SADA ČITATE
Traži se kruh, a ne pamet!
KLJUČNE RIJEČI
Glas iz kamena
          OBJAVA: 24.05.2012, 11:54h   •   IZMJENA: 24.05.2012, 11:54h   komentara   •     ISPIŠI

Glas iz kamena

Traži se kruh, a ne pamet!


PIŠE Domagoj Zovko
24.05.2012, 11:54h

Prozivati intelektualce za spas društva, pogotovo one koji su samozatajni i nisu eksponirani u javnosti, jest ništa drugo do licemjerje onih koji imaju povlašteni status i osigurali su ga do konca življenja

 

Nedavno pročitah u jednim dnevnim novinama izjavu poznatog hrvatskog sociologa, ujedno i predavača na zagrebačkom Sveučilištu, koji je rekao novinaru da „…u Hrvatskoj u ovoj teškoj gospodarskoj situaciji koje potiče i kriza morala, hitno i odmah treba intervencija intelektualaca. Intelektualci moraju dići svoj glas i progovoriti o svemu što se događa u našem društvu.“ Ostao sam – paf! Naprosto nisam mogao povjerovati da jedan sveučilišni profesor to može izjaviti. Nisam, u prvi mah, niti mogao povjerovati, da takva osoba može predavati studentima. No, on predaje i uči buduće „intelektualce“. Jer po logici stvari svaka visokoobrazovana koja se bavi umnim radom jest – intelektualac! To i jest uža definicija intelektualca. Kome se taj doktor sociologije (sociologije!!!) zapravo obratio u tom intervjuu. Kome!? Koga on, uistinu, zapravo poziva na savjest društva? Dok je zapravo razgovarao s novinarom, koji po svemu mora biti intelektualac jer da bi radio u bilo kojem ozbiljnijem mediju mora imati VSS. Pustimo sad na miru ljude starije od 60 godina koji još imaju posao u nekom hrvatskom mediju. Bila su vremena kada se u novinama moglo zaposliti i sa srednjom školom. Po takvom poimanju stvari oni nisu intelektualci. Međutim, poznajem barem dvadesetak novinara sa završenom srednjom školom koji su, po mom skromnom mišljenju, istinski intelektualci, ljudi koji itekako znadu svoj posao.


Nadalje, svakodnevno smo svjedoci, uz tiskovine, u hrvatskom javnom djelovanju – kako na televizijama, tako i na raznoraznim skupovima – sudjelovanja brojnih doktora znanosti, profesora, vjerskih dužnosnika, inženjera… Zar to nisu intelektualci? Posebno na javnoj televiziji možemo svakodnevno vidjeti, barem, deset osoba koji iznose svoj stav o određenom problemu u društvu. Dakle, svi oni javno nastupaju i može se čuti njihov glas. A s tim osobama razgovaraju novinari. Naravno, također intelektualci. Odnosno to bi morali biti, na osnovu obrazovanja. Raznih razmišljanja je napretek i svatko tko zna slušati može razabrati o čemu se radi. Ako hoće. I zauzeti svoj stav o stanju u društvu.


Čemu onda, nazovimo ga vapaj, sveučilišnog profesora da se intelektualci moraju ujediniti i reći nešto u korist boljitka ove napaćene zemlje? Skromno mišljenje sastavit ću u sljedeću rečenicu:“Čovjek priča da bi nešto rekao, a ne zna što govori.“
Umjesto da je definirao što su to hrvatski intelektualci i, najvažnije!, TKO su ti hrvatski intelektualci on mlati praznu slamu.
Bezbroj je ljudi u Hrvatskoj koji sebe smatraju intelektualcima. No oni imaju drugačije političke svjetonazore da budu zajedno i da zajedno djeluju. Na primjer, prvi mi padaju na pamet Josip Jović, novinar – kolumnist, i Ante Tomić novinar – kolumnist. Po svemu oni bi trebali biti intelektualci, ali zasigurno drugačije predviđaju budućnost Hrvatske i ne mogu zajedno „dignuti“ ruku za zajedničku ideju. Možda za ravnopravnost novinarskog izričaja, ali za sve ostalo nema šanse. Sad njima dvojici, na primjer, pribrojite Radmana, Slavena Leticu, Goldsteine, Ivu Sanadera, Milana Ivkošića, Dimitrija Popovića, Vesnu Pusić, Miljenka Jergovića, Slavena Bilića, Gorana Višnjića… Sve su te osobe, po definiciji – intelektualci. No, probajte zamisliti kakvo bi to zajedničko priopćenje mogli poslati hrvatskoj javnosti! Koliko bi im dana trebalo da uravnoteže razmišljanja!? Možda pola godine! Možda i više.


Do tada bi imaginarna Hrvatska, da je od njih čekati „bijeli dim“, davno završila kao Grčka. Možda je i na istom putu.
Stoga prozivati intelektualce za spas društva, pogotovo one koji su samozatajni i nisu eksponirani u javnosti, jest ništa drugo do licemjerje onih koji imaju povlašteni status i osigurali su ga do konca življenja.
Kada bi, recimo, ovaj portal u ovom trenutku proveo opširnu anketu u Šibeniku koliko se osoba smatra intelektualcima gotovo sam siguran da bi od 1000 anketiranih oko 30 posto se izjasnilo da – jesu intelektualci. Po ovom ili onom kriteriju.
A, koliko je u ovoj županiji nezaposlenih? Nazovi intelektualaca! Koliko je u šibenskoj gimnaziji budućih „nazovi“ intelektualaca koji sada na državnoj maturi pojma nemaju tko je Antun Branko Šimić? A koliko će se osnovaca u prvi razred šibenskih srednjih škola prijaviti, recimo, za zanimanje električara, vodoinstalatera, brodomehaničara…


Za gimnaziju će biti jagma, a za ova navedena zanimanja javit će se djeca koja nisu predodređena da budu intelektualci, po nekakvoj glupoj logici. Za tvrdnju, poznajem čovjeka u Šibeniku koji izrađuje jedra i priča kao da ima diplomu iz Oxforda. Za mene je on intelektualac.
Jer, intelektualac se postaje znanjem i intelektualnim sazrijevanjem u svom poslu, a ne titulom stečenom na fakultetu.
S obzirom, da se vratim na početak teksta, da je sveučilišni profesor sociologije razgovarao s novinarom – jasno je da su obojica intelektualci, a plaće su im male. Ne treba velika mudrost za razumjeti da će profesor ostati profesor ma što kazao, a novinar će ako postavi neko krivo pitanje ostati bez posla. Oboje intelektualci! Ma zamisli. Novinar nema ni za kruh jer je nešto krivo pitao, a sociolog (društva!) i dalje će predavati studentima i učiti ih da se intelektualci RAZLIČITIH POLITIČKIH SVJETONAZORA trebaju udružiti i dići glas protiv društvenih nebuloza.


AUTOR: Domagoj Zovko
 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK