća stanovalo čak 150 građana, dok ih je danas samo 50.

 

Sve što se događa širom stare jezgre u Šibeniku (ubrzano smanjivanje broja stalnog stanovništva, prodaja većine nekretnina turističkim akterima izvan Šibenika i Hrvatske, urbana praznina od Dana mrtvih do Uskrsa i bučna prenapučenost u većini dana i noći od Uskrsa do Dana mrtvih), još je od prijelomne 1958. (kad je brojem stanovnika bila na vrhuncu, kao i uoči kuge iz 1649.!) sudbinski zapisano u mojoj ulici, koja od 1945. nosi ime Jurja Dalmatinca. Jer, te je 1958-e, u toj najstarijoj ulici u srednjevjekovnom Šibeniku, stalno stanovalo čak 150 građana, a danas, na kraju 2018-e, samo ih je 50, od kojih nas je većina starija od 60, a njih desetoro i od 75 godina, piše Jakovljević.

U mojoj ulici danas živi samo jedno dijete (od pet godina), ali zato ima nas 30-ak koji ćemo u idućih 20 godina sigurno otići s ovog svijeta i iz naizgled, još naše, sve praznije ulice. U većini kuća u ulici stanuje samo po jedna osoba, nekoliko ih je posve prazno, a na tri su adrese ljetni apartmani. Pred najvećom, ali i najzapuštenijom građevinom, zgradom stare preture, na broju 4, njezina je skora prenamjena u hostel. Demografsku sudbinu moje ulice, kao najplastičnije metafore nevesele sudbine stare jezgre, nisu odredile toliko neharmonične politike razvoja grada unazad 60 godina ili pad nataliteta domicilnih obitelji, nego novi standardi stanovanja i potrošačkih izbora.

Sjećanje na životne uvjete u staroj jezgri prije 60 godina

Te 1958-e (kad sam ja kao jedno od 30-ak djece u ulici išao u prvi razred prenapučene osnovne škole u Docu) nitko u ulici nije imao automobil, a besplatnih je vezova za barke većine obitelji u ulici bilo na slobodno biranje, na potezu od katedrale do mandroča. Tada su doktori iz Doma zdravlja dolazili na kuću, a injekcije penicilina nam davao Stipe Ercegović (otac dr. Ante Ercegovića), također na kuću. Do svih majstora za kućne popravke naši su roditelji dolazili pješke, unutar jezgre, pa nije bilo teško nabaviti ni najteže komade namještaja (od dućana Lesnine, gdje je do sredine listopada bila knjižara Matica) ili godišnje količine drva za ogrijev, uz ručni transport od skala pred svetim Lovrom ili od katedrale, pa uzaskale do Ulice Jurja Dalmatinca. Uostalom, u staroj su jezgri tada bile četiri osnovne škole, jedan vrtić, jedna tiskara, većina gradskih ustanova, brojni dućani (koji su svojom ukupnom ponudom u Kalelargi, Masnoj i ostalim uličicama, nadmašivali usporedivu cjelinu ponude prvih robnih kuća izvan starih jezgri), nekoliko gostiona, desetak toverana, desetak improviziranih dječjih igrališta po malim trgovima itd., pa se nekakav parkirni prostor nigdje nije ni spominjao, a kamoli kao prvi uvjet za život i rad u jezgri. Naposljetku, u tom središnjem gradskom prostoru noću se, od 23 sata, pa ujutro do 7, moglo normalno spavati, jer se svaka vanjska buka brzopotezno rješavala kao remećenje javnog reda i mira. Danas je to nezamislivo, i zato će se kroz idućih 20 godina – na tobože opće zaprepaštenje i na zlokobnu fiskalnu štetu za gradske financije - gotovo u potpunosti isprazniti i šibenska stara jezgra, koja je i dalje najveća u Dalmaciji, ali više nikad neće biti (pretežno) naša.

Povijest Ulice Jurja Dalmatinca u 'Kazivanjima o Šibeniku' iz pera Josipa Jakovljevića

Ulica dijeli i spaja – zapisao je moj otac - dva najstarija šibenska predjela – Goricu i Dolac, a formirana je još u 13. stoljeću kao prva ulica, u gradu opasanom bedemima. Naziv je dobila po glavnom arhitektu šibenske katedrale, Jurju Dalmatincu, jer je veliki umjetnik, od 1441. do 1473. živio u kući u kojoj danas stanuju obitelji Berović, Guberina i Sekulić, na brojevima 15 i 17. Na njegovoj su kući dobro sačuvan portal, kao i kruna na zdencu u dvorištu. Obitelj Orsini, kojoj je pripadao Juraj, u Šibeniku je izumrla 1699. Ulica se proteže od palače Tambača (ili Pellegrini), kraj Četiri bunara, do Kvartira. U središnjem dijelu ulice postoji zgrada stare preture (suda) iz venecijanskog razdoblja, i crkvica svetoga Grgura (iz 14. stoljeća). Na kraju ulice je Kvartir, kompleks zgrada kojima dominiraju ostaci srednjevjekovnog samostana benediktinki, u koji se od 1806. do 1813. uselila Napoleonova vojska, pa u jednom dijelu čak držala i zatvor. No, najstarija kamena kuća u ulici nalazi se na broju 11, gdje je sve do 1921. stanovala šibenska plemićka obitelj Mijagostović.

Tko su sve bili stanari ulice u 1958., a tko su danas pročitajte u brevijaru Iva Jakovljevića na ovom linku.

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK