OBJAVA: 17.02.2012, 17:30h   •   IZMJENA: 17.02.2012, 17:30h   komentara   •     ISPIŠI

Portret: Kristijan Goja

Famozni doktor u Velvet Underground filmu


PIŠE Ante Pancirov
17.02.2012, 17:30h

Satira, pozicija intelektualnog plesa u šarenoj, zaglupljenoj pop dimenziji, to su opstrukcije i destrukcije koje imaju za cilj konstrukciju, to sam ja - kaže "famozni doktor", otac šibenskog Novoga vala Kristijan Goja

 

 

 

Šibenski glazbenik Kristijan Goja, bez ikakve je sumnje jedan od najoriginalnijih i najdugovječnijih muzičara na šibenskoj sceni. Nakon više od 20 godina konstantnog djelovanja može se reći da je otac novoga šibenskog Novog vala, započetoga početkom devedesetih i zapravo nikad službeno završenoga, jer baš kao Kike, famozni Doc, taj val traje i danas s bendovima poput L`Kok i Ti Ritu Piri Pip, uvjerljivo trenutno najboljeg dalmatinskog benda. Kad bi htjeli biti pretenciozni, ali ne i patetični, rekli bi da je Kike šibenski Lou Reed ili bar Iggy Pop, mada su detroitska scena i The Stoogies koncept oduvijek nekako ipak više bili rezervirani za njegovog multiglazbenika Nenu Računicu – Bootlega. Kako bilo, čini se da se Doc ili Dok, ili kako li se već s godinama ime mu mijenjalo, dok je poput Bob Dylana mijenjao faze i glazbenu pratnju, sada vratio na početak. – Ovo je povratak korijenima, ovo sada je nešto poput Velvet Undergrounda – rekao nam je Goja na početku razgovora na jutarnjoj kavi gdje smo se počeli prisjećati njegovih glazbenih početaka.

 

Ko je prvi Đžek u gradu?

Samouk sam, veli, negdje 1990. godine počeo pisati pjesme, čudom božjim počeo slagati akorde i melodije i otprilike godinu kasnije okupio prvi trio Dok, sa Vojom Markovićem i Mirkom Pulićem. Svirali smo po Šibeniku, nešto po Dalmaciji, a iz tog vremena ostala je zapamćena pjesma Jack I koju su svirale i splitske radio postaje, a kako u to vrijeme još nije bilo TBF-a, bio je to prvi dalmatinski hip hop, rap. Motiv za pjesmu bila je društveno socijalna slika tadašnjeg ratnog Šibenika kroz opisivanje tog jednoga «nad-lika» - Džeka, koji je silom prilika postao bog i batina, ali se u njegovom opisu vide i prve bolesti našega mladoga društva, tako da je pjesma na neki način bila proročanska jer vidimo gdje smo danas, priča Goja. Koju godinu kasnije, 1993. godine, vratio se u brit pop film, glazbu 80 –ih godina koja ga je inspirirala pa su uslijedili hitovi poput pjesme Pučina, Za šaku kuna, Paragvaj, Demokracija, koje su preživjele sve ove godine i dan danas su dio repertoara benda na koncertima. Tih godina sviralo se i po Hrvatskoj, a postavi su se pridruživali i sjajni šibenski glazbenici poput Marka Ramljaka koji sada svira s Gibonnijem, te Ante Stošića, danas gitariste klape Maslina, nekad člana važnih šibenskih bendova Panika i Close Distance.

- U drugoj polovici devedesetih već je bilo pedesetak pjesama s kojima sam nastupao, ali sve češće tih godina funkcioniram kao kantautor. Bend se nije više mogao održavati, nismo uspjeli snimiti službeni album i par godina nastupao sam solo, bio je to nekakav Dylanovski pristup, a 1999. godine nastupio sam i na festivalu šansone u Šibeniku, i to s pjesmom Moj grad – priča sjajni šibenski glazbenik koji je početkom novog stoljeća jedno vrijeme čak bio i u elektronskoj fazi, tada je s njim radio Željko Stojnić, a suradnja s tim klavijaturistom rezultirala je sa tri CD-a, Best on 1, Usud Hibernacije i Treći program.



 

Vrijeme je za Dok Analog X

Tih godina Kristijan Goja pregovarao je s nekim hrvatskim izdavačima o albumu, a valja istaknuti kako je surađivao i s gitaristom Natkom Gljevićem i dakako, neizostavnim Aljošom Vukovićem koji je, zapravo, sa svojim prepoznatljivim i sjajnim pratećim vokalima, čitavo vrijeme stalni dio postave svih verzija Doka.

U ovoj današnjoj, povratničkoj «Dok Analog X» fazi koja bi se, ali samo krajnje pojednostavljeno, mogla nazvati i akustičnom, na basu ga prati Damir Crnogača, Nenad Računica je multiinstrumentalist, Mirko Rak svira bubnjeve, a Dražen Marković harmoniku, kad to organizacija i proračun koncerta dopuštaju. Na repertoaru je danas presjek 20 godina rada, naštimanije nego ikad, posebno uštimanije nego kad je na prvom koncertu u kultnoj «Mjesnoj» mu Kreše Panker (Krešo Mikulandra iz Anarchy Languagea i grupe K-15) naštimavao gitaru jer Kike tada još to nije znao. Uz sve stare pjesme, sviraju i 10-15 novih koje publika jako dobro prihvaća, a u tijeku je i snimanje dvije nove pjesme, Leša maništra i Kanibalizam, u produkciji Voje Markovića koji je s godinama složio sebi dobar studio i prilično dobro skužio glazbenu produkciju. – Želja mi je snimiti peterostruki live album jer ako je Johnny mogao snimiti zadovoljštinu na četiri ploče i otići, onda ja moram snimiti bar pet – zeza se Dok, svjestan koliko je skupo snimiti ikakav glazbeni materijal danas, a kamoli sažeti na jednome mjestu njegov zaista prebogati opus koji bi s pravom trebalo tretirati kao šibensko narodno blago, vrlo urbano narodno blago.



 

Velvet underground na šibenski način 

Nije mi se lako, kaže Kristijan Goja, ufurati u ovo vrime. Nije nikome. Publika je prezasićena gomilom informacija, ljudi žive na civilizacijskom rubu i dok se mnogi među nama jedva mogu koncentrirati iti da jednu pjesmu poslušaju u miru, teško je naći pravi kanal kako doprijeti do publike. – Želim u budućnosti svirati uživo, i to uvjerljivo uživo, živim nastupom koji se ne može usporediti s drugima na sceni, uz dužno poštovanje svima, jer vjerujem da imamo emocionalnu energiju, iskreni film koji se osjeća. Glazba koju danas sviram s mojim bendom je nepatvorena, cjelovita i zaokružena, ukratko – Velvetovska. Puni krug je zatvoren i ovo je sada moj novi početak, povratak otpisanih. Prije nego što sam se kao mladić uhvatio brit – popa, Velvet underground su me inicirali da ostavim iza sebe sve suvišno. To radim i danas – s puno energije najavljuje povratak na scenu šibenski glazbenik koji vjeruje da je toliko dugo opstao zahvaljujući upornosti, tvrdoglavosti i vjeri u ono što radi, da je to recept. Imao je prepoznatljive melodije sa originalnim tekstom, originalni način izražavanja između lirike i proze. I da, nikad nije podilazio masi, to ga nikad nije zanimalo. Pitamo ga, bi li mu bilo draže da jest, da danas ima više novaca, nekakvu nacionalnu slavu, pa kako god da je do nje došao? Hladno odgovara: – Nikad se nisan nit pokuša prodati. Nikad mi nije palo na pamet zanemariti original na račun nečega što je nakratko trend… ne, nije mi ža šta je ovako. Dobro mi je, živ san, još ima u meni soka – kaže Kike Goja i završava razgovor tezom: Satira, pozicija intelektualnog plesa u šarenoj, zaglupljenoj pop dimenziji, to su opstrukcije i destrukcije koje imaju za cilj konstrukciju, to sam ja. 









 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK