Da malo pojasnin. Vakvo čestitanje se valjda razumi, ali svejedno. Pobjednicima smatran sve one koji su se dobro zabavljali proteklih dana. Punili su kafiće, palili petarde, dizali atmosferu i činili nešto da  se i mi ovi dana osjećamo da i ostatak svita. Pobjednici su bili na većini događanja i u parku i na rivi ali i po ostatku gradske jezgre. Nije jih baš bilo viditi po nekin centrima kako za sobon vuču kesurine pune svega i svačega, a da jin oči bižu na sve strane prateći dičurliju kako jin se gubi u gužvi. Od srca jin čestitan, ali mi nije baš skroz  jasno kako su to uspili izvesti. Ovo malo šta mi je jasno je to da uz događaje uglavnon viđan aute s registracijama iz drugih gradova i država. Vozu jih šibenska dica na privremenon ili stalnom radu mrvu dalje od rodnog grada. A onda mi opet nije jasno kako to da tamo nije Božić i kako to tamo može sve stati da ljudi odu svojin familijama daleko od svojih radnih mista

Ona druga strana, koja nije uspila pobjediti (ali srićon ni izgubiti) su svi oni ljudi koji su danima prije Božića letili ka muve bez glave, padali s nogu ubijajući se od posla, nebili uspili napraviti posal da bi pobjednici mogli uživati u blagdanima. Osin posla za koji su plaćeni, većina je ljudi morala i urediti kuće, okititi boriće, navući zalihe hrane i pića u kuću. Nisu smili ni zaboraviti poklone za svoje bližnje, pa su satima gubili živce u beskonačnin redovima za kasu po dućanima di radu isti takvi ljudi kojima je oduzeto pravo na uživanje u Božiću i Novoj godini. A onda dođe taj Božić i sve stane. Ljudi su već dobro izranjavani i sva srića da je napokon doša taj Božić da se mogu zavaliti na kauč i napokon stati. A kad stanu onda je gotovo. Nema više ni želje ni volje za uživanjen i slavljen. Odmor uzima prednost pred svin ostalin.

 I sam spadan u ovu drugu grupu koje nazivan ranjenici, tako da sasvin dobro razumin sve one koji mi kažu da su i za Božić i za Novu godinu ostali kući i da su legli odma iza ponoći. Vakvo ponašanje u ovih par dana pridkraj godine se pritvorilo u standard. Već unaprid znan šta me čeka pa se pokušavan nekako pripremiti na sve to, ali mi još uvik ne polazi za rukon. Par dana prije blagdana, ljudi se budu iz letargije u kojoj su proveli veći dio godine pa pokušavaju nadoknaditi sve šta nisu napravili do tada. Budući da jin za to tribaju uslužne djelatnosti raznih tipova, ljudi koji radu u takvin uslužnin djelatnostima su doslovce najebali ka žuti. Moraju to napraviti jer od toga živu, ali isto tako znaju da se to mogli napraviti na miru u zadnjih misec dva.

Nade u bolje sutra nema, jer nema nikakvih naznaka da će dogodine biti išta bolje. Zato je najbolje prestati zvati ove dane Blagdanima, nego ji nazvati Praznici, jer prazninu koju osjeća čovik izjeban od strane Blagdana nemože upotpuniti ni bakalar, ni borić ni ostalo na šta trošimo šolde ovih dana.