SADA ČITATE
Bez iPhonea, Air Max patika i ‘in’ frizure, bolje ne ić u školu
          OBJAVA: 31.03.2015, 08:09h   •   IZMJENA: 31.03.2015, 08:14h   komentara   •     ISPIŠI

Psihičko zlostavljanje

Bez iPhonea, Air Max patika i ‘in’ frizure, bolje ne ić u školu


  Drkateroberts.com Bez iPhonea, Air Max patika i ‘in’ frizure, bolje ne ić u školu
PIŠE Šibenik IN
31.03.2015, 08:09h
IZVOR: Slobodna Dalmacija

Kako god da okrenete, sve vam se u životu okreće oko djece. Koliko god škola završili i kolika vam god bila plaća, prvu godinu djetetova života provedete redovito kontrolirajući sadržaj pelene. I dok se vi sve više zaokupljate njihovim životom, za to vrijeme njima postajete posve nebitni; ne znate što valja, ne slušate pravu glazbu i blage veze o modi nemate. Svejedno ste jako dobri za razvoženje po treninzima, kupovinu i prehranu. Ponekad se majka i otac s očajem i zapitaju: Gdje su ta pretila djeca koja su po cijeli dan ispred malih ekrana ili kompjutora?!

 

 

 

– Ništa od njih neće bit! Nemaju oni pojma šta znači sidit isprid radija i čekat da ti naleti najdraža pisma! Danas samo kliknu na YouTube, imaju na ekranu odmah i riječi pjesme, a mi smo slušali, pisali, pamtili. Sve im netko drugi napravio umjesto njih – razgovaram s prijateljima koji imaju djecu u (žestokom) pubertetu.

– Smiju mi se kada kažem da smo se mi fotografirali, ali nismo znali kako smo ispali na slici dok se ista ne bi razvila – dodaje druga mama.

– Imaju sve šta požele, a šta smo imali mi?! – s očajem se upitao jedan tata.

– Mi smo imali mir! Nitko nas nije proganjao ni ogovarao na internetu, niko nam se nije smijao jer nemamo najnoviji model mobitela i nismo se toliko mlatili po školama. Imali smo kecelje i papuče za po školi i svi smo donekle bili u istomen livelu – zaključuje treći prijatelj.

Male lajone 

Ako je vjerovati studiji nedavno objavljenoj na stranicama Centra za mirovne studije, rezultati istraživanja pod nazivom “Nasilje ostavlja tragove – zvoni za nenasilje” kazuju nam jasno da današnjim klincima nije baš lako, piše Slobodna Dalmacija. Vršnjačko nasilje je na visini, tu su izgleda stvarno “napredovali”.

Psiholozi nam kazuju kako je puno lakše prepoznati dijete koje vrši nasilje nego prepoznati onog nad kojim se nasilje vrši. To je posebno kompleksno kada je riječ o nasilju koje nije fizičkog tipa. Kao što je, recimo – ogovaranje. U tom tipu nasilja prednjače – djevojčice. Oko četvrtine ispitanih učenika je navelo kako nije ogovaralo nekog drugog, a njih petina navodi kako u zadnjih mjesec dana nitko nije njih ogovarao. Ostali su bili žrtvom, kako ispred, tako i iza jezika. 

Nasilje je i nazivanje pogrdnim imenima. Upravo to i jest drugo po pojavnosti i učestalosti. Tako je drugoga ružnim imenom nazvalo čak dvije trećine ispitanih učenika, a gotovo identičan broj učenika bio je žrtva takvog ponašanja. Kad se sjetite da smo dobivali po ćiverici kada bi prijatelja iz razreda nazvali “očalinko”, nekako izgleda da današnji način odgoja i nije toliko uspješan. Da se ne bi krivo shvatilo – nitko ovdje ne doziva “šibu iz raja”.

I dandanas, najčešći predmet sprdnje među vršnjacima su oni koji odudaraju, oni koji nisu “po modi”. Često se na udaru nađu one djevojke koje su recimo drukčije, koje imaju svoj osebujniji stil, odijevaju se “po svom”, imaju frizuru koja nije “in”.

Rezultati fokus grupa i dubinskih intervjua pokazuju da je u velikom broju škola socijalni status učenika ono što može pokrenuti nasilje. Ponavljamo, nasilje nije samo fizičko, i premda nakon udarca ostanu modrice, poslije uvrede i ruganja ožiljci nisu vidljivi, pa samim tim mogu biti i opasniji...

Vanjska obilježja koja izražavaju socijalni status, kao što je recimo markirana odjeća, obuća, najnoviji mobilni uređaji, mogu biti razlog vršnjačkog nasilja, ponajprije, kako već rekosmo, ne-fizičkog tipa. Djeca koja ne odgovaraju “očekivanom” vizualnom identitetu mogu postati žrtve. U siromašnijim krajevima Lijepe naše, gdje se sama djeca međusobno ne razlikuju po gore navedenim karakteristikama, gdje svi pripadaju srednjem ili nižem sloju, manifestno raslojavanje na “bogatije” i “siromašnije” je rjeđe ili se uopće ne pojavljuje. Prednost? Hm.

I tada dolazimo do nečeg što je – tužno. Naime, neki roditelji, iako im je to možda i preveliko opterećenje za obiteljski proračun, svojoj djeci priušte i skuplje stvari kako se ona ne bi razlikovala od druge djece. To pak nazivamo – ekonomskim nasiljem. Pojedini anketirani učenici navode kako su djevojke češće te koje prave razlike na osnovi socio-ekonomskog statusa.

– AirMaxe su bile “must have” na početku školske godine; pazi, riječ je o patikama koje su iznad mog cjenovnog razreda, teško mi je dat 800 kuna za par, ali sam ih kupila – priznaje mi prijateljica i dodaje hvatajući se za glavu:
– Sada više nisu “in”! Hej, nakon par miseci više ih niko ne nosi, pa i od moje stoje u ormaru!

U razgovoru s jednom desetogodišnjakinjom doznajemo kako je danas ipak bitnije imati što više lajkova na svojoj profilnoj stranici na Facebooku, s tom napomenom, naravno, da djeca mlađa od 13 godina takve profile ne bi smjela ni imati. Što nas dovodi do najčešćeg oblika nasilja – onog “virtualnog”, koje, bogme, i nije baš “samo” virtualno.

Ruganje na Fejsu 

Rezultati anketiranja učenika vezani uz elektroničko nasilje pokazuju da većina učenika, njih dvije trećine, nije nikada dobila uvredljivu ili prijeteću poruku na zaslon svojeg mobitela. Oko petine ih je takvu poruku dobilo jednom, a više puta njih 11 posto. Samo osam posto učenika je navelo kako sa sigurnošću zna nekog tko šalje takve poruke, a njih 17 posto sumnja na nekoga.

Oko 36 posto učenika nije nikada dobilo poruku koja govori loše o drugima, njih petina navodi kako je takvu poruku primila jednom, a njih 43 posto kako su takvu poruku primili više puta. Situacija na mreži svih mreža je potpuno drukčija – rezultati pokazuju da je više od 60 posto učenika primilo poruku preko interneta koja govori loše od nekom drugom, što je zabrinjavajući podatak. Zabrinjavajuć toliko da se majci koja ovo piše – podiže kosa u zrak.

Ovaj podatak potvrđuje to da među vršnjacima prevladava emocionalno i psihičko nasilje nad fizičkim, i da je elektroničko nasilje vrlo prisutno među djecom i mladima. Što se u ovakvim slučajevima može učiniti? Trebamo li zaustaviti napredak? Oduzeti djeci laptope, računala, tablete, mobitele? Vratiti ih na ulicu? Ili smo ih s ulice željeli vratiti u sigurnost doma? Gdje se gubimo i gdje je prava mjera? Djeca žive u nesavršenom svijetu, svijetu koji smo mi stvorili, gdje je nasilje za mnoge od njih svakodnevica, realnost. Moramo ih nekako uvjeriti da se nasiljem ne mogu rješavati problemi i da ono nije ni zabavno, ni uzbudljivo... Ali kako?
 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK