OBJAVA: 02.09.2014, 09:20h   •   IZMJENA: 02.09.2014, 12:15h   komentara   •     ISPIŠI

Ususret novom albumu kultnog kanadskog kantautora

Leonard Cohen ili anatomija čežnje (3. dio)


  Facebook Leonard Cohen ili anatomija čežnje (3. dio)
PIŠE Soundguardian
02.09.2014, 09:20h
IZVOR: Soundguardian

Iščekujući izlazak novog Cohenovog albuma, prenosimo i treći, završni dio eseja kojeg je naš sugrađanin Toni Matošin napisao za glazbeni portal Soundguardian.

 

Čin 7: Plešući prema kraju ljubavi

Približavanje pedesetoj godini života djelovalo je iznenađujuće pozitivno na Leonarda Cohena. Iako je dugogodišnja veza sa Suzanne Elrod postala definitivno dio prošlosti, iako financijsko stanje nije bilo nikad lošije i iako mu je karijera zašla u slijepu ulicu, posrnuli pjesnik se izdigao iz depresija i izgubljenosti te nastavak puta pokušao pronaći u iznalaženju duhovnog mira. Iz te ponovne okrenutosti židovskoj tradiciji i vjerskim načelima nastala je nova knjiga, ovoga puta zbirka od pedeset psalama "Knjiga milosti" ("Book of Mercy"). Shvaćajući da je čin pisanja svojevrstan oblik molitve, Cohen je preuzeo tu drevnu formu da kanalizira svoja pitanja u potrazi za toliko potrebnom ravnotežom.

Blagoslovljen Ti si koji dade svakom čovjeku štit od samoće tako da Te ne može zaboraviti. Ti si istina usamljenosti, i samo ime Tvoje je određuje. Osnaži moju usamljenost da budem izliječen u ime Tvoje, koje je iznad svih utjeha izgovorenih na ovoj zemlji. Samo u ime Tvoje mogu podnijeti jurnjavu vremena, samo kad je ova usamljenost Tvoja mogu uzdići svoje grijehe ka milosti Tvojoj.

Sadržajno i stilski posve suprotna prethodnoj, ciničnoj i gorkoj, počesto i zločestom "Kavalirova smrt", nova Cohenova knjiga zbunila je kritiku i publiku, već navikle na istančano iskričavu liričnost i ljubavno-duhovni bijes njegova iskaza. Čežnja kao da je ostala jedina konstanta, samo što središte više nije bila žena, već duhovno ispunjenje. Kao muzički ekvivalent "Knjizi milosti", nastao je i novi album, "Various Positions".


Cohen je pisanju pjesama za novi album pristupio s dotad najvišim stupnjem ozbiljnosti, pazeći strogo na svaki stih, na svaki takt:

Nisam imao pojma koliko je zadatak težak dok se nisam zatekao kako u gaćama pužem po tepihu u trošnoj sobi hotela Royalton, nemoćan da napišem stih. I znao sam da me čeka snimanje i znao sam da se mogu snaći onim što sam već imao, ali da jednostavno neću moći.

Za potrebe skladanja novih pjesama kupio je sintesajzer, ne bježeći od novih trendova u popularnoj muzici. Ohrabrujuć je bio i povećan interes za njegovo djelo među alternativnom populacijom, koja je sredinom osamdesetih postajala sve značajniji čimbenik suvremene kulture. Cohen je postajao pravi autoritet, figura koja nadahnjuje i koja je visoko cijenjena čak i od strane velikih suvremenika poput Boba Dylana.

Uvodna pjesma "Dance Me to the End of Love" i svojom melodijom, a ne samo naslovom, poziva na ples, slaveći autorovo otrgnuće gorčini, bijesu i mržnji i okretanje ljubavi, odnosno, cvjetanje nove romanse s Dominique Issermann nakon brodoloma sa Suzanne. "Coming Back to You" i "Night Comes On" bolno su ispovjedne lirske kreacije koje jasno svjedoče o "novom", pomirbenijem Cohenu. Sa svojom duhovnošću i vjerom općenito najupečatljivije se uhvatio u prekrasnoj "Hallelujah", koja ima nekoliko verzija i koja je jedna od najobrađivanijih Cohenovih pjesama (najljepša i najpoznatija je zapanjujuće snažna i osobena izvedba neprežaljenog Jeffa Buckleya). "Ljubav nije pobjednički marš", pjeva pjesnik širokih i bolnih iskustava, tražeći bježeća, viša objašnjenja glasom u raskoraku od bolnog do svečanog. "If It Be Your Will", pak, preuzima melodiju iz sinagoga, a sam tekst temelji se na židovskoj molitvi: "Ako je volja Tvoja da ne govorim više i da glas mi utihne kao što je bio prije, ja više govoriti neću...".

Album je u Americi doživio fijasko, ali je u Europi prilično dobro primljen. Cohen je bio vidno razočaran neuspjehom u SAD, mada je bio svjestan afiniteta prosječnog američkog konzumenta. Otisnuo se na dotad najveću turneju u sklopu koje je, između siječnja i srpnja 1985. održao sedamdeset i sedam koncerata. Po povratku u Los Angeles odmah se dao na novi posao, pomoć pri snimanju novog albuma njegove već dugogodišnje prateće pjevačice Jennifer Warnes. Njezina solo karijera bila je u ozbiljnoj stagnaciji, pa su došli na ideju da snimi album s isključivo Cohenovim pjesmama. Album "Famous Blue Raincoat" postao je hit, čak i u Americi, a i sam Cohen bio je oduševljen materijalom, osobito Jenniferinim glasom.

Istodobno s radom na tom albumu, Cohen je pisao nove pjesme, sve se više boreći s povratkom depresije. Veza s Dominique polagano je gubila na intenzitetu, a novi posrtaji duha nisu pritom nimalo pomagali. Cohen se ovoga puta borio s tim, što zenom, što čitanjem literature, no i rad na novom albumu postajao je naporan. Znalo se događati da u samom studiju prepravlja pjesme na kojima je već godinama radio, stalno tražeći iz sebe više, bolje, snažnije. "I'm Your Man" je apsolutno opravdao sav taj trud, pedanteriju i ustrajnost. Objavljen 1988. postigao je instantan uspjeh, konačno vrativši Cohenu i tu komercijalnu stranu u pozitivu.


Osuvremenivši muzičku teksturu, njegovo je djelo zazvučalo gotovo pa trendovski, učinivši od nekadašnjeg boema cool figuru za osamdesete. "I'm Your Man" uistinu i jest najbolje Cohenovo djelo još od nastupnog trolista albuma, a po mnogima čak i njegov najbolji album (primjerice,Tom Waits ga navodi kao jednu od svojih omiljenih ploča). Od osam pjesama koliko sadrži gotovo je svaka antologijska ili, rekao bih najkraće – važna! "First We Take Manhattan", koja otvara album, svojevrsni je manifest u kojem se Cohen dotiče modne industrije, terorizma i visoke politike u širokom zamahu. Vidno je pritom koliko se Cohen zabavljao, istovremeno koračajući kroz teške, geopolitičke teme s punim autoritetom velikog autora. Naslovna pjesma novo je seciranje ljubavne predanosti i pitanja identiteta u procesu romanse. "Ain't No Cure for Love" iz iste je tematske hemisfere, a sama ideja rodila se tijekom razgovora kojeg je s Jennifer Warnes vodio o AIDS-u koji je hvatao maha u to vrijeme kao prava pošast, označavajući kraj ere bezbrižne tjelesne ljubavi. Naravno, sama je pjesma nadrasla to svoje ishodište, spajajući opet Cohenovu intimu s univerzalnim promišljanjima o prirodi ljubavi i čežnje.


S "Take This Waltz" odao je počast svom pjesničkom uzoru Federicu Garciji Lorci, dok je "Jazz Police", najčudnija i najtanja pjesma na albumu, nastala kao Cohenova reakcija na naginjanje jazzu pratećeg mu benda. "I Can't Forget" trebala je govoriti o egzodusu Židova iz drevnog Egipta, no Cohen kao da se nije mogao ili htio nositi s tolikom tematskom težinom, okrenuvši se opet svojoj intimi. U "Everybody Knows" se nije libio biti i ciničan, dosegnuvši gotovo apokaliptični prizvuk. Zaključna "Tower of Song" jedna je od Cohenovih najznačajnijih skladbi, u kojoj je nastojao opisati svoje poslanje, odnosno, ishodište i odredište pjesničkog zanata, a sve uz suptilnu dozu (samo)ironije. Još jedno dugo hrvanje sa stihovima i težinom teme okončalo se sasvim neočekivano, jedne noći na dječjem sintesajzeru. U uskoj suradnji s Jennifer pjesma se oblikovala kao minimalistički doo-wop, a istovremeno briljantna završnica jednog velikog, uistinu važnog albuma.

 

Čin 8: Na svemu postoji pukotina, tako svjetlo ulazi unutra

"I'm Your Man" kao album, ali i njegov (ne)očekivani uspjeh doveo je Cohena u pomirbeni gard naspram proturječnosti s kojima se borio od početka karijere:

Sada znam što sam. Nisam romanopisac. Nisam svijetla točka svoje generacije. Nisam glasnogovornik novog senzibiliteta. Ja sam kantautor koji živi u Los Angelesu i ovo je moja nova ploča.

Priprema turneje, kao i sama turneja pretvorili su se u vrlo ozbiljan posao u kojem su svi sudionici davali svoje maksimume. Pjesme su se uštimavale unedogled, mišljenja bi se dijelila bez ustezanja i rezultat je bio impresivan. Ponovno je Europa imala najveći odaziv, a kako su svirali u manjim prostorima, u nekim prijestolnicama nastupali su i po nekoliko večeri uzastopce. Sve je ovjekovječeno u novom dokumentarcu, ovoga puta u BBC-jevoj produkciji, "Songs from the Life of Leonard Cohen". U isto vrijeme, svi dotadašnji albumi izdani su u CD-formatu te je Cohen u svojoj 54. godini praktički postao rock-zvijezda.


I njegov književni rad je revaloriziran i epiteti koje je skupljao u književnim krugovima Kanade, a i šire, postajali su sve brojniji i naklonjeniji. No, usprkos svim tim uspjesima, njegov je privatni život i dalje bio rasulo. Jedna od tadašnjih prijateljica (ili ljubavnica) rekla mu je da njegova nemogućnost ostvarenja dugotrajne veze zapravo produkt nepovjerenja i gnjeva koji je duboko u sebi gajio prema ženama. Raskid veze s Dominique Issermann gurnuo ga je natrag depresiji, a i odjeci duge veze sa Suzanne još su uvelike drmali Cohenovim životom. Iako je već dobila skrbništvo nad djecom i kuću u Francuskoj, sudski je tražila i pozamašne novčane iznose. Iako je sud odbio njene zahtjeve, u Cohenu je raslo nepovjerenje prema ženama. Njegova stalna potreba za ljubavnom vezom bila je konstantno gušena njegovim vlastitim uvjetima i jednakom žeđu za slobodom. Nakon Suzanne, nije živio ni sa jednom drugom ženom.

U vrijeme pisanja pjesama za novi album, intenzivno se družio sa Sean Dixon, koju je upoznao u losangeleskom studiju, a njegovi motivi postajali su sve više politički, kao da mu je namjera bila opisati suvremenu povijest. Tom je raspoloženju pridonio i Los Angeles s početka devedesetih, nestabilan i politički i geološki. No, na "The Future" je na svoj način utjecala i nova višegodišnja ljubavna veza, jedna od začudnijih u njegovoj zavodničkoj "karijeri", s glumicom Rebeccom De Mornay. Uz činjenicu da ju je prvi put ugledao (i upamtio!) kao petogodišnju djevojčicu, netipičnost same veze proizlazila je i iz iznimno velikog zanimanja medija za odnos sredovječnog kantautora i mlade, atraktivne glumice, što je za Cohena bila velika novina. Činilo se da "golubićima" to ne smeta, no nakon tri godine ipak je došlo do raskida. "Rebecca je postala svjesna kakav sam i više nismo skupa", kratko je objasnio Cohen situaciju medijima. Novi joj je album posvetio citirajući Knjigu postanka na ovitku.


"The Future" je album velikih pjesama, poezije širokog zamaha i vidovitih dosega. Bilo je to vrijeme sloma komunizma, kraja Hladnog rata i geopolitičkih promjena enormnih razmjera. Cohen je bio vrlo skeptičan i pesimističan po tom pitanju, iako nikad nije bio pobornik komunizma. Teme "Anthem", "Democracy" i "The Future" stoje kao veličanstvene pobjede ambicioznosti, čak i pretencioznosti. Što je možda najzanimljivije, kroz svoje načelno sumorne stihove, Cohen zvuči... pa, zabavno. Vrlo je naporno i predano radio na tim pjesmama, opisujući svoj rad riječima:

Svaka pjesma nastaje iz stare žudnje za izbavljenjem, spasenjem, koja prilično moćno izjeda duh. Na početku stvaranja pjesme nije potpuno jasno o čemu ona govori.

Osam novih pjesama i krasan instrumental "Tacoma Trailer" trijumf su Cohenova pisma, koliko god sam album ne ulazio među najbolja mu ostvarenja. Istovremeno, Cohen nije zapostavio književni rad i već sljedeće godine, točnije, pred kraj 1993, iz tiska je izašla zbirka "Strančeva muzika" ("Stranger Music: Selected Poems and Songs"). 


Dugo su ga prijatelji i kolege nagovarali na objavljivanje presjeka karijere i kad je Cohen napokon pristao, dugo se hrvao s materijalom kojeg bi trebalo uvrstiti. Jer, nije se htio bazirati samo na poeziju, već je namjeravao uvrstiti i prozu i pjesme s albuma. Konačni je rezultat tako kronološki pregled odabrane poezije, proze i muzičkog rada. Među čudnijim "manevrima" svakako je najbitniji velik naglasak na materijalu iz "Kavalirove smrti", čije je neke dijelove i značajno prepravio, učinivši ih pristupačnijima i, kako je sam to zamislio, primjerenijima svom značaju. Reakcije na knjigu bile su vrlo pozitivne, osim tehničkih zamjerki na neuvrštavanju kompletne poezije.

Nakon radno bogatog razdoblja, Cohen se povukao iz javnog života da bi provodio vrijeme s Roshijem. Čak je i slaganje novog koncertnog albuma podredio zenu. Koncertni album "Cohen Live" obuhvatio je razdoblje započeto s "Various Positions" i zaključeno s "The Future". Starije pjesme dobile su novo ruho, a novije uvjerljivu reinterpretaciju. Cohenov glas koji je "poslije pedeset tisuća cigareta postao dublji" obilježio je novo "živo" izdanje, ali i podijelio kritiku, čiji je dio zamjerao turobnost i melankoliju, preporučujući čak Prozac tijekom slušanja. Ipak, nije bio nikad popularniji – pjesme su mu obrađivane od strane mnogih eminentnih izvođača (najpoznatija je tribute-kolekcija "I'm Your Fan" iz 1991.), te korištene u filmovima poput "Rođeni ubojice" i "Exotica". I, uslijed svog tog rasta zanimanja za njegov rad, on se, intenzivirajući i produbljujući odnos s Roshijem, povukao u samostan.


Čin 9: U mom tajnom životu

Strogi samostanski život Cohena je oplemenio, pa čak i vratio u mladost. Prešavši s kićenosti svoje židovske vjere na oskudnost zena, našao je prostora da se usmjeri ka bitnome, ka unutrašnjosti, ka sebi. 

Zen ima obilježje praznine. Ne postoji štovanje kroz molitvu. Ne postoji zaklinjanje, ne postoji dogma, ne postoji teologija. Čak većinu vremena ne razumijem o čemu govore. Ali pruža ti mogućnost, neku verziju Hemingwayeva "čistog i dobro osvijetljenog mjesta". Nudi ti tiho mjesto na kojem možeš sjediti i razmišljati o ovim stvarima.

Činilo se kako napokon pronalazi mir, pomirivši svoje židovske korijene i prakticiranje zena u jednu, jedinstvenu potragu za pomirenjem svojih kreativnih i životnih pojavnosti i definiranjima čežnje. U kolovozu 1996. se i formalno zaredio, postavši zen redovnik Jikan (u prijevodu: Tihi), te se odrekavši svoga doma u Montrealu. No, njegovo izbivanje iz svjetovnog života ne smanjuje prisutnost njegove umjetnosti u istome. Pjesme mu se nastavljaju obrađivati i pojavljivati u filmovima, poput čuvene Von Trierove metafizičke drame "Lomeći valove".


Cohen je napuštao Mt. Baldy samo kako bi hodočastio u Indiju. Ovoga je puta duhovna potraga bila snažnija od svih drugih silnica koje su dotada upravljale njegovim životom. Usporedo s tim, kao da je rasla njegova skromnost kad je u pitanju vlastiti rad. Spoznao je, naime, da kreativnost ne dolazi iz same osobe, već izvana, te da na svakom produktu svoga stvaralaštva treba biti ponizno zahvalan. 

Ni u samostanu nije prestao pisati pjesme, pa je povratak u svjetovni život 2001. obilježio novi album, jednostavno nazvan "Ten New Songs". Nove pjesme osvojile su publiku jednostavnošću i mirnoćom, nepretencioznošću i emotivnim nabojem. Album, produkcijski kao zalutao u novom mileniju, zapravo je vrlo precizno opisao Cohenovo stanje duha nakon višegodišnjih meditacija u osami.

Pjesme su nastajale kao puzzle u najužoj suradnji s vokalnom pratiteljicom Sharon Robinson. On joj je, naime, još s Mt. Baldyja poslao svoje grube demo snimke, na koje je ona nadodavala muziku i prateće vokale, da bi potom na osam-kanalnom snimaču Cohen mogao doma snimati završne vokale. Poslu je pristupio maksimalno ozbiljno, hvatajući uvijek pravo raspoloženje za svaku posebnu dionicu, snimajući uglavnom što ranije ujutro. 

Iste godine izišao je i koncertni "Field Commander Cohen: Tour 1979.", koji je s već davne turneje iz 1979. donio prvi duet sa Sharon Robinson, "Why Don't You Try". "Divni gubitnici" doživjeli su kinesko izdanje, a izišla je i dotad najiscrpnija retrospektiva Cohenove muzike,"The Essential Leonard Cohen". No, najbitnije od svega, publika i, većim dijelom, kritika prepoznali su nove Cohenove pjesme kao vitalnost jednog neiscrpnog pjesničkog talenta.

Relativno brzo uslijedio je i novi studijski album, "Dear Heather", koji je 2004. došao kao spoj klasično Cohenovog muzičkog izričaja i recitala poezije. I sam Cohen nazvao je novo djelo "nedovršenom skicom albuma" ili čak "predgovorom". Koliko je u pitanju egzibicija pred neka nova muzička rješenja još uvijek nam je za vidjeti, ali ono s čim će se Cohen suočiti nakon izlaska albuma vjerojatno je raspršilo bar na neko vrijeme takve planove.

Naime, tijekom njegova boravka u zen-samostanu, dugogodišnja mu je menadžerica Kelley Lynch sumnjivim, a precizno vođenim poslovnim potezima otuđila gotovo cijelu životnu ušteđevinu, suočivši ga po prvi put u životu s potpunim bankrotom! Cohen je dospio u središte medijske pažnje i u vrtlog sudskih bitki koje mu jesu donijele satisfakciju u vidu dobivene parnice u visini od 9,5 milijuna dolara, ali mu povrat novca ničim nije zajamčen budući da se Kelley Lynch oglušila na sve presude.

Podrška javnosti i kolega bila je svojevrsna utjeha, koja je dovela čak i do nominacije za Nobelovu nagradu. Cohenu je pomogla i nova duhovna doktrina koja je relativizirala značaj materijalnog, a svakako i ljubavna veza sa suradnicom Anjani Thomas, koja je i autorski pridonijela dijelu materijala na "Dear Heather". 

Početkom 2006. umro je Irving Layton, a Cohen je s vidnom tugom i osjećajem gubitka nosio lijes svog velikog prijatelja i mentora. Iste godine nas je materijalno, ali nikako i duhovno oronuli bard podario novom zbirkom poezije, znakovito nazvanom "Knjiga čežnje". Prva knjiga s novim stihovima u čak dvadeset i dvije godine dovela je do redova pred knjižarama, a u Torontu su čak ulice morale biti zatvorene tijekom potpisivanja knjige. Naoko neuredna zbirka pjesama, proznih crtica, autobiografskih zapisa, skica i crteža, "Knjiga čežnje" donosi nam rezime Cohenova stvaralaštva, ne na način da su pokrivene sve faze i oblici njegova rada, već suptilnim zaokruženjem svih njegovih preokupacija, motiva, faza, gubljenja i pronalaženja, uokvirenih i determiniranih anatomijom čežnje. 

Ljubavi tvoj sam, jer drugačije ni ne može, od srži do pore, od čežnje do kože. I sad kad sam poslanje svoje kraju približio: molitve su mi proštene i život koji sam živio. Tjerao sam tijelo i ono također mene, sad čežnja mi je plovilo a plovidba mrenje.

Sinteza meditacija i seksualne strasti, pomirbi i uzavrelih žudnji, filozofije i najčišće jednostavnosti, dosad posljednja Cohenova knjiga uistinu je dar čovjeka koji je uvijek znao s riječima, samo što ih je razbacane uprezao u raznolike, ponekad i oprečne duhovne službe. Sada se uistinu čini kao da je pronašao mir, ili bar precizirao balans vlastitih, ljudskih proturječnosti i stalnih traganja.

Od buntovnog pjesnika i otmjenog boema, preko izgubljenog depresivca i autorske cool figure, pa sve do autoritativnog glasa političkog očaja i tihe apokalipse i tihog mudraca, Leonard Cohen prevalio je dug, zavojit, katarzičan put. Danas na bini sa svojim bendom i pratećim pjevačicama djeluje upravo kao hodajuća kompilacija tih svojih etapa, što je ovjekovječeno na odličnom koncertnom CD-u i DVD-u "Live in London". Već duboko u osmom desetljeću života ovaj nas izuzetni poeta i krvavi čovjek uči da život postaje lakši kad ne očekuješ da ćeš pobjeđivati. Svojim proganjanjima čežnje i, možda i više, njenim proganjanjem njega, Leonard Cohen to sasvim sigurno može potvrditi svojim likom i djelom i tom stalnom snagom da, kako je vrlo zgodno Jennifer Warnes objasnila tajnu njegove kvalitete, zna pisati o – tuzi.

Esej je za glazbeni portal Soundguardian prije nekoliko godina napisao Toni Matošin.

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK