Mala mista Josipe Vuk čuvaju sjećanja na obalu kakva je nekad bila: ‘Krapanj mi je najveća inspiracija’

Iako nije iz ovoga kraja, godinama mu se vraća jer su joj roditelji odavde, a upravo su more, obala i prizori koji polako nestaju postali temelj njezina stvaralaštva.

- Moje ime je Josipa Vuk. Tijelom sam u Zagrebu, a dušom s druge strane Sv. Roka. Zaljubljenica sam u more, prirodu i sve ono što podsjeća na neka toplija, sporija vremena. Iako je svakodnevica često užurbana i sve se vrti oko konzumerizma, u sebi sam ostala velika romantičarka koja vjeruje da najljepše priče nastaju upravo iz malih, jednostavnih trenutaka - govori nam.

Priča o ‘malim mistima’ započela je prije otprilike pet godina, iako, kako kaže, ideja se u njoj ‘kuhala’ puno dulje. Ljubav prema ručnom radu i moru spojila se u nešto što je s vremenom preraslo u prepoznatljiv autorski izraz.

- Priča o malim mistima započela je prije otprilike pet godina, iako je ideja puno duže živjela negdje u meni. Oduvijek sam voljela ručni rad i stvaranje, a more me oduvijek privlačilo na poseban način. Skupljala sam naplavine i promatrala komade drveta koje je more izbacilo, razmišljajući kakav su život imali prije nego što su završili na žalu. S vremenom sam tim komadima počela davati novi život.

Danas iza tog naziva stoji čitav niz radova – od slika i skulptura do brodića, mini razglednica i držača za ključeve – izrađenih od naplavinskog drveta i recikliranih materijala.

- Danas izrađujem slike, skulpture, brodiće, mini razglednice, držače za ključeve i druge dekorativne predmete od naplavinskog drveta i recikliranih materijala. Svako moje malo misto nosi svoju priču i dio one obale kakvu pamtimo iz djetinjstva. Dolje apartmanizacija – živjela mala mista - priča nam.

Motivi koji se ponavljaju nisu slučajni, riječ je o vizualnoj memoriji Dalmacije kakva polako nestaje.

- Najčešći motivi su mala dalmatinska mjesta, kamene kućice, uske kale, škure, rive, brodići, svjetionici i male lučice. Privlače me prizori koji podsjećaju na mirniji život uz more, jutra uz rivu, dolazak ribara ili večeri uz briškulu. To su sjećanja na vrijeme kada se sve odvijalo sporije - objašnjava nam.

No njezin rad nije samo estetski, već i svojevrsna poruka o odnosu prema materijalu i okolišu.

- Volim ideju da od nečega što je more odbacilo nastane nešto novo, toplo i trajno. Gotovo sve što koristim dobiva novu vrijednost, od naplavinskog drveta do komadića starih konopa, mreža ili tkanine. Na neki način zatvaram krug kroz reciklažu i svjesno se odmičem od konzumerizma.

Brodarica je mjesto kojem se vraća godinama, ali Krapanj ima posebno mjesto u njezinoj priči.

- U Brodaricu dolazim već godinama jer su moji roditelji iz ovoga kraja, ali Krapanj je za mene posebna priča. Taj mali otok bez automobila, sa starim kamenim kućama i barkama koje mirno plutaju u lučici, u meni budi osjećaj jednog života koji polako nestaje. Na Krapnju kao da vrijeme još uvijek teče nekim drugim ritmom. Tamo se i danas osjeća prava povezanost čovjeka s morem i prirodom. Upravo ta tišina, jednostavnost i autentičnost ono su što me najviše inspirira i što se često prenese u moje radove.

Proces stvaranja često je spontan i nepredvidiv, vođen samim materijalom.

- Ponekad već u trenutku kad ugledam komad drveta znam što bi mogao postati, ali vrlo često se ideja rodi tek kasnije, kada ga uzmem u ruke. Svaki komad ima svoj oblik, teksturu i priču. Volim reći da ne pronalazim ja mala mista, nego ona pronađu mene. Nekad jedan mali komad drveta sam ‘kaže’ da želi postati kućica, barka ili dio rive. Taj spontani dio procesa meni je možda i najljepši - otkriva nam Josipa.

Vrijeme potrebno za izradu varira, ali iza svakog rada stoji niz koraka koji nisu odmah vidljivi.

- Za manji rad ponekad je dovoljno nekoliko sati, ali u prosjeku jedan rad nastaje kroz nekoliko dana. Ljudi često vide samo završnu sliku, ali iza nje stoji puno više, od skupljanja materijala, čišćenja i sušenja drveta, do brušenja, bojanja, lakiranja i slaganja svih detalja. Neki radovi nastanu u jednom dahu, a neki jednostavno traže više vremena. Naučila sam ne žuriti jer svaki komad ima svoj tempo.

Sve što radi, naučila je sama, kroz praksu i osjećaj za materijal.

- Potpuno sam samouka. Sve je krenulo vrlo intuitivno, jednostavno sam krenula i pustila mašti da vodi. U početku mi je suprug pomagao oko alata i tehničkog dijela, ali s vremenom sam puno toga naučila sama. Mislim da se ovakav rad ne može naučiti samo tehnički. Treba puno strpljenja, osjećaja i ljubavi prema materijalu. Svaki novi rad me i danas nečemu nauči - govori.

Posebnu vrijednost njezini radovi dobivaju kroz reakcije ljudi koji u njima prepoznaju vlastite uspomene.

- Svaki mi je rad drag na svoj način jer iza svakoga stoji neka emocija ili trenutak. Posebno su mi dragi oni radovi u kojima ljudi prepoznaju dio sebe. Kada mi netko kaže da ga moje malo misto podsjeća na djetinjstvo, bakinu kuću ili ljeto uz more, tada taj rad dobije još veću vrijednost. Tada znam da nisam prenijela samo sliku, nego i osjećaj.

‘Mala mista’ zasad ostaju njezin kreativni prostor uz svakodnevne obaveze.

- Za sada su mala mista moj ispušni ventil uz svakodnevni posao i obiteljske obaveze. Uz posao i troje školaraca nije uvijek lako pronaći vrijeme, ali upravo mi taj kreativni dio donosi mir. To nije samo stvaranje dekoracije, nego i moj način da kroz reciklažu sačuvam djelić prirode i udahnem novi život materijalima koje je more oblikovalo.

Svoje radove izlaže i pred publikom, gdje dobiva neposrednu povratnu informaciju.

- Da, svoje radove izlažem i na Ilica Q'ART-u, koji mi je posebno drag jer okuplja ljude koji cijene autentičan ručni rad i male domaće priče. Takvi susreti su mi važni jer tada mogu izravno vidjeti reakcije ljudi i koliko ih pojedini radovi emotivno dotaknu. Osim toga, surađujem i sa suvenirnicama koje nude isključivo handmade proizvode. Važno mi je da moji radovi budu u prostoru gdje se cijeni ručni rad, autentičnost i održivost, jer upravo su reciklaža i ljubav prema moru srž svega što radim.

Na kraju, ono što želi da njezini radovi prenesu možda je i najvažnije.

- Voljela bih da ljudi u mojim radovima osjete toplinu. Da ih podsjete na djetinjstvo, miris mora, ljetne večeri i na ona mala mjesta u kojima se nekad živjelo sporije i povezanije. Svaki komad drveta koji uzmem u ruke već ima svoju priču, a ja mu samo pomažem da ona dobije novo poglavlje. Kada netko to prepozna, tada znam da moj rad ima smisla - kaže za kraj.

U vremenu kada obala sve više mijenja svoje lice, a ljudi način života, mala mista ostaju mali, tihi podsjetnik na ono što ne bi smjeli izgubiti – jednostavnost, mir i povezanost s morem. Iz komadića drveta koje je more izbacilo na obalu nastaju prizori koji ne prkose samo vremenu, nego i zaboravu, a kada se netko u tom malom mistu na trenutak vrati u djetinjstvo, osjeti miris mora ili se samo nasmije, onda – kako kaže Josipa – sve ima smisla.