SADA ČITATE
O turbo folku i 'cajkama': Sve o fenomenu koji nije stran našim 'desnim' političarima
          OBJAVA: 23.04.2016, 14:36h   •   IZMJENA: 23.04.2016, 14:42h   komentara   •     ISPIŠI

40 posto srednjoškolaca to voli

O turbo folku i 'cajkama': Sve o fenomenu koji nije stran našim 'desnim' političarima


  Ilustracija/YouTube O turbo folku i 'cajkama': Sve o fenomenu koji nije stran našim 'desnim' političarima
PIŠE Šibenik IN
23.04.2016, 14:36h

Fenomenom turbo folka i 'cajki, pozabavio se naširoko danas Jutarnji list, baš prigodno uz kontroverzno večerašnje gostovanje beogradske pjevačice Jelene Vučković u šibenskom klubu 'Makari', a njihovo istraživanje pokazuje da oko 40 posto srednjoškolaraca voli tu glazbu.

 

 

 

Da nisu školarci jedini, svjedoče krcati šibenski klubovi kad god nastupa netko iz te lige muzičara, a nerijetko su tamo i predstavnici političkih stranaka, posebno oni desnijeg svjetonazora. Lokalnu javnost tako je dugo zabavljala ona video snimka članice predsjedništva HDZ-a i saborske zastupnice Josipe Rimac, snimljene kako pleše na 'cajkama', Nije to ništa čudno, pola šibenskog HDZ-a stalni su gosti kluba Makari gdje balkanske folk poskočice poput hita Jelene Vučković 'Mišu moj', redovno trešte do ranih jutarnjih sati, uz obilje alkohola i razuzdanih šibenskih sponzoruša vazda željnih pažnje i darova.

- Prije svega, htio bih naglasiti da narodnjaci i turbofolk nisu glazbeno istovjetni, pa je stoga logično da im i publika nije ista. Generalno, narodnjake slušaju starije generacije, a turbofolk mlađe. Pritom su, naravno, mlađi upravo oni koji vikendom i izlaze. Ugostitelji, voditelji ili vlasnici lokala u kojima se pušta takva glazba, tvrde da im je publika heterogena, ali, naravno, nitko od njih ne traži da im posjetitelji na ulazu ispune upitnik pa su i njihove opservacije stoga samo aproksimativne. Ali, svi tvrde da u njihove lokale dolaze ‘svi’, i rodno i socijalno različiti. Međutim, računajte jednostavno tako da i narodnjake i turbofolk sluša jako puno ljudi pa je već samim time nemoguće da su svi isti, odnosno nemoguće ih je sve svrstati pod zajednički nazivnik. Zajedničko im je samo to da vole tu glazbu - objašnjava za Jutarnji list Aleksej Gotthardi Pavlovsky, etnolog, urednik na HTV-u i autor knjige “Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj: Zašto ih (ne) volimo”.

Taj list piše da je do prije nekoliko godina vladala dominantna paradigma o takvim klubovima i kafićima isključivo na periferiji,a da je to sada je stvar daleke prošlosti. I dalje ih najviše ima na rubnim dijelovima većih gradova, ali nesmiljeno se infiltriraju i u njihova središta. U manjim mjestima po samoj prirodi stvari nemaju niti biti gdje drugdje nego u centru. Gotovo da nema grada u kojemu ih nema. Pavlovsky je godinama proučavao tu temu i razgovarao sa stotinama aktera sa scene te pobrojao klubove i kafiće posvuda po Hrvatskoj: u Zagrebu, Desincu kod Jastrebarskog, Špišić Bukovici, Pitomači, Osijeku, Slavonskom Brodu, Rijeci, Srdočima u okolici Rijeke, Bakru, Poreču, Varvarima pokraj Poreča, Zadru, Splitu, Dubrovniku, Vinkovcima, Koprivnici, okolici Virovitice, Ivanić Gradu, Kutini… Prilično je sigurna pretpostavka da nabrojani gradovi nisu jedini, a iz istraživanja se može zaključiti da dok geografija donekle igraulogu u broju slušatelja, socioekonomski status ne čini nikakvu razliku.

Istraživanje provedeno u 13 hrvatskih gradova pokazalo je da su narodnjaci i turbofolk bili, otprilike, dvotrećinski prisutni u istočnim krajevima Hrvatske, dakle u Slavoniji, te otprilike jednotrećinski u Istri, Primorju i Dalmaciji, dok je u središnjoj Hrvatskoj situacija bila gotovo pola-pola. Matematički izračun hrvatskog prosjeka, dakle, samo u toj srednjoškolskoj populaciji bio je da 40-ak posto ispitanika sluša tu glazbu, dok je 60-ak posto ne sluša. Veću prisutnost te glazbe u Slavoniji vjerojatno treba pripisati činjenici da je ta regija zemljopisno najbliža Srbiji i BiH, zemljama porijekla te glazbe, to jest blizini radiopostaja i drugih medija iz tih zemalja, kaže sugovornik Jutarnjeg lista.

Narodnjaci, ili 'novokomponirana narodna muzika', kako se zvala u trenutku nastanka 60-ih godina prošloga stoljeća, u Hrvatsku se u značajnoj mjeri počela vraćati početkom druge polovice 90-ih godina. Samo 1995., dok je trećina države još bila okupirana, Zagreb je imao 15-ak lokala u kojima su se ne samo puštali narodnjaci, nego su i izvođeni uživo. Početkom rata prognani su iz medija, ali ne može se reći da su nestali, dapače. Unatoč političkoj situaciji i ratu, teško je bilo očekivati da će se kao gumicom prebrisati naslijeđe iz 80-ih godina kada su narodnjaci u cijeloj bivšoj državi doživljavali svoje zlatno doba. Lepa Brena je sredinom te dekade pet noći zaredom napunila splitske Gripe, a četiri puta zagrebačku Cibonu, piše zagrebački portal.

- Krajem 70-ih i početkom 80-ih godina novokomponiranoj muzici pripada više od polovice ukupnog diskografskog tržišta. Jugoton je 80-ih imao cijeli niz jakih imena poput Mehe Puzića, Tome Zdravkovića, Nade Obrić, Dušana Kuliša, Šerifa Konjevića i Halida Bešlića. Znam da je, recimo, slavni Meho Puzić prodavao više od 300 tisuća svojih LP singlova, Nada Obrić prodavala je više od 200 tisuća, tu je negdje bio i Toma Zdravković, a i Halid Bešlić prelazio je 200 tisuća primjeraka – rekao je glazbeni urednik Jugotona iz toga vremena, Šibenčanin Siniša Škarica za knjigu Gotthardija Pavlovskog.

Prema njegovu mišljenju, današnja popularnost narodnjaka i turbofolka najviše veze ima s onom poslovicom da je zabranjeno voće uvijek najslađe.

- Ne treba se tome čuditi. U doba moje mladosti mi smo slušali nešto što našim roditeljima nije odgovaralo, oni su taj rani rock’n’roll smatrali odioznim i izgleda da se taj obrazac ponavlja. Koliko vidim, takva vrsta glazbe postaje zanimljiva čak i Zapadu, a nekada nije imalo šanse. Sada u Njemačkoj, Francuskoj, pa čak i SAD-u taj folklor ima svoje mjesto i narativ i konzumira se. Ne vidim da se išta može napraviti nekom direktivom ili propisima da se suzbije. Glazba, kao i voda, nalazi svoj put i izlazi van, i doći će do onih koji je traže i trebaju. Uostalom, diskografi su oduvijek živjeli od te glazbe, još od doba Nade Mamule, Safeta Isovića i drugih pratili smo taj trend, uvijek je bilo lukrativno. Nije stoga nikakvo čudo što i danas taj turbofolk predstavlja područje koje je mladima zanimljivo, pa onda i diskografima u mjeri u kojoj mogu izvući neki novac jer sve prelazi na internetske i digitalne varijacije na kojima mladi slušaju glazbu, a to se ne može kontrolirati, niti iz toga osobito profitirati – istakao je za Jutarnji list Škarica.

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK