Puno je krajnosti u liku, djelu i nastupu Asafa Avidana, izraelske indie-pop zvijezde koja je sinoć nastupila na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku.

Asaf je, vidi se iz drona, skroman, zahvalan i ponizan momak kojeg biste, u pojedinim trenucima, najradije zagrlili i rekli mu da će sve biti u najboljem redu. S druge strane tog karakternog spektra, Asaf Avidan od sebe je fizički udaljio klavijaturisticu Lavy Shelly, bubnjara Arbela Yoava te basistu Adama Scheflana i potpuno sam carevao na velikoj pozornici s čijom prostranošću nije imao apsolutno nikakvih problema. Štoviše, još od uvodne „Darkness Song“ Avidan je svojim neupitnim i raskošnim vokalno-sviračkim talentom, doziranim i promišljenim pokretima te apdejtanim David Byrne 80's odijelom, učinio od stagea vlastitu artističku catwalk zonu.

Asaf Avidan je, nadalje, pjesnik intime, mentalno zgrčen u svom svijetu gdje su bol i patnja poželjni izvori inspiracije, s tim da ono što izlazi iz njegove glave, grla i zvučnika ne zvuči po defaultu komorno i katatonično, nego gotovo pa umjereno optimistično, kakve su primjerice „Last Horse“ i „900 Days“, koje su izvedene u prvom dijelu koncerta. A opet, intimnom ozračju unatoč, Avidan ima potrebu svidjeti se, otvoriti, komunicirati. Naravno, njegov izlazak iz intimne ljušture vrhunac je doživio tijekom „One Day (Reckoning Song)“ kad su tribine ustale na noge i ostale na njima do kraja.

Koncept na kojem se temelji cijela priča oko Asafa Avidana, njegovih nastupa kao i nadošlog uspjeha, vrti se oko unikatnosti njegova vokala s kojim može izvesti što god poželi. S tim da, što je koncert klizio prema kraju, Avidan je sa sebe skidao indie ljusku i pretvarao se u gotovo pa stadionsku pop-rock zvijezdu. Dio glazbenika na tribinama, s kojima smo popričali kasnije na šanku, zamjerio mu je takvu transformaciju na polovici koncerta, poneki promotor zaključio je da je odjednom postao običan i dosadan, a većina na tribinama, neopterećena profesionalnim deformacijama analize svakog detalja izlaska Asafa iz začudne indie atmosfere u Amol-Gdur shemu, nije vidjela nikakav problem. Dapače, kako se dizala tenzija na stageu, pojačavale su se i ovacije.

Zanimljiv je i dirljiv zapravo taj nesvakidašnji spoj rada nogu Michaela Jacksona, Princeovih profinjenih manira pred mikrofonom, povremenih ulazaka u akustičnu cohenovštinu, a sve okupano primamljivo-tragičnom sjenom Jeffa Buckleyja. Taj koloplet prepoznatljivih vizualno-glazbenih kadrova, od čega je Avidan jednim dijelom sagradio unikatan i pamtljiv performans, utkavši u to svoj bogomdani talent i istančani osjećaj za scenu, potvrdio je tezu da je izraelski glazbenik koncertno kudikamo uzbudljiviji od svojih studijskih snimaka. Produkcijski je to najbolje što se u pandemijskim vremenima dogodilo na tvrđavi sv. Mihovila. I ugodno je bilo, na trenutke i zadivljujuće. A sad, da nas je emotivno uzdrmao i bacio u samopreispitivačku provaliju nutrine, baš i nije.

Sve je završilo adutima s aktualnog albuma „Rock of Lazarus“ i „Anagnorisis“, ispunjene su na bisu publici i dvije želje, „Weak“ i „Anchor“. Ali tekst o nekom koncertu s tvrđave sv. Mihovila ne bi bio kompletan da ne spomenemo standardne probleme s tamošnjim ugostiteljstvom. Jučer su se, naime, u jednom trenutku počela prodavati izrazito kisela, točnije – pokvarena piva.

Ekskluzivni intervju Asafa Avidana za ŠibenikIN pročitajte OVDJE.