SADA ČITATE
Poznati šibenski gitarist: ‘Kad gledaš cijelu hrvatsku scenu, mi smo lijevi revolucionari’
KLJUČNE RIJEČI
Mayales
vlado mirčeta
          OBJAVA: 20.05.2017, 11:14h   •   IZMJENA: 20.05.2017, 11:44h   komentara   •     ISPIŠI

INTERVJU Vlado Mirčeta

Poznati šibenski gitarist: ‘Kad gledaš cijelu hrvatsku scenu, mi smo lijevi revolucionari’


  Boris Ščitar/Privatna arhiva Poznati šibenski gitarist: ‘Kad gledaš cijelu hrvatsku scenu, mi smo lijevi revolucionari’
PIŠE Valerio Baranović
20.05.2017, 11:14h

Grupa Mayales čiji je gitarist Šibenčanin Vladimir Mirčeta, kako ga često nazivaju, jedan od najboljih hrvatskih rock gitarista, izdala je svoj treći studijski album ‘Simbol za sunce’. Iako se publika i struka ne mogu odlučiti u koji bi kalup stavili ovu Porinom višestruko nagrađivanu grupu, novi album je dokaz kako kalupe ne prihvaćaju. O Mayalesima, novom albumu, hrvatskoj glazbenoj sceni i, naravno, Šibeniku, razgovarali smo s Mirčetom.

 

Ono što sa sigurnošću možemo reći je da je grupa Mayales jedinstvena na ovim prostorima. U svijetu brze, upitno kvalitetne i konformirane produkcije čija je glavna značajka izbaciti singl mjesečno, uz tekstove koji se zaboravljaju nakon najviše tjedan dana, Mayalesi definitivno spadaju u manjinu, a znamo kako Hrvati gledaju na manjine.

Na sreću, i dalje postoje ovisnici o glazbenim poslasticama koje je treći Mayalesov studijski album ‘Simbol za sunce’ nahranio i pružio im materijal koji se svakim slušanjem sve više uvlači pod kožu. Petar Beluhan, Vlado Mirčeta i Luka Geček stvorili su album u kojem se ne čuje niti jedan pogrešan stih, niti jedna pogrešna nota, koja bi mogla zvučati kao da joj tu nije mjesto.

Pjesme ulaze kroz uši, prolaze kroz cijelo tijelo i ostaju, tu negdje, s nama, pružaju nam toplinu. Vode nas u neke svjetove koje su dečki zamislili, stare svjetove nekim čudom teleportirane u današnjicu. Približili su ih mlađim generacijama kao da žele spasiti ono što je ostalo od hrvatske glazbe.

Razgovarali smo s gitaristom Vladom Mirčetom i pokušali doznati što se krije ‘Među tajnim tajnama’.

Idemo u glavu s pitanjem koje zanima sve ljubitelje Mayalesove glazbe, kad ćemo vas slušati live u Šibeniku? Mayales i, recimo, jedna od revitaliziranih šibenskih tvrđava, zvuče kao savršen spoj!

Prije par godina se zaredalo par nastupa u Šibeniku. S Ivanom Rushaidat sam nastupio na OFF Jazz and Blues festivalu, a svirali smo tu i s Natali Dizdar. S Mayalesom smo na Terraneu i u Azimutu predstavili album ‘Mayales 2’. Šibenske tvrđave su možda velik zalogaj za nas, ali čuo sam za projekt Strana B koji je predviđen za takve, manje i intimnije svirke. Ipak, album je izašao u malo nezgodno vrijeme, odnosno dobro da je izašao i da se opet ne čeka 13 godina, ali svejedno nam je kasno jer svi festivali i lokacije koje smo ‘kopali’ za ljeto imaju popunjen program. Prava borba kreće od jeseni pa tko zna, možda u Šibeniku zasviramo sljedeće ljeto.

Fanovski dio smo riješili. Kad ste uopće počeli svirati, odnosno kad ste shvatili da je glazba ono s čim ćete se baviti u životu?

Počeo sam svirati otprilike u šestom razredu osnovne škole. Kad na to gledam iz ove perspektive, bilo je to jako ozbiljno i imali smo najveće moguće ambicije. Čim sam počeo bio sam ‘mrtav ozbiljan’, ali trebalo je proći još puno gradova, bendova i država dok sve skupa nije prešlo u profesionalnu priču.

Prije nekih 10, 15, 20 godina po Šibeniku se glazba čula iz puno više garaža nego što se čuje danas. Svi su imali neki band u kojem su svirali ili pokušavali svirati i pjevati. Danas buka iz garaža više ne smeta susjedima jer više nema toliko bandova.  Gdje su nestali i što bih rekao klincima koji se i dalje trude?

Jedino što im mogu reći je, pod svaku cijenu, izdržati, ne odustajati i po svome. Iako mi je teško o tome govoriti jer nisam često u Šibeniku pa ne znam kakva je situacija. Pretpostavljam da nije kao prije. Sjećam se u ratnom periodu gitarijade ispred Kina Šibenik, na kojoj je sviralo oko 20 šibenskih bendova. Ako svaki bend ima najmanje troje članova, bilo je tu preko 150 glazbenika. Ne želim ovo pretvoriti u politički intervju s demografskim konotacijama, ali znam da je kad sam ja upisivao osnovnu školu bilo pet ili šest razreda prvaša, ove godine ih je u istoj školi dva. Moram priznati da me to rastužilo. Ne znamo kako izgleda šibenski noćni život, ali sudeći po zvukovima koji noću dopiru do mog stana, prilično je drukčije od onog što je bilo nekad.

Prvi bend s diskografskim ugovor vam je bio Mayales, ta priča traje već 20 godina. I dalje svirate s Natali. Riječ je o glazbi koja je pop s primjesama ostalih žanrova. Ipak, u hrvatskoj vas se ubraja u alternativnu scenu, u ušima slušatelja niste baš neki mainstream…

Kad gledaš cijelu hrvatsku scenu, mi smo lijevi revolucionari, ali u stvarnom svijetu, radimo glazbu koja bi po svemu trebala biti neka srednja struja.Što sam stariji slušam sve uvrnutiju muziku i da mi netko od ovih popularnih izvođača ponudi da mu budem gitarist, nema šanse, ne bi bilo dobro ni za mene ni za njega.

Album ‘Simbol za sunce’, najavljen odličnim retro pop singlom ‘Danas smo happy’. Na izlazak se čekalo gotovo 5 godina, manje od 13 godina, koliko vam je trebalo za drugi album. Kako izgleda vaš i Petrov kreativni proces?

Tehnički, to izgleda dugo, ali neke pjesme su starije i odležale su svoje vrijeme dok nisu završile na albumu. Uvijek paralelno radimo više stvari pa gdje nas put odvede. I sad smo radili nove stvari i imamo već pjesme za ući u studio i raditi dalje. Izbacili smo Danas smo happy i to je prošlo relativno nezapaženo, bar ako je suditi po YouTubeu. Iako, nisam siguran da je to mjerilo. Postoji gomila muzike koja je odlična a ima do 2.000 klikova. Možda je baš to mjerilo, što manje klikova, to kvalitetnije. Pero i ja super surađujemo. Imali ideju ili ne, sjednemo i nešto ‘rovarimo’, trljamo i brljamo i ispadne dobro. Simbol za sunce je naš najbolje ocijenjen album, a tek je izašao.

Singl koji je zasigurno prošao bolje je ‘Roadie’ u suradnji s Terezom Kesovijom. Definitivno zanimljiva suradnja u kojoj Tereza recitira na francuskom jeziku. Prvi stih je ‘hej Roadie dođi mi na session’. Tko je to smislio?

Možda bi Petar Beluhan, koji piše stihove, bolje odgovorio na to pitanje. S vremenom sam shvatio da je suludo pokušati ga razumjeti. Njegovo ‘ja’ je žensko lice koje se obraća Roadieu pa je bolje to uzeti zdravo za gotovo (smijeh). Ljudi su mislili da će sve skrenuti u retro disco, na Amandu Lear. Moram priznati da sam bio protiv jer sam smatrao da ne predstavlja dobro ostatak albuma, ali kad  uzmeš u obzir cijeli album, dobiješ jednu čupavu cjelinu. Koliko Roadie strši na svoju stranu, toliko druge pjesme na svoju. Pojavljuju se i elementi akustičnog folka, komadići Misisipija u slide gitarama, kroz sve to prolazi nekakva psihodelija. Kad slušam sve skupa, ima svoju glavu i rep, jako sam zadovoljan.

Nedavno ste izjavili kako bi mijenjali nagradu Porin za 10 dobrih koncerata…

S albumom ‘Mayales 2’ smo odlično prošli što se tiče struke, stvarno su nas hvalili, ali nekako osjećam da to nismo uspjeli kapitalizirati. Mi smo kao nekakav lijevi avangardni bend kojemu je prije mjesto u Azimutu nego na nekim open air koncertima. Za lijeve smo ostali desno, za desne lijevo, a zapravo smo ostali nigdje.

Pa dobro, Arsen je jednom u svom stilu izjavio kako on ne može napuniti stadion, ali ni Mišo ne može napuniti kazalište…

Arsen je uvijek imao odlične odgovore na sve, ja bih mogao do sutra smišljati takvo nešto. U pravu je, kvalitetna glazba će uvijek opstati i preživjeti u nekom obliku, koliko masovno, nisam siguran.

Što se danas događa s glazbom? Politika utječe na društvo, društvo na glazbu, a umjesto da se ljudi u ovoj situaciji koja vlada svijetom okrenu nekim ozbiljnim, možda inspirativnim tekstovima iz kojih mogu nešto izvući, što gluplji tekst, to pjesma slušanija.

Društvo je zagušeno svakakvim sadržajima. Ne znam tko ima vremena pronaći lijep album i poslušati ga od početka do kraja, a pogotovo ‘ispeglati’ cijeli album. Mi smo znali svaki detalj albuma kojeg smo slušali, zašto je stvar na B strani ploče i slično. Jednostavno, imamo poplavu sadržaja, a glazba nije više važna stavka u životu. Format glazbe koji se danas predstavlja i način života su ‘drž ne daj’ u 5 sekundi. Cajke… ne znam to objasniti. Govorim o kvaliteti glazbe, a želim spomenuti i poplavu zadnjeg desničarenja i rigidnih nacionalističkih stavova po svim državicama na ovom prostoru. Onda imamo ‘busane’ koji su najžešći po tim pitanjima, a skaču po cajkama. To bi možda ostavio nekom sociološkom istraživanju.






 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK