OBJAVA: 17.09.2014, 09:36h   •   IZMJENA: 17.09.2014, 11:40h   komentara   •     ISPIŠI

Pred objavu novoga albuma kultnog kantautora

Leonard Cohen u hrvatskom prijevodu


  soundguardian.com (foto: Toni Matošin) Leonard Cohen u hrvatskom prijevodu
PIŠE Soundguardian
17.09.2014, 09:36h
IZVOR: Soundguardian

Novi album velikoga Leonarda Cohena izlazi početkom sljedećega tjedna, a na internetu se već može besplatno i preslušati. Tim povodom prenosimo osvrte koje je za portal Soundguardian Toni Matošin napisao o njegovim ključnim književnim djelima dostupnima na hrvatskom jeziku. Roman "Divni gubitnici" i zbirka pjesama "Knjiga milosrđa" vam možda budu idealno štivo uz slušanje novih pjesama jednog od istinskih majstora riječi u suvremenoj glazbi.

 

"Divni gubitnici" (roman)

Ljubavna priča, psalam, crna misa, spomenik, satira, molitva, krik, putokaz kroz divljinu, šala, neukusna pogrda, halucinacija, dosada, nebitan prikaz nestalog majstorstva, jezuitski traktat, poruga, skatološka luteranska lakrdija, ukratko, odbojni religijski ep neusporedive ljepote. Riječima samoga autora, danas već legendarnog i svevremenog kantautorskog barda i gurua svakog poštenog rock-poete, roman „Divni gubitnici“ – njegov već drugi (i još uvijek posljednji) a da još nije krenuo u estradne vode – sve je samo ne jednostavno ili jednostavno opisivo književno djelo. Nabrajalica iz citata, čija je svaka stavka savršeno pogođena koliko i dolično pretjerana, isto tako jasno poručuje da djelo iz naslova daleko više podliježe golom subjektivizmu nego kakvoj tzv. objektivnoj ili stručnoj evaluaciji. Više, dakle, nećete dobiti ni od mene u ovom osvrtu.

 

"Divne gubitnike" je Leonard Cohen pisao tijekom 1964. i 1965. na grčkom otoku Hidri, gdje mu je dugo bila životna i stvaralačka baza, sitno nakon objavljivanja proznoga prvijenca „Omiljena igra“ (također objavljen kod nas, četrdeset i dvije godine poslije izvornog objavljivanja). Ono što je ovoga puta izišlo kroz prste hirovito senzibilnog koliko i pronicavog pjesnika bilo je nešto što će suvremenici zvati čak prvim kanadskim postmodernim romanom te mu prišiti usporedbe s takvim velikanima modernog romana kao što su James Joyce i Henry Miller. U Hrvatskoj će biti prvi put preveden krajem devedesetih u izdanju danas već odavno pokojnog Feral Tribunea, tako da je ovo, zapravo, drugo hrvatsko izdanje (ali u istom prijevodu). A sad, što je to čime je Cohen, osim svojim imenom i muzičkim radom svih ovih godina od izvornog objaljivanja 1966. do današnjih dana, zavrijedio punu pažnju i dostojan tretman?
 
Kad sam prije desetak godina prvi put čitao "Divne gubitnike", činilo mi se kao da prolazim kroz gusto šipražje nečijih aluzija, iracionalnih konstrukcija i krhkih samootkrića i u malo sam što bio siguran osim da mi se ono što čitam – sviđa. Sve ono čime sam upotpunio godine koje su protekle od tada do ovoga novog izdanja koje mi s manjim zakašnjenjem dolazi u ruke dovelo je do toga da drugo čitanje postane ujedno i iščitavanje i čitateljska avantura koja nije izgubila ništa od svoje uzbudljivosti time što je zapravo utvrđivanje gradiva. I sad, baš se poklopilo da sam ovih dana pisao o novom albumu australskih Dirty Three i, vezano uz njih, o čežnji kao umjetničkom inicijatoru i motivatoru, kao kičmi čovjekova duhovnog organizma – kad eto savršenog proznog primjera najmahnitije manifestacije gole čežnje, nečega što će Cohen od riječi do riječi "priznati" tek mnogo kasnije zbirkom pjesama "Knjiga čežnje" (također objavljeno kod nas). Jer, kroz svu svoju stilsku rastresenost i pripovijedačku kaotičnost "Divni gubitnici" vrište u službi čežnje, one iskonske, urođene još od Edena, sveobuhvatne, neugasive.

Leonard Cohen je svoj poetsko-estradni opus i ugled uvelike izgradio na onom o čemu je, kao možda nigdje drugdje, zavrištao punim plućima i oslobođen svih pravila, zakonitosti i linearnosti upravo ovdje, u romanu kojim nam se obraća jezikom posve neopterećenim konvencijama, bilo književnim, bilo ideološkim, pa i moralnim. Njegova priča koja kroz opsesije i ljubavi svojevrsnog autorovog preslika na plohi romana prati istinitu priču o svetoj Catherine Tekakwithi, Indijanki iz plemena Mohawk koja je svojih ukupno tek dvadeset i četiri godine života u pobožnosti, poniznosti, požrtvovnosti i čednosti provela u Kanadi druge polovice 17. stoljeća, pri čemu razuzdanost Cohenovih riječi i misli ide čak daleko u opscenost i blasfemiju. No, kanadski meštar od riječi daleko je od šupljikavosti namjenske provokacije ili tobožnje kulerštine kad je blasfemičnost u pitanju – njegova krvava riječ isključivo je gonjena i hranjena čežnjom, i to upravo za duhovnim rastom i sjedinjenjem s Bogom kao ishodištem ljudskog bića, čega je itekako svjestan i čime je u eksplicitnijem i poniznijem obliku progovorio u kasnijoj zbirci "Knjiga milosrđa" (još jedan hvale vrijedan prevodilački potez naših nakladnika). Cohenova blasfemičnost tako je krik boli, a slikovitost razvratnosti ništa manje bolno lendranje u dugim vapajima; indijanska svetica uporište je spasenja a istodobno i momentalni objekt napada i kušnje, dok su podrobniji opisi njezina života te iscrpno nabrajanje čudesnih iscjeljenja po njezinu zagovoru dati u toplom i čak optimističnom tonu neoslobođenom strahopoštovanja.

 
Kako i likove, situacije i pripovjedačke konvencije, tako Cohen i sam tekst, njegov smisao i užljebljenje u formu romana tretira bez ikakva obzira i osvrtanja. Pritom čak sugerira varijantu zaobilaženja ozbiljnosti, što, bilo da je obrambeni mehanizam ili čak iskreno priznanje nesigurnosti, dovodi do nečeg u čemu sam samoga sebe uhvatio kad bi me materija teksta umorila – da naprosto uživam u samom jeziku kojim Cohen plete tkanje konstrukcije romana. Tu opet dolazim na nemogućnost obranjive objektivne kritike "Divnih gubitnika" (doduše, o toj "objektivnosti" mogao bih i inače razglabati naširoko u po nju ne osobito afirmativnom kontekstu) – moj je doživljaj stoga isključivo subjektivne naravi, a u skladu s tim i ovaj grubi nacrt poštenog osvrta. Zato, ne uzimajte me strogo za riječ nego dajte jednom izazovnom, čeznutljivom romanu priliku. A što se svega ostalog u vezi s tim tiče, najbolje da i završim s riječima samoga autora:

 
"Divni gubitnici" napisani su pod vedrim nebom, za stolom postavljenim između kamenja, travki i tratinčica iza moje kuće na Hidri, tom otoku u Egejskom moru gdje sam živio prije puno godina. Bilo je to jednog uzavrelog ljeta. I s obzirom na to da nisam nikad pokrivao glavu, ono što držiš u rukama više je plod sunčanice negoli knjiga. Dragi čitatelju, oprosti mi, molim te, ako sam protratio tvoje vrijeme.


"Knjiga milosrđa" (zbirka pjesama)

Logično ili na žalost, u pravilu ili zakonom ljudske slabosti, duhovnosti, odnosno, vjere zaozbiljno se hvatamo tek kad nas život pritisne uza zid, kad nam ponestane materijalnih oslonaca koji bi nas zadržali na nogama. Taj, u osnovi, vrlo intiman dio većine nas svoju punu afirmaciju silom čiste grešne čovječnosti doživljava baš tada, u pokušaju da se snaga čiste vjere probije i nadjača hladnu i okrutnu logiku svijeta koji nas hrani i tlači u istom svakodnevnom mehanizmu.

Proizašla je iz snažne želje da na taj način govorim... A čovjek ne govori tako osim ako se ne osjeća stjeranim u kut, ako se ne osjeća potpuno očajnim i ako ne osjeti hitnost u svome životu. Tim je riječima Leonard Cohen pokušao sabrati svoje razloge pisanja zbirke kakva je "Knjiga milosrđa". Jer, koliko god za poznavatelje njegova pisma i nisu bile baš potpuno iznenađenje, pedeset pjesama u prozi formom, temom i jezikom posve u tradiciji biblijskih psalama predstavljale su svojevrstan šok nakon desetljeća istančane liričnosti u raskalašenom, ali uigranom koitusu s čistim bijesom proizašlim iz duhovne i tjelesne čežnje. Njegova prethodna zbirka (doduše, tada već šest godina stara), "Kavalirova smrt", pritom je bila dotad (i dosad) najsirovija, najmračnija i najbezobzirnija manifestacija njegova pjesničkog jezika i kao takva najoprečniji moguć rukopis "Knjizi milosrđa". Kakav je to put Cohen prevalio u tih šest godina prohujalih između 1978. i 1984. kad je, puneći pedeset godina života, odlučio konačno uistinu pobjeći od depresija i naći mir, tu najfiniju tangentu tjelesnog i duhovnog?

Možda je čak presudan faktor upravo bilo to zaokruženje pola stoljeća života, dakle, kriza srednjih godina. Kod osobe kakav je Leonard Cohen ona se neminovno nije mogla ili trebala manifestirati novim sportskim autom jebačkih boja ili na brzinu okupljenim haremom jedva punoljetnih namiguša, već prije konkretizacijom bijega od hedonizma kojim je od rane mladosti vidao vlastite rane, krpao vlastite nedostatke i namjenski stavljao odgoj, vjeru i duhovnost na kušnju. Sve što je skupljao usput, od Kanade do Grčke, od židovstva do zen-budizma, od "Avalanche" do "Hallelujah", od gorčine do bijesa i natrag, sve to bilo je više nego kvalitetna osnovica tom "novom" Leonardu Cohenu. Zapravo, ne toliko novom, koliko naučenom, rastočenom pa skupljenom nanovo u skladniju i manje implozivnu cjelinu. Knjiga milosrđa tako je neminovno postala prijelomno djelo njegova pjesničkog opusa, ali i pouzdan, impresivan dokument prijelomnog perioda njegova ljudskog vijeka. Dva velika ljubavna brodoloma i to prvenstveno nastala upravo njegovom "pogrešnom navigacijom" upravo su postali dio jedne male povijesti koja je bila spremna za poduži, manje turbulentan epilog.

U tradiciji, dakle, dičnog književnog uzora, njegovi psalmi tematiziraju čežnju, odricanje i traženje. Molitvu. Jezikom blagim i poniznim, a istovremeno i samouvjerenim i konkretnim, Cohen plete svoja pitanja, priča male priče, šapuće molitve odvojene poluvidljivim upitnicima. Jer, koliko se netko na tom svojevrsnom početku duhovnih sublimacija uopće može smatrati dostojnim bacati (i sebi i drugima) zaokružene izjave o samoj srži vjere? Čovjek toliko upoznat s baštinom židovstva, kršćanstva i budizma, odrana gonjen najbezobzirnijim predatorima iskonske čežnje, itekako je bio svjestan intimnosti koliko i hipersenzibilne univerzalnosti vjere i njenih polipa na tijelu duhovnog. Zato "Knjiga milosrđa" i jest tiho grebanje pojedinca na koljenima, ponizni glas koji traži odgovore, ali ih ne očekuje u svojoj skromnosti. Jer, nema odgovora, nema ni naznake kakvog prozirnog proroštva ili jeftinog propovijedanja, nema biserja ni blata. Ovo je veliki autor sa "Songs of Love and Hate" i iz "Cvijeća za Hitlera" na golim koljenima; uplašen, da, ali i otvoren unutrašnjem miru do kojeg vodi samo put poniznosti i skromnosti, empatije i velikodušnosti te, naravno, pomirenja s Bogom. 

Blagoslovljen ti što svakom dade štit samoće da te ne zaboravi. Ti si istina samoće, i samo se imenu tvome odaziva. Osnaži samoću moju pa da se izliječim u ime tvoje, koje je ponad svih utjeha na ovoj zemlji izrečenih. Samo u tvoje ime opstojim u huji vremena, samo kad k sebi uzmeš ovu samoću mogu svoje grijehe prinijeti tvome milosrđu. U primjerenom prijevodu Maje Tančik tako glasi meni možda najdraže "poglavlje" Cohenove Knjige milosrđa, a u kojem je tako fino sadržana sva intimnost autorova "trenutka" te njegov prijateljski odnos s Bogom. Cohen u svom jeziku pritom nastupa prvenstveno kao Židov, ali i kao individua oslobođena okvira ijednog institucionalnog prozora u duhovna dobra. Tu leži i temelj dodatne sugestivnosti njegovih intimnih, duboko osobnih molitvi i njihove "opipljivosti" čak i u, vjerujem, umjereno širokom čitateljskom krugu.

Da se više približim misiji ovoga portala (Soundguardian), nadodat ću da je Cohen, kao već definitivno prvenstveno estradni umjetnik, ovom prijelomnom životnom i umjetničkom trenutku dao i muzičko ruho u albumu "Various Positions", kojeg, iako ne spada u sam vrh njegova stvaralaštva (ali ni u dno!) najtoplije preporučujem uz čitanje ove knjige. Ne i istovremeno, budući da je tišina najbolji kompanjon čitanju djela kakvo je "Knjiga milosrđa", ali svakako u pauzama čitanja. Ponavljam, odgovore nećete dobiti, ali svakako će oplemeniti neka vaša pitanja, što i jest, uostalom, zadaća svake umjetnosti, čime god bila gonjena ili punjena. 
 

Osvrte je za glazbeni portal Soundguardian napisao Toni Matošin, koji preporučuje i također kod nas prevedenu Cohenovu zbirku "Knjiga čežnje", roman "Omiljena igra" te biografiju iz pera Ire B. Nadela"Raznoliki stavovi".

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK