Gabriele D'Annunzio, talijanski fašist, pjesnik i ovisnik o kokainu, vladao je sa svojom skupinom 'legionara' od 1919. do 1921. područjem današnje Rijeke. Dok je status tog grada bio upitan nakon Prvog svjetskog rata, s mogućnošću da pripadne Kraljevini Italiji, Kraljevini Jugoslaviji (u sklopu Hrvatske) ili postane samostalna država, D'Annunzio je iskoristio priliku da se nikome u to vrijeme nije ratovalo te izabrao četvrtu opciju: stvoriti od Rijeke autonomnu fašističku državu, prvu u povijesti, čekajući potom da se ista priključi Italiji.

Bio je to potez nad kojim se zgražao i svijet i sama Kraljevina Italija, u kojoj fašisti još nisu bili na vlasti.

Bezinovićev igrani dokumentarac napravljen je na malo inovativniji način, gdje Riječani, većina od njih slučajni prolaznici koji su pristali glumiti u filmu, rekreiraju scene iz tog razdoblja. Neki prizori doista su groteskni, kao što je bio i režim kojeg opisuju.

Inovativnost načina na koji je priča ispričana prije svega se sastoji u tome što, dok se film snima, moderna Rijeka u pozadini živi svoj normalan život; dok u kadru jedni marširaju u uniformama, drugi se ne obaziru i obavljaju svoje svakodnevne poslove.

Slučajno ili ne, autor je time prikazao kako suvremeni Riječani doživljavaju tu epizodu iz povijesti grada, odnosno kako je uopće ne doživljavaju. Naime, u anketi na početku filma, mnogi stanovnici Rijeke, pogotovo mladi, uopće nisu znali niti čuli ime Gabrielea D'Annunzija.

Nakon prikazivanja, autor je istakao da od filma na kojeg je potrošio svoje cijele 30-e nije htio napraviti dosadnjikavo obrazovno djelo, već mu je htio dati i estetsku vrijednost, što je razlog takvog neobičnog formata. Film je u samoj Rijeci danas dosta gledan.

Bezinović razlog tome što mladi Riječani malo znaju o ovim događajima vidi u tome da se komplicirana priča o multikulturalnoj i multinacionalnoj Rijeci nije uklapala u nacionalni identitet i pojednostavljeni narativ iz 90-ih pa se u hrvatskim školama, čak ni riječkim, o D'Annunziju ne uči.

Šibenski povjesničar Branimir Renje utvrdio je da su prilike kod talijanske okupacije Rijeke i Šibenika neusporedive pa se ono što se dogodilo tamo teško moglo ponoviti ovdje, makar ne bi bilo nemoguće. Okupacija Šibenika bila je rezultat primirja i dogovora Italije s Antantom, sama Italija bila je protiv D'Annunzija, a većina Šibenčana je bila tada opredijeljena za ujedinjenje s Jugoslavijom.

U filmu se spominju mnogi poznati Talijani iz tog doba koji su podržavali fašističku vlast u Rijeci, Marconi, Toscanini, Marinetti, bankari i industrijalci. Samom Mussoliniju D'Annunzio je bio veliki idol, od njega je preuzeo teatralnost, crne uniforme, korporatizam. Različiti su bili u taktici, D'Annunzio je htio isprovocirati Kraljevinu Jugoslaviju da napadne Rijeku, kako bi Kraljevina Italija krenula u kontraofenzivu i uzela istočnu obalu Jadrana; Mussolini je išao sporije, nije htio odmah u rat nakon Prvog svjetskog rata, kada više nikom nije bilo do toga, radije se koristio taktikom 'podijeli pa zavladaj', sponzoriravši, među ostalim, ustaše u Italiji.

Autor filma spomenuo je da se u Italiji danas ne bi moglo ovakav dokumentarac prikazati na RAI televiziji, štoviše, kipovi i simboli fašizma tamo još stoje, za razliku od Njemačke, a stvorio se i određeni otpor u Italiji prema filmu, među onima koji okupaciju Rijeke vide kao veliku avanturu i ništa drugo.

D'Annunzijeva okupacija završila je s prijelazom iz 1920. u 1921., kada ga je iz Rijeke istjerala regularna talijanska vojska. Do 1924. postojala je Slobodna Država Rijeka, samostalna država, potom ju je Italija (u kojoj su u međuvremenu fašisti preuzeli vlast) pripojila sebi, a tek 3. svibnja 1945. u tom gradu hrvatski postaje službenim jezikom, kada nakon oslobođenja Rijeka postaje dio Jugoslavije.