SADA ČITATE
Hrvati se polako vraćaju na ognjište
KLJUČNE RIJEČI
glas iz kamena
Domagoj Zovko
          OBJAVA: 02.03.2012, 10:06h   •   IZMJENA: 02.03.2012, 10:06h   komentara   •     ISPIŠI

Glas iz kamena

Hrvati se polako vraćaju na ognjište


PIŠE Domagoj Zovko
02.03.2012, 10:06h

Da sam ja radnik u drniškom pogonu „Dalmacijavina“, ili u bilo kojem poduzeću u Hrvatskoj koje je u upravljačko – financijskoj oskudici, pitao bih odmah sindikalnog predstavnika: „Koliko ti na našoj muci zarađuješ i koliko si dužan nekom političaru za sve to što govoriš? Reci mi jednostavno. Od kojeg ću novca sutra djetetu kupiti jednu kocku za juhu? Samo jednu kocku. To mi odgovori!“

 

 

 

Dvojbe nije niti bilo, možda samo neupućenim ljudima ili onima kojima nije uopće stalo što se zbiva u ovoj državi, da će prestati prosvjed mljekara nakon petnaestak dana. Upućenima je to bilo jasno i prvog dana jer je bilo vidljivo da svi mljekari nisu za prosvjede. To je to, u ovoj državi. Svi razjedinjeni. Neka četveročlana obitelj može dnevno preživjeti sa 20 kuna, a nekoj je obitelji za doručak, ručak, užinu i večeri – po članu! – nedostatno i 100 kuna. To je realnost. Ako nisi zajedno od prvoga dana, a u nečemu prosvjeduješ, osuđen si na ovakav scenarij.

E, druga bi priča bila da su zajedno s mljekarima – ujedinjeni – prosvjedovali i svi ratari, ribari i vinogradari po hrvatskim prometnicama. Vrag bi onda odnio šalu! Ali ne će svi zajedno odjednom prosvjedovati. Ni pod razno. Za deset – petnaest dana prosvjedovat će, uvjeren sam, ratari. Onda će vinogradari jer im država ne će platiti štetu koju je uzrokovala elementarna nepogoda koju se prouzrokovao snijeg ili bura. Onda će se početi „dizati na noge“ ribari kako nam se bliži ljeto i kako se približava ulazak u EU. Znaju Talijani i Slovenci sa svojim ribaricama da im trenutna vlast ne može ništa nauditi! Pa nisu glupi jer mogu svojim brodovima slobodno loviti ribu u našem moru, a ako se Hrvatska uzjoguni – parlament tih država ne će ratificirati sporazum o pristupanju ove države u EU, ili će tražiti korekcije. Nikakva to mudrost nije. Niti bi se itko kladio na drukčije stanje diplomatskih odnosa.


I, gdje je sada hrvatski obični čovjek!? U „banani državi“, eto tu. Da ne opsujem, mada bi to bilo prikladnije, kazat ću – nigdje. Ne razlikuje se više ni tko je službenik niti tko je seljak (čovjek koji živi na selu od svog rada i uzima plodove sa svojih njiva). Samo službenik, uglavnom živi u gradu ili gradiću (a takvih gradića u Hrvatskoj je, koji su dobili status grada, Bog te pitao koliko!), a seljak u selu koje se ne vidi niti na najtemeljitije izrađenim zemljopisnim kartama.
 

NISI SAM, IMA I DRUGIH

Po mom skromnom mišljenju za pet do šest godina opet će zaživjeti hrvatsko selo i ona naselja koja su zadnjih pedesetak godina bila napuštena te zapostavljena od svih struktura vlasti.
Evo samo jednog primjera. Sinoć sam nazvao svog kolegu fotoreportera i prijatelja u Zagrebu da ga priupitam kako je. Odgovorio je ovako: „Dobro smo svi, ali što se može. Selimo se iz Zagreba i idemo živjeti u staru kuću u Petrinji. Drugačije se ne može. Došla je voda do grla. Tamo u Petrinji imam okućnicu pa možemo posaditi malo blitve, kupusa, salate, kapule i sličnog povrća. Za kupovinu samo tih namirnica u Zagrebu mi dnevno treba više od 30 kuna. Iznajmit ću ovaj stan u Zagrebu jer nemam izbora. Žena je pristala na minimalac u tvrtki, inače bi dobila otkaz! A tko će je u 50-toj godini zaposliti, ako na to nije pristala? Meni ni do sutra navečer nije sigurno radno mjesto. Tko zna kako će završiti EPH-a i Pavić? I sada kad je u Zagrebu javni prijevoz poskupio više mi se isplati živjeti na selu i iz Petrinje putovati do Zagreba – nego tamo živjeti. Više mi se isplati život na selu. Jedino tako možemo preživjeti.“
Bio sam zatečen čuvši njegove riječi. Čovjek se sa svojom obitelji nakon pedeset godina vraća živjeti na selo. No, nije jedini. I danas sam se čuo s nekoliko prijatelja iz Splita čiji bi razgovor mogao sažeti u nekoliko redaka. „Ovo je vrime smrt za nas obrtnike! Znaš li ikoga u našem selu ko bi moga priorat onu moju među u polju?“ ili „Brate, katastrofa! Niko ništa ne plaća. Ja svoje napravim, a unda kaže da će mi platit tek na kraju lita kad dođu turisti! A, pokrijo san mu cili krov. Znadeš li ko bi moga uzorat onu njivu blizu moje stare kuće?“
Svi se odjednom okrenuše selu. Ovu vlast nije ni briga što će prosvjednici - radnici iz drniškog pogona „Dalmacijavina“, koji uglavnom žive na selu, učiniti sa svojim životom. Čak tim radnicima ni sindikalci iz bezbroj sindikata nemaju što reći. Nema više sindikalaca u objektivima tv kamera na „licu mjesta“ zajedno uz radnike. Sindikalaca koji su unazad šest mjeseci govorili kako će se sve u državi urediti pa će biti bolje kada se donesu novi zakoni sa strane nove vlasti. Nema ih. Možete ih na raznim televizijama vidjeti samo u „nazovi“ polemičkim emisijama, u „nazovi“ političkim emisijama. Pobrinuli su se oni za sebe davno, davno. Može bit da bi nekog čelnika i zabrinulo pitanje gdje se nalazi Drniš i u kojoj je županiji.
 

RIJETKI SINDIKALCI

No, za ovo što nam se događa u zbilji nije nam kriv premijer Milanović. On definitivno nije, jer se sada čovjek brine o statusu svoje stranke (SDP) i kadrovima koje će zaposliti u ovoj godini smjenjujući one ljude koje je HDZ zaposlio na rukovodeća mjesta u raznim državnim poduzećima. Tu, vidite, sindikat ili čelnici raznih sindikata, ne će reći ni riječ da je protiv nekakvih političkih čistki. Zašto? Zato jer svaki menadžer u javnom poduzeću ima – menadžerski ugovor koji mu omogućuje plaću koja je propisana ugovorom. I to mu niti jedan sud ne može osporiti, nikad. A, sindikalci isto tako imaju dogovor s radnicima – na riječ! – da će ih zastupati. Malo sutra! Niko nije iz sindikalnih čelnika nije htio reći otvoreno što je što. Boje se za svoju dužnost, ili, bolje reći, fotelju – jer ako bi nešto javno rekli sutra bi bili na ulici – i nitko ih ne bi nigdje zaposlio jer uglavnom imaju više od pedeset godina. „Zaposlit se“ može jedino sadašnji saborski zastupnik Jozo Radoš, koji je nakon stranačkih razmirica prije desetak godina u HSLS-u, rekao u neformalnom razgovoru s novinarima: „A, što ću ja sada raditi u životu, ako ne budem dalje političar!?“ (svjedoka novinara ima dosta i Bogu hvala svi su još živi). Nitko od novinara nije nigdje nikad objavio tu rečenicu. Evo sad moja malenkost.
Sada je u Saboru i zastupnik HNS-a. U desetak godina iz HSLS-a prijeći u HNS!? Eto, političkog odličnika. I njemu bi narod trebao vjerovati!? Da se pokojni Vlado Gotovac digne iz groba vjerojatno, naglašavam vjerojatno jer Gotovac je bio čovjek svojih uvjerenja i možda najveći erudit te govornik u Hrvata, što bi rekao Radošu. Na Gotovca nitko nije mogao utjecati. Opet, držim, rekao bi Gotovac: „Hajde svojoj staroj kući, u duvanjsko – livanjski kraj u Hercegovinu i pogledaj može li tamo narod preživjeti i kako preživljava. Pusti politiku.“
Stoga mislim da nisu ni Tuđman, Račan ili sada Milanović krivi za zbivanja u Hrvatskoj. Zna se tko je kriv za ideju, nakon drugog svjetskog rata, da se tvornice koje štete okolišu i ljudima izgrade ispred kuća u najljepšim dijelovima hrvatskog priobalja pa zagađuju sve ljude oko njih za tri generacije unaprijed!? Tko je kriv za sve kancerogene bolesti kojih je danas u Splitsko – dalmatinskoj županiji i previše u odnosu na ostale županije u Hrvatskoj? Tko je kriv što se tvornice – bilo kakve – nisu gradile u Dicmu, Kistanjama, zaleđu Skradina, Dugopolju, Jasenicama, Hrvacama, Danilu, Vrgorcu, Brinju i da ne nabrajam dalje raznorazna mjesta po primorskoj i središnjoj Hrvatskoj. Tako da radno sposobni ljudi ostanu u svom mjestu i u tvornici u svom mjestu stvaraju zaradu za obitelj i nastave život. Tko je kriv da su se od svog seoskog ognjišta i djedove kuće ljudi uputili na posao u gradove poput Zadra, Splita ili Šibenika, a da ne govorimo o Zagrebu!? I u tom intervalu između pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća nestalo je hrvatsko selo i istinski seljaci, kad se ljude vabilo u velike gradove da im svima bilo, „kao“ lakše preživjeti. Jasno je tko je kriv – Tito i njegove reforme! Tko zna, a o tomu se niti piše u novinama niti govori u tv emisijama, koliko je taj čovjek zadužio Hrvatsku! U negativnom smislu, u milijardama dolara duga. I još se danas ti dolari vraćaju! Vraćat će i ih i naša djeca, samo ne znaju pod kojim uvjetima i kolikim kamatama. O tomu se ne govori u javnosti.
Naravno, jer današnja dnevna politika i brojne informacije na raznim televizijama, portalima - zasjeni sve. A uzrok svih problema s kojim se sadašnji građani i seljaci u Hrvatskoj bore leži u prošlosti – u titoizmu i kardeljevizmu. Baš je brigalo komunista E. Kardelja, Slovenca, (a on je odredio granice biše države!) hoće li granica kod Neuma presijecati Hrvatsku na dva dijela pa da danas čovjek ne može doći vozilom državnom cestom do Dubrovnika, a da ne stane na graničnom prijelazu kod Neuma. A u Neumu, koji je od 1945. godine teritorijalno dio BiH, i u njegovoj okolici oduvijek su živjeli većinom Hrvati!? Jedina je Titova briga u to vrijeme bila da koliko- toliko razjedeni Hrvatsku. Tako da i BiH ima malo mora. Ako more ima Kardeljeva Slovenija zašto ne bi imala i BiH, odredio je „mudro“ Tito, rodom iz Kumrovca u Hrvatskom zagorju.
Zato će uskoro svi građani Hrvatske, i ljudi iz svih zemalja EU, morati čekati ljeti, u prosjeku, po dva sata i zimi po pola sata na prelazak granice u Neumu. Samo u jednom smjeru.
Nažalost, vrijeme se ne može vratiti kao ni politička zbivanja u prošlom stoljeću no istini valja pogledati u oči.
Stoga, da sam ja radnik u drniškom pogonu „Dalmacijavina“, ili u bilo kojem poduzeću u Hrvatskoj koje je u upravljačko – financijskoj oskudici, pitao bih odmah sindikalnog predstavnika: „Koliko ti na našoj muci zarađuješ i koliko si dužan nekom političaru za sve to što govoriš? Reci mi jednostavno. Od kojeg ću novca sutra djetetu kupiti jednu kocku za juhu? Samo jednu kocku. To mi odgovori!“

AUTOR: Domagoj Zovko
 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK