OBJAVA: 29.08.2014, 09:31h   •   IZMJENA: 29.08.2014, 10:01h   komentara   •     ISPIŠI

Ususret novom albumu kultnog kanadskog kantautora

Leonard Cohen ili anatomija čežnje (2. dio)


  Facebook Leonard Cohen ili anatomija čežnje (2. dio)
PIŠE Soundguardian
29.08.2014, 09:31h
IZVOR: Soundguardian

Kroz mjesec dana na tržištu se očekuje novi album glasovitog kanadskog umjetnika, pisca i kantautora Leonarda Cohena. Persona koja je presudno utjecala na mnoge danas već također rock-legende u dva je navrata zadnjih godina posjećivala i Hrvatsku te dodatno zaintrigirala publiku ionako već odavno zagrijanu za rad ovog iznimnog autora. Povodom skorog izlaska albuma u tri nastavka prenosimo biografski esej kojeg je za portal Soundguardian napisao Toni Matošin.

 

Čin 4: Kao ptica na žici

Tada devetnaestogodišnja Suzanne Elrod ušetala je u Cohenov život u New Yorku 1968. Ona je ulazila, a on izlazio iz dizala hotela Plaza, predstavio joj se i vrlo brzo su započeli ljubavnu vezu. Bježeći od lomljive ljubavi prema Marianne, u Suzanne je Cohen našao svojevrsnu joj suprotnost. Izravna, dominantna, izražene seksualnosti, tamnoputa i atraktivna, posve je zaokupila pažnju depresivnog poete. Činilo mu se da je napokon pronašao ženu sebi ravnu po razini intenziteta doživljavanja svijeta, ženu koja mu je slična, a manje tek puka potpora ili funkcionalna suprotnost. Na krilima novih romantičnih događaja, pošao je u Nashville snimati drugi album.

"Songs From a Room" nastajao je u prijestolnici countryja, u vrijeme kad su tu snimali Dylan, Kristofferson, CashBuffy Sainte-Marie. Cohen se instantno zapalio za taj zvuk, ali je ostao poprilično vjeran iskazu zacrtanom prvijencem. Producent Bob Johnston pratio je Cohenov ritam i razumio krhkost njegovih pjesama. Veliki studio Columbia Recordsa popunio je muzičarima koje je nesigurni pjevač postupno prihvaćao, kao da još uvijek nije bio siguran u svoju muzičku budućnost. Album je objavljen u ožujku 1969. i svojom je turobnom atmosferom i teškim emocijama nabijenim pjesmama bio suptilan korak naprijed u odnosu na prethodnika. Iako se obično navodi kao lošiji, "Songs From a Room" zvuči baš kao kompaktan, zaokružen album, gotovo konceptualan u odnosu na "Songs of Leonard Cohen" koji više djeluje kao kompilacija ranih radova (što, zapravo, i jest).


A ako je prethodna "kompilacija" bila melankolična, novi je album pošao bar nekoliko stepenica dublje u tom smjeru. Prigušena zvuka, bez bubnjeva i s jedva čujnom električnom gitarom, "Songs From a Room" kao da u prvi plan izbacuje samu riječ. I taj Cohenov nesiguran glas. U njegovom slučaju to se pokazalo kao prednost. Jer, nanizalo se nekoliko uistinu antologijskih pjesama tu.

LeonardCohen-Songs-From-A-Room.jpg"Bird on the Wire" (p)ostat će jedna od Cohenovih intimnih himni, čijih će prvih nekoliko stihova Kris Kristofferson odabrati kao svoj budući epitaf. "Kao ptica na žici, kao pijanac u ponoćnom zboru, na svoj način pokušao sam biti slobodan", sjetnim glasom pjeva Cohen pjesmu koju je doživljavao kao poziv na misiju i kojom je dugo otvarao koncerte. "Kao zvijer sa svojim rogom, trgao sam sve koji su posegnuli za mnom", nastavlja u istoj prekrasnoj pjesmi, izlijevajući duh na papir kajdanke i u hladnoću studija gotovo kao da ostavlja oporuku. A sam naslov i prvi stihovi nastali su na Hidri. Kad je prvi put tamo došao, još nije bilo telefonskih žica ni stalne struje. Vremenom je tehnologija doprijela i do te Cohenove netaknute oaze i shvatio je da joj ne može pobjeći, da ne može dosegnuti toliku razinu romantizma. Ptice koje su dolijetale na te nove žice načele su ideju o pjesmi.

I u vrijeme snimanja albuma, Cohen se povukao iz samoga grada. Sa Suzanne se smjestio u kolibi u Franklinu, mjestašcu 40-ak km jugozapadno od Nashvillea, gdje su na koncu proveli čak dvije godine, provodeći miran seoski život. Tu je Cohen našao stvaralački mir kakvog je imao na Hidri, dok se Suzanne bavila šivanjem, tkanjem i lončarstvom. No, ona je redovito odlazila na Floridu, a i osjećalo se da idila ne može potrajati.


Cohen se nakon uspjeha novog albuma ponešto osokolio, pa je bio spremniji na koncerte, a okušao se i u filmskoj muzici, od koje je najpoznatija bila suradnja s Robertom Altmanom na filmu "Kockar i bludnica", mada je film krahirao, omalovažavan čak i od kritike. U to vrijeme, Cohen je primio Guvernerovu nagradu za svoju prvu knjigu poezije izdanu i u Americi, "Odabrane pjesme 1956-1968", svojevrsnom pregledu dotadašnjeg stvaralaštva. Na izbor pjesama uvelike je utjecala Marianne Ihlen.


Turneje na koje se, pak, odvažio bile su varljivog uspjeha. Neki su ga čak prozvali starim dosadnjakovićem, mada se prilično dobro nosio i s tako bizarnim situacijama kao što je bilo preuzimanje bine nakon eksplozivnog nastupa Jimija Hendrixa na otoku Wightu 1970. Ipak, Globe & Mail proglasio ga je zabavljačem godine i Cohen se konačno uvjerio da posjeduje, ako ne odličan glas, onda bar umijeće prezentacije pjesme. S turneje se vratio u Nashville snimati novi album, ali činilo se kako se opet počinje raspadati. Koncentracija je opadala kako je depresija rasla, a s njom povratak nepovjerenja u vlastito pjevanje. Svakako je otežavala i sve nestabilnija veza sa Suzanne. On se zaljubio u njezin um, kako je znao reći, a ona je, izgleda, tražila više – sigurnost, i to prvenstveno materijalnu. Nije osjećao potporu s njezine strane i to ga je izjedalo. LSD i kokain su trebali olakšati, kao i snimanje novoga albuma.

"Songs of Love and Hate" već je i samim naslovom odražavao rastrojstvo Cohenovog duha u to vrijeme. Istodobno je uranjao sve dublje u zen budizam i potpirivao ljubavne demone u odnosu sa Suzanne. Karijera mu je visila o niti, budući da uopće nije skrivao poniranje svoga uma, drogiranje i nesigurnost. Ipak, snimanje je obavljeno, ponovno pod producentskom palicom Boba Johnstona, u Nashvilleu, dok je dosnimavanje obavljeno u Londonu. Dobar dio materijala s novoga albuma bile su prepravljene starije pjesme, poput "Avalanche", "Dress Rehearsal Rag" i "Love Calls You by Your Name". "Last Year's Man" se rađala pet godina i njezina sumorna tema upravo se tada mogla najprikladnije zaokružiti. "Dress Rehearsal Rag" posebna je zvjerka, a sam Cohen bi govorio da je može izvoditi samo u iznimno vedrim situacijama koje mogu podnijeti njezinu turobnost i očaj.


LeonardCohen-Songs-of-love-and-hate.jpg"Famous Blue Raincoat" jedna je od najljepših Cohenovih skladbi. Nježna, tiha priča o ljubavnom trokutu u obliku pisma kao da uporno izmiče detaljnom, egzaktnom iščitavanju, mada se ne skriva iza kriptičnosti ili guste simbolike. U "Joan of Arc" je korištena metoda lijepljenja snimki jedne preko druge, što pjesmi daje dodatnu dramatičnost i mistiku. Sam Cohen nikako nije bio zadovoljan ni snimanjem ni konačnim rezultatom, mada je, objektivno, to postao njegov dotad najbolji album. Rastrojeni duh jednostavno mu nije dao mira ni snage da stane ponosno uz svoje djelo i činilo se da sve juri u propast.


Pitaš me kako pišem. Ovako pišem. Riješim se guštera. Izbjegavam kamen mudraca. Pokopam svoju djevojku. Maknem svoju ličnost iz vida tako da mogu koristiti riječ ja koliko god puta hoću, a da ne uvrijedim svoju težnju ka skromnosti. Zatim odustanem. Obavljam sitnice za majku ili nekoga sličnog njoj. Previše jedem. Optužujem sebi najbliže ljude da su mi upropastili talent. Zatim mi ti dođeš. Radosna vijest je moja.

Ovakvo pojašnjenje vlastitog pisanja u to vrijeme opisuje nastanak i nove zbirke poezije "Energija robova" ("Energy of Slaves"), objavljene 1972, a u kojoj je zabilježena autodestruktivnost koja će obilježiti godine koje su uslijedile. Iznimno intimna priroda novih pjesama naišla je na odobravanje prvenstveno kolega, što je Cohen posebno iščekivao. Zbirka je svojom težinom i oštrim seciranjem vlastitih nemoći, ograničenja i rupa u nadahnuću podigla Cohenov rukopis na nivo iznad onog iz prethodnih zbirki. On se sad već bez pardona gnušao nad samim sobom, pa čak i nad seksom, bičujući se do krvi. Na koncu, dovodi nedostatak inspiracije, pa i mašte u direktnu vezu s ostvarenjem ljubavi i ljepote.


Rođenje sina Adama, pak, je djelomično zasjenila vijest o tajanstvenoj smrti prijatelja i kolege Roberta Hershorna u Hong Kongu. Odnos sa Suzanne nije se nimalo popravio s prinovom u njihovu domu. Naprotiv, nastupilo je čudno razdoblje, tijekom kojeg je Cohen otputovao u Kaliforniju u posjet svom zen učitelju Roshiju na Mount Baldy. Sa Roshijem ga je spojio prijatelj Steve Sanfield i omogućio mu boravak u zen centru u hladnim planinama San Gabriel. Cohen je vapio za duhovnom obnovom, težeći pritom što drastičnijim i ekstremnijim rješenjima. Nova iskustva donijela su malene, ali ipak pomake koji će utvrditi budući odnos prema zenu i novom bliskom prijatelju i duhovnom učitelju.


Čin 5: Nova koža, stare ceremonije

Imam 38 godina, visok sam 173 cm, imam 61 kg, smeđu kosu, kestenjaste oči. Živim u Montrealu. Ljeto je 1973. godine. Trenutno me prate svečane violine na radiju. Radio sam uobičajene poslove. Neko sam vrijeme bio popularni pjevač s vlastitim bendom. Putem sam imao priliku upoznati se s mnogim djevojkama. Bio sam lud za curama, a nakon nekog sam vremena postao lud za pičkama. 


Ova autobiografska crtica opisuje u nekoliko redaka Cohena te godine. Impresivan opus, dijete, podrška kolega, a i publike... ništa to nije uspjelo donijeti i unutarnji mir i red. Nakon zadnjeg boravka u studiju i izraženo mračne zbirke, kao da je opet gubio kontakt sa svojim muzama, a činilo se i da je ljubav prema Suzanne ugasnula. Koncertni album iz travnja 1973, "Live Songs", zvučao je turobno i komercijalno suicidalno. Opet se nagađalo o Cohenovom povlačenju sa scene, što je i sam potvrđivao izjavama tipa: "Jednostavno ne mogu ostati dio industrije. U takvom sam stanju da ne pišem ništa."


Vratio se s obitelji na Hidru, ali zakratko. Put ga je odveo u Izrael u politički vrlo turbulentno vrijeme, gdje se upustio u veze s nekoliko žena. Prema Suzanne je u određenom trenutku osjećao čak mržnju, koju je liječio seksom. U to vrijeme čak je novinarkama za vrijeme intervjua nalagao da se svuku ili bar razgolite grudi. Usprkos svom tom životnom neredu kojeg je sam zakuhao, vratio se Suzanne, te su u Montrealu dobili i kćer, Lorcu. 

Cohen se sve više okretao zenu, a najviše zbog njegova antimaterijalizma i naglašavanja patnje. Sad je mnogo uspješnije prihvaćao disciplinu u zen centru na Mt. Baldy, a učitelja Roshija je pozvao i na snimanje novoga albuma. Upravo mu je on sugerirao da bi trebao pjevati tužnije, u smislu da još dublje zagrabi u svoje slabosti. Da dodatno naglasi uzajamno djelovanje odricanja i čežnje. Cohen je, naime, smatrao da se ta dva pojma nikako ne poništavaju, već nadopunjuju. Ono što pojačava potrebu za odricanjem je odluka da se užitkom posjeduje ono što se ne može dobiti žrtvovanjem. Ta sinergija pokretala je njegov iskaz i utkala se riječi koje su nakon svih kriza ipak nastavile izlaziti kroz prste i usta.

"New Skin for the Old Ceremony" donio je novi, bogatiji zvuk. Za to je ponajprije zaslužan producent John Lissauer, koji je zaključio da će gudači i limeni i drveni puhački instrumenti savršeno nadopuniti Cohenov glas. Na sam album odrazio se i Cohenov boravak u Izraelu, te ispreplitanje političkog i osobnog. Ipak, udarne skladbe albuma poput "Chelsea Hotel No. 2" i "Take This Longing" opisuju prohujale kratkotrajne, neuspjele ljubavne afere (prva s Janis Joplin, druga s Nico). 


Cohen i Lissauer odmah su počeli raditi na novom albumu, radno nazvanom "Songs for Rebecca", no od projekta se na pola puta odustalo. Cohen se uputio na novu turneju, te se počeo intenzivno družiti s "prvom ljubavnicom u novom životu", Lauren. Ipak, naposlijetku se vratio Suzanne i djeci, te ih poveo sve ponovno na Hidru. Naumio je čak vjenčati se s njom u Jeruzalemu, ali to nije nikad ostvareno, jer mu emocije naprosto više nisu bile stabilne, možda ni iskrene. Ona je to itekako osjećala i jednako mu je svirepo uzvraćala – bančio je on, bančila je i ona. Bio je neizmjerno ljut i ogorčen, podižući polagano perverziju na pijedestal. Počeo je spavati sa sve mlađim ženama, točnije, djevojkama, poput šesnaestogodišnje Stephanie ili petnaestogodišnje Danae, kojoj je pokušao zavesti i majku. Od jedne je Australke dobio gonoreju od koje se liječio u Ateni, gdje se, pak, sladio maštarijama:


U Ateni me želja raspametila. Vidio sam ženu na motoru ogoljena bedra. Guzica telefonistice. Stephanie negdje u kvartu. Djevojka iz Radcliffa koja je ležala na krevetu ideja na kojem joj se nisam pridružio. Sve je ovo hranilo moju mržnju i nisam je mogao primiti. Čim sam se vratio za svoj plavi stol, moje ju je srce primilo. Ne daje mi pjesme, ali je muza discipline.


No uvijek se vraćao Suzanne i djeci, uvijek u potrazi za nekim novim početkom. No stalni zov lutanja i pisanja uvijek je bio u konačnici jači. Roshi ga je pozivao da sa Suzanne, Adamom i Lorcom doseli na Mt. Baldy, ali Cohen je to odbijao. 1976. je Columbia izdala kompilaciju "The Best of Leonard Cohen" s dvanaest pjesama koje je Cohen osobno odabrao s prva četiri albuma. On je dizajnirao i omot te napisao bilješke. Ploča u Americi nije polučila očekivani uspjeh, ali je bila hit u Europi. No, na neki način, ni uspjesi ni neuspjesi nisu djelovali na Cohena kako bi možda logički trebali. On je naprosto nimalo sigurniji grabio naprijed.


Čin 6: Toliko daleko za ljepotom

Jedna od najčudnijih kolaboraciji u povijesti popularne muzike od samog svog početka bila je malo kome jasna. Cohen je u suradnji s čudljivim producentom Philom Spectorom ušao iz znatiželje, ali prvenstveno jer se ponadao da bi kreator tzv. "zvučnog zida" i autor brojnih hitova poput svevremenske "Be My Baby" ili "You've Lost That Lovin' Feelin'" možda mogao dati njegovoj poeziji, odnosno, muzici dodatnu dozu "popularnosti". Mnogi su ga odgovarali od toga, osobito Joni Mitchell, koja se sjećala koliko je problema sa Spectorom imao John Lennon tijekom rada na materijalu "Let It Be" (u isto vrijeme je u istoj zgradi snimala svoj čuveni album "Court and Spark"). Uz to, zlatno doba je za Spectora tada već prošlo i polagano je odlazio u legendu. No, kako su dva kreativca sjela za klavir i pošteno zapila, nisu stajali dok god nisu imali pred sobom hrpicu sasvim pristojnih pjesama.

"Death of a Ladies' Man" je ipak nastajao u košmarnim uvjetima. Nakon ležernog procesa pisanja pjesama, posao u studiju pretvarao se polagano u opsadno stanje i paradu Spectorovih mahnitih ispada i fiks-ideja. Paranoični egocentrik je nerijetko mahao pištoljem, a vrpce je čuvao ljubomorno, koristeći pritom i tjelohranitelje. Završnom miksu Cohen tako uopće nije imao pristupa, a njegov vokal uglavnom je ostao u radnoj verziji, na koju bi Spector nadodavao obilato back-vokale i svu armiju instrumenata. Primjerice, za svoj doprinos naslovnoj pjesmi Cohen je čekao cijelu noć dok Spector nije utanačio sve detalje oko muzike, da bi ga potom samo pozvao da otpjeva svoje, što je ovaj, skršen od tolikog čekanja, jedva dočekao. Mučna, ispovjedna epopeja tako je ozračjem u kojem je nastala ispala još mučnija, osobito za ljude koji su u to vrijeme bili u Spectorovom studiju.

Praktički protjeran, Cohen je odbacio album kao potpuni promašaj. Tako ga je dočekala i kritika, poprativši njegovo objavljivanje u studenom 1977. naslovima poput "Doo-wop košmar Leonarda Cohena" ili "Leonard Cohen za muzičke sadiste". Zamjeralo se Spectoru da je svojim intervencijama ugušio Cohenovu poeziju i izričaj u kojem su njegove poruke i emocije dotada plivale. No, iako dosta tih zamjerki itekako imaju svoje mjesto i opravdanje, bilo bi preoštro reći da je "Death of a Ladies' Man" loš ili promašen album. Ja osobno ga puštam vrlo često, češće od nekih slavnijih mu naslova. 

Uvodna pjesma "True Love Leaves No Traces" tako je, primjerice, uistinu dala Cohenovom djelu tu injekciju "popularnosti". Tipično njegova crtica o prirodi Ljubavi čak je i u svom jeziku uzela pristupačnije ruho, a da pritom nije izgubila svoju prepoznatljivost i upečatljivost. "Kao što magla ne ostavlja ožiljke na tamnozelenom brdu, tako ni moje tijelo ne ostavlja ožiljak na tebi, niti će ikada ostaviti", gorko-fini stihovi su koji će vam se kroz zvučnike razliti po prostoriji punoćom zvuka tipično Spectorove škole. "Paper-Thin Hotel" će, pak, ostati jedna od Cohenovih najljepših skladbi, koja me je svojim erotiziranim stihovima o ljubavnim katarzama inspirirala za vlastitu pjesmu "Poslijepodne s Leonardom". U naslovnoj pjesmi, epskoj po dužini i mračnoj po sadržini secira svoj odnos sa Suzanne, opisujući snažnu, destruktivnu ljubav s tragičnim rasplitanjima. "I tako je velika afera gotova, ali tko je mogao predvidjeti da će nas sve ostaviti tako ispraznima i duboko bez dojma", tjeskobno će otpjevati Cohen neposredno pred sam kraj albuma, opisujući ne samo tu svoju vezu već i stanje duha.

U to vrijeme Cohen je grčevito i dugo radio na rukopisu koji će na koncu, nakon brojnih prepravljanja i mijenjanja naslova, osvanuti kao "Kavalirova smrt" ("Death of a Lady's Man"). Upravo ta podudarnost – gotovo u slovo – sa zlosretnim albumom neke će kritičare navesti da knjigu otpišu kao izljev frustracije zbog neuspjeha suradnje s Philom Spectorom. A Cohen je samo htio naznačiti da je sad koncentriran točno na određenu osobu (a znamo dobro o kome je riječ), pritom analizirajući (ili samo pokušavajući to, kako to obično biva s poezijom) razloge raspadanja ljubavnih veza i moguća odredišta takvog duha tog "zamišljenog" kavalira. U tom smislu, nova se knjiga uistinu naslanjala na album sličnog naziva.


Tijekom zadnjih intervencija na tekstu, Cohen se suočio s majčinom smrću od posljedica leukemije (majci je posvetio knjigu) te iznenadnom odlasku Suzanne i djece u Francusku. Početna shrvanost je u samoći koja je nastupila postupno prešla u svojevrsnu mirnoću duha. Obnovio je neka stara prijateljstva, promovirao knjigu po Kanadi, a potom u Los Angelesu počeo rad na novom albumu radnog naziva "The Smokey Life".

U studio je ušao s Henryjem Lewyjem kao producentom, te s cijelom skupinom vrsnih muzičara od kojih će ga neki pratiti još godinama na turnejama. Rad u studiju bio je sušta suprotnost tenzijama u Spectorovom studiju; album je nastajao pod snažnim pečatom zajedništva i radosti stvaranja muzike. Cohenov glas izbačen je ponovno u prvi plan, a zvuk je postao skladan spoj akustičnog i egzotičnog. "Recent Songs" je objavljen 1979. a Cohen ga je posvetio "nenadmašnom majstoru unutarnjeg jezika" Irvingu Laytonu, dok je spominjanje zen-učitelja Roshija u zahvalama ukazivalo je na sve izražajnije uvođenje zena u njegovu poeziju (pjesma "Ballad of the Absent Mare" inspirirana je ranokineskim tekstom kojeg mu je otkrio upravo Roshi). Album je postigao skroman uspjeh, a uglavnom je toplo pozdravljen, ponajviše zbog usporedbi s prethodnikom. 


Cohen je u to vrijeme progonio žene kao pravi ovisnik o seksu. Uživao je podjednako u slobodi i u upadljivom utjecaju kojeg je, kao poznati kantautor, imao na žene. Turneja koja je uslijedila nakon objavljivanja albuma ovjekovječena je u dokumentarcu "Pjesma Leonarda Cohena"("The Song of Leonard Cohen"), u kojem djeluje vitalno i optimistično. Iako je uslijedilo dugo razdoblje svađanja sa Suzanne oko skrbništva nad djecom i nagodbe oko raspodjele dobara, Cohen kao da je počeo povezivati konce svoga života. Intenzivnije se družeći s Roshijem, počeo je konkretizirati utjecaj zena na vlastiti mentalni i duhovni sklop, težeći poništenjem ega. Roshi je to nazivao "stanjem ništice", nakon kojeg se otkriva prava narav osobe. Cohen je upijao taj nauk na Mt. Baldyju, ali i tijekom posjeta drugim budističkim centrima i samostanima, no prakticiranje zena nije potisnulo njegov židovski odgoj i religiju. O tom je dosta kasnije napisao:


Moj bi se otac i majka, pokoj im duši, uznemirili kad bi vidjeli da me novinari opisuju kao budista. Ja sam Židov. Već sam neko vrijeme pod dojmom neodgonetljivog blebletanja starog budističkog redovnika. Nedavno mi je rekao: "Cohene, poznajem te već 23 godine i nikad ti nisam htio dati svoju religiju. Samo ti nadolijevam sake." To rekavši, nadolio mi je šalicu sakeom. Pognuo sam glavu, podigao šalicu i povikao: "Rabine, ti si zaista Svjetlo Generacije!"

Povremeno je nastavio posjećivati Hidru, gdje je upoznao modnu fotografkinju Dominique Issermann, s kojom je otpočeo intenzivnu ljubavnu vezu, a koja je imala i izuzetno pozitivan utjecaj na Cohenovu kreativnost. Bližeći se pedesetoj godini života, on je nastojao unijeti više reda i mira u svoj izričaj te napokon spremno prionuti "židovskom poslu", kako je sam to nazvao. Duhovni zov oduvijek je titrao u njemu, a sada ga je pozivao na duboku introspekciju, makar – možda – tek kao posljedica straha od starenja.

Esej je za glazbeni portal Soundguardian prije nekoliko godina napisao Toni Matošin. Treći dio prenosimo uskoro.
 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK