Good Film Hunting

U modi su retro priče o odrastanju: 'Licorice Pizza' i 'Belfast' nisu oduševili, dok je Spielberg napravio sasvim solidan mjuzikl

Good Film Hunting   |   Autor: Mario Krnić   |   27.03.2022 u 15:02

Retro priče o odrastanju očito su najveći hit, barem sudeći po ovogodišnjim nominacijama za Oscara. Paul Thomas snimio je povratak na početak sedamdesetih prošlog stoljeća u 'Licorice Pizza', Kenneth Brangah predstavio je intimnu priču o svom odrastanju u Belfastu krajem šezdesetih, a Steven Spielberg odlučio se dobro zabaviti i otići još desetljeće unazad i snimiti svoju verziju popularne 'Priče sa zapadne strane'.

Prije gledanja od sva tri filma imao sam određena pozitivna očekivanja, a najviše, naravno, od 'Licorice Pizza', jer PTA je redatelj još uvijek možda i najboljeg filma ovog stoljeća, genijalnog 'There Will Be Blood'.

Nadu da me pozitivno iznenadi  imao sam od 'Belfasta', jer Branagha sam jako volio kao glumca i redatelja na početku karijere. Primjerice, njegov 'Henrik 5' i dalje mi je jedna od najboljih ekranizacija nekog  Shakespearovog djela. Od tada se ohoho godina nije baš proslavio, ali stare ljubavi se ne zaboravljaju lako.

Što očekivati?

Na kraju, od Spielbergove verzije 'West Side Story' nisam imao pojma što očekivati, osim tehnički ispeglanog filma. Ne volim baš previše mjuzikle, ali originalna verzija mogla je proći, obračun Jetsa i Sharksa odavno je već dio pop kulture. Tako da me zanimalo zašto se veliki Spielberg odlučio upustiti u tu avanturu. Na kraju krajeva, on može raditi što god hoće.

I eto, na kraju mi se 'West Side Story' od sva tri navedena filma najviše i svidio. Baš zbog tih nedefiniranih očekivanja. Scenografija je savršena, povratak u pedesete godine prošlog stoljeća savršeno odrađen, likovi i mladi glumci koji ih glume odlični.

Sve bi bilo savršeno da je riječ o nekom 'normalnom' filmu, jer pjevanje i plesanje svakih pet minuta zna udaviti čovjeka. Kad ti ne leže mjuzikli, valjda to tako ide. Zadnji koji su me oduševili su 'Absolute Beginners' Juliena Templea i 'Hairspray' Johna Watersa. Dakle, filmovi od prije 30 i više godina. Ipak, ako sam izdržao dva i pol sata raspjevanih Jetsa, Sharksa i njihovih djevojaka, ne može se nego zaključiti da je Spielberg snimio vrlo dobar film.

Branaghov 'Belfast' smješten je u tu nesretnu sjevernoirsku prijestolnicu tamo negdje krajem šezdesetih, ono kad se počelo opasno zakuhavati između katolika i protestanata što je kulminiralo svima poznatom 'Krvavom nedjeljom' 1972. godine u Derryju i nizom krvavih terorističkih akcija u Belfastu.

Od kolijevke pa do groba...

Branagh je odrastao u toj napetoj atmosferi koju u svojem filmu nije mogao izbjeći i ključna je u njegovom odrastanju. Na kraju krajeva, zbog toga mu se obitelj i odselila iz rodnog grada u Englesku. Međutim, kod redatelja je Belfast mjesto puno toplih sjećanja i doživljaja, prvih zaljubljivanja, djeda, bake, prijatelja. Svega onog što djetinjstvo nosi. Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba.

Sve to skupa zvuči odlično, ali film ima mali milijun problema. Najprije, nije mi jasno forsiranje crno-bijele fotografije ispeglane do savršenstva pa cijeli film odiše nekom sterilnošću. Jedino što se vidi u boji su filmovi u kinu u koje mali Kenneth ide često s obitelji. Valjda je htio pokazati da je već onda na filmove gledao kroz neku drugu prizmu šareniju od okoline koja ga je okruživala. Jeftina dosjetka.

Jeftino je i što se Branagh zanio s koreografijama pa dok gledaš sve te događaje po gradu, ama baš svaka osoba kreće se po unaprijed zadanim koracima. Samo što ne plešu. Ne znam, nekom je to možda efektno, meni je bilo poprilično iritantno to plesanje na rubu mjuzikla.

Ono što izvlači film su sjajni, ali baš sjajni glumci. I to što traje malo više od 90 minuta.

Odmah nakon par kadrova 'Belfast' me neodoljivo podsjetio na 'Hope and Glory', genijalan Boormanov film. Nažalost, kvalitetom mu se nije previše približio.

Najdraži je Wes

Najveće razočarenje opet mi je priredio Paul Thomas Anderson, 'Licorice Pizza' nikako mi nije sjeo, a izgledalo je prije gledanja kao nešto što će mi se jako svidjeti. PTA je dolično dočarao povratak u sedamdesete prošlog stoljeća u Kaliforniji, ali sve to skupa brzo dosadi jer je scenarij ajme majko. Zapravo skoro da ga i nema.

I umjesto da dobijemo nešto što bi se kvalitetom barem pristojno približilo 'Boogie Nights', dobili smo film koji se opasno približio 'Inherent Vice', još uvijek najgorem PTA filmu. 'Licorice Pizza' je ipak malo bolji. Opet stvar izvlače glumci, iako se neke epizode poput one Toma Waitsa i sveprisutnog Bradleya Coopera poprilično bezveze. I zašto, pobogu, glavni akter cijeli film trči? Radnja filma? Momak od 16 godina zaljubi se u deset godina stariju curu i onda se malo povlače, razmišljaju jedno o drugom i drže se toplo-hladnim. On je, usput, glumačka dječja zvijezda na zalazu karijere pa se prebaci na prodaju vodenih kreveta. I to je to.

Najzanimljivije od svega u cijeloj 'Licorice Pizzi' bilo mi je što je epizodnu ulogu dobio otac Leonarda DiCaprija. I dobro je iskoristio tih svoji pet minuta. Ako vam se gleda o životu u vrućoj Kaliforniji i Hoolywoodu prije pedesetak godina, puno bolji izbor je zadnji Tarantinov film.

Nakon 'Licorice Pizza', definitivno mi je najdraži Anderson postao Wes.

Podijeli:        

// PROMO