SADA ČITATE
Naši tajkuni traže i dvorske lude!
KLJUČNE RIJEČI
glas iz kamena

          OBJAVA: 30.01.2013, 16:08h   •   IZMJENA: 30.01.2013, 16:08h   komentara   •     ISPIŠI

Glas iz kamena

Naši tajkuni traže i dvorske lude!


PIŠE Domagoj Zovko
30.01.2013, 16:08h

Kud su u ova doba tajkuni navrnuli i na pisce!? Čudim se. Traže pisce (!) a ne radnike u turističkim naseljima; i pritom ne znaju o čemu i za koga bi im pisci pisali! Imaju li tajkuni svoje prave, stručne savjetnike ili, pak, uzimaju za svoje suradnike osobe koje ne poznaju osnove hrvatskoga jezika, a „govore“ tri svjetska jezika

 

 

 

Tko kaže da mora sve biti pošteno i prema stavkama zakona. Nitko. U Hrvatskoj, primjerice, može biti i nepošteno pa da opet sve bude (kazali bi mi Dalmatinci) „onako kako je Bog odredio“. Može svakako ali neka nešto bude! Neka bude bilo što, pa makar se bogati još više obogatili a oni manje bogati duhom se prehranjivali. Takva nam je otužna svakodnevica.
Zato i služe ovi kukavni natječaji za slobodna radna mjesta u „prirodnim ljepotama i duhovno oplemenjenoj državi poput najdraže nam Hrvatske“. Gotovo da nisam prasnuo u smijeh pročitavši nedavno na jednom portalu da se ženska osoba u jednom lokalnom listu u rubrici „Pisma čitatelja“ javno potužila da se (što aktivno, a nešto i „poluaktivno“) sporazumijeva i govori tri svjetska jezika no ne može nigdje u našoj državi dobiti posao. Portal je, dakako, skratio tekst i istaknuo naglaske iz njega. Ma, vidi čudesa u Hrvatskoj! Ne može dobiti posao u Hrvatskoj!? Osobno poznajem barem dvadesetak osoba koje aktivno govore tri svjetska jezika i trenutno rade kao vinogradari, konobari, ovčari, stolari… I svi imaju akademsko obrazovanje. Te ljude nije sram raditi od jutra do sutra uopće ne govoreći, osim najbližima koji to ionako znaju, što su naobrazbom stekli. Ovoj ženskoj osobi je ispod časti biti – sobarica. Taj joj je posao, naime, ponuđen. No, ona ga ne prihvaća jer želi biti barem recepcionarka u tom nekom boljem hotelu uz more.
Dao sam sebi truda da vidim u originalu taj tekst koji je tiskan, velim, u jednom hrvatskom lokalnom polumjesečniku. I, naiđoh, (pazite!) u samo deset redaka spomenutog pisma na barem dvadesetak pravopisnih pogrešaka. Dalje nisam čitao. Gospođa ili gospođica (potpisala se ženskim imenom), dakle, zna tri svjetska jezika – no ne poznaje svoj materinji jezik! I, nema posla. Zbog toga joj je, zamislite, društvo krivo!? Treba li dalje… Baš bi me zanimalo da čujem kako izgovara i prevodi te riječi na ruski, njemački i engleski jezik kada je u tih deset redaka na hrvatskom jeziku navela i napisala nekoliko dijalektalnih riječi koje uopće nisam razumio.


Ali, tko je meni kriv što ne razumijem zašto se o ovakvim primjerima ne govori više u hrvatskim javnim medijima. Onim medijima koji stalno pumpaju „dobro involvirane građane“ kako je Hrvatska u svakom pogledu sprema za „iskorak naprijed“ – u EU.
Ako smo spremni dignuti glas i kazati da smo zemlja s puno mladih ljudi koji se mogu mjeriti s europskim, pa čak i kineskim ili marokanskim mladim ljudima, u svemu – onda skidam kapu svima do poda. No, na hrvatsku nesreću nije tako. Kako netko tko ne znade hrvatski pravopis i fonetiku uopće može položiti bilo koji ispit na hrvatskom sveučilištu i dobiti zvanje profesora njemačkoga ili ruskog jezika!? Kako? Ali, to je - moguće! Samo u Hrvatskoj.


Zamislite Austrijanca da uči na fakultetu o osnovama hrvatskog jezika na Odsjeku za slavistiku, a da prije toga nije savršeno vladao, u svim nijansama, njemačkim jezikom. To je u EU – nemoguće! Zato se ova ženska osoba u Hrvatskoj žali jer nema posla. U biti nije ona kriva… Ona će već sama u mjesnom kafiću sutra ujutro govoriti da je njeno pismo objavljeno u novinama i svi će o tomu pričati pa će biti zadivljeni kako je imala odvažnosti takvo nešto kazati o sebi. Sve to može trajati u nedogled dok se slučajno ne pojavi u kafiću neki Rus pa je na ruskom jeziku zapita kojom cestom treba autom voziti od mađarske granice do, recimo, Makarske. E, onda će biti „drž – nedaj“. Tko zna – zna, tko ne zna - dva!
Kako kome.


Zato sigurno u jednom turističkom naselju u Dalmaciji znaju kome trebaju dati – tri! Tri tisuće kuna odjednom, da se ne zavaramo. Slučajno sam prije pet dana tražeći što je novo u svim dalmatinskim krajevima (i krajo-licima!) na netu naletio i na stranicu jedne Turističke zajednice. Vidjeh pritom i natječaj za „Najbolji dramski tekst“. Natječaj je otvoren do 1. veljače ove godine. U redu, mišljah, nije loše probati i napisati nešto. Ipak iza sebe imam jedanaest napisanih dramskih tekstova i svi su uprizoreni na pozornici. Nije loše konkurirati za tri tisuće kuna. To je pristojan novac. Ako prihvate tekst u redu, ako ne – sjedni jedan i tko te pita. Ni prvi, ni zadnji put. No, nije mi duša dala mira pa sam nazvao u ured TZ-a i tamo u kratkom telefonskom razgovoru saznao sve. Ovo je sažetak razgovora s dotičnim gospodinom koji je kazao: „To mora trajati do 45 minuta i imati dva čina. Nije važno da li je za dicu ili odrasle. Važno je da tekst mora biti vezan za povijest našega mista. Priredba će bit na lito i glumce ćemo naći, ili dicu ili starije studente. Mi ćemo odlučiti koji ćemo tekst odabrati. Mi, a s nama i ljudi koji rade u kazalištu te djelatnici iz okolnih osnovnih škola“. Upitah: „Kako nije važno da li je dramski tekst namijenjen djeci do 12 godina ili odraslima; što će dva čina ako je ukupno trajanje uprizorenja uvjetovano na 45 minuta glumačke izvedbe; koje su to osobe u žiriju a da nisu navedene imenom i prezimenom kod raspisivanja natječaja; tko će izabrati osobe za taj stručni žiri; zašto je uvjetovano da bilo koji napisani tekst i poslan na natječaj ujedno postaje vaše vlasništvo, a da ja nakon poslanog teksta kao autor nemam više ništa s mojim tekstom bez obzira da li je prikazan ili ne; tko bi to režirao?“


Odgovor? Nisam dobio. Čovjek mi je samo rekao: „ Ma, ko vas tira da išta pišete!“ Poklopio sam telefonsku slušalicu i rekao odmah u sebi: „Imaš pravo, gospodine. Nitko me ne tjera da išta pišem“.


Ha, preostaje samo čekati ljeto i vidjeti tu „dvočinku u trajanju od 45 minuta“ pa potom pogledati zadivljene, nasmiješene, zagrljene bogate Nijemce i Ruse (koji pritom nisu ni jednu jedinu riječ razumjeli iz uprizorenja!) nakon što su im domaćini tu priredbu najavili kao scensku senzaciju i iznenađenje. Samo ne znam (zaboravih i pitati gospodina) tko će biti scenograf tog projekta? Jer, priznajmo, scenografija je važna u uprizorenju bilo koje predstave koja bi se locirala, recimo, u srednjovjekovnu Dalmaciju. Dvorska se luda, barem tako mislim, ne će naći u tom uprizorenju. No, možda se pojavi u vidu autora teksta za potrebe tog turističkog naselja. Sad su u Hrvatskoj, u 21. stoljeću, u velikim količinama, lude potrebne tajkunima. Svakodnevno se pojavljuju… Platiš jedan – dobiješ dva. Provjerite na ljeto kada bismo trebali ući u EU.


No, do tada kod nas Hrvata ne će biti korupcije niti dodvoravanja. Nema brige! Sve će se srediti! Bit će med i mlijeko! Tko nema novca (a ipak piše, zamislite!, dramske tekstove) i ne može nešto suvislo napisati na hrvatskom jeziku ako ga pak netko prevede na ruski ili njemački odmah će postati – sjajan pisac. Znaju to dobro tajkuni u raznoraznim turističkim naseljima i sličnim objektima koji su vezani uz turizam tražeći svoje dvorske lude po Hrvatskoj.


Ipak, kud su u ova doba tajkuni navrnuli i na pisce!? Čudim se. Traže pisce (!) a ne radnike u turističkim naseljima; i pritom ne znaju o čemu i za koga bi im pisci pisali! Imaju li tajkuni svoje prave, stručne savjetnike ili, pak, uzimaju za svoje suradnike osobe koje ne poznaju osnove hrvatskoga jezika, a „govore“ tri svjetska jezika. Ne znam. Nijedna anketa to ne će otkriti.


AUTOR: Domagoj Zovko
 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK