OBJAVA: 21.10.2018, 18:09h   •   IZMJENA: 21.10.2018, 18:09h   komentara   •     ISPIŠI

Good Film Hunting

Zašto Finci obožavaju heavy metal i za koji bog na Indoneziji toliko uživaju u nasilju?

Eto, napokon je zahladilo, dani su kraći, a noći su duže, idealno za gledanje što više filmova, serija, dokumentaraca, sitcoma… Jesen je vrijeme plodova, ali i kišurine, mraka, juga, bure i sličnih pizdarija zbog kojih je za ne izlazak u prirodu i više nego lako naći opravdanje. Napokon vam nitko neće zamjeriti ako ste umjesto u šetnju krenuli u filmske maratone. Pa čak ako uključuju finske i indonezijske naslove, i to ne one art predznaka, kako bi se dalo očekivati, nego one što se u tim zanimljivim zemljama predstavlja kao totalni filmski mainstream.


PIŠE Mario Krnić
21.10.2018, 18:09h

Dakle, zahladilo je pa ću se najprije uhvatit 'Heavy Tripa', finske komedije o čemu drugom nego heavy metal bandu iz neke totalne pripizdine. Imamo naša četiri junaka koji čine bend, nitko ih ne shvaća ozbiljno pa ni oni sami sebe, iako su vrhunski svirači. Ekipa njihovih godina po selu ih zove 'homo', rade jadne poslove, šef policije ih mrzi i oni su sigurni da nikad u životu neće održati jedan pravi koncert, ma makar seoski gig u njihovoj verziji vatrogasnog doma.

Cijela radnja filma odvija se preko ljeta, nema snijega, nema leda, nema one zimske depresije zbog koje ekipa uglavnom misli da Finci obožavaju detah metal i slične žanrove i da im zbog toga padaju napamet takvi crni stihovi. A i stanovništvo iz sela nisu baš obožavatelji zvuka kojeg je inspirirala zaglavljena motorna pila za irvasovo meso. Dapače, najveća zvijezda je nekakav šlager pjevač, lokalna verzija gospodina Fulira.

I sve to skupa bude tako beznadno za naš bend dok se slučajno u selu ne pojavi organizator velikog heavy-metal festivala u susjednoj Švedskoj. Proširi se, kako to po selima obično bude, finskim ili hrvatskim, odmah priča da je došao zbog benda koji još nema ni ime i četvoro otpadnika postaju junaci. Naravno, samo do trenutka dok se ta laž ne raskrinka, ali onda film postaje još zabavniji i još luđi.

Ne pamti kad sam se zadnji put toliko smijao uz neki film, 'Heavy Trip' je izuzetno duhovit i izuzetno zabavan film, a da se podnijeti i svirka benda koji njeguje heavy-doom-skandinavski-speed-horor-sjevernjački-death-povijesni metal ili tako nešto slično, a nemaju love ni za snimiti se za koju promo fotografiju pa stoje na cesti ispred kamere koja snima prebrze vozače dok im prika sto na sat iza njih vozi kombi kako bi tu kameru i aktivirao. Kasnije će fotke pokušat ogrebat od šefa policije, koji ih, jel, ne može smisliti. Do it yourself, pa tako su počinjali i najveći bendovi.

'Heavy Trip' je totalno over the top film, od onih najjeftinijih poruka kakvih možete pronaći na boci Jane, do izgleda ekipe, njihovog ponašanja, sprdanja sa cijelom heavy-metal scenom kojoj istodobno odaju i veliko poštovanje. Svejedno, ne sjećam se da sam tako nešto zabavno i ujedno inteligentno ikad gledao kod nas. Samoironija na najjače, snimljena bez previše novaca, a neke scene poput onih kad na scenu stupi švedska pogranična milicija bez ikakvog napora čovjeku izmame suze od smijanja. Zajebancija sa svime i sa svačim, vjerojatno i s puno toga što samo Finci mogu razumjeti, ali sasvim dovoljno da ga se razumije i u cijelom svijetu. Ne morate biti ni heavy metalac.

Na drugoj strani zemljine polutke je Indonezija, a čini mi se kako tamo i nema nekih heavy metal bendova, ili za njih nikad nisam čuo. Onako, odoka, kako izgleda većine ekipe iz filma 'The Night Comes for Us', draži im je rap, i to onaj gangsta, naravno. Iako, cijeli je film jedna frenetično brza heavy-metal vožnja.

Na početku imamo pet minuta priče, tek toliko da nam se objasni kako je glavni junak plaćeni ubojica za kineske Trijade. I u tih pet minuta doslovno pogine omanje selo, ali to je tek zagrijavanje za ono što dalje slijedi.

Dakle, imamo dva sata bjesomučnog masakra, ljudi ginu na najrazličitije načine kojih se ipak treba dosjetiti, i brat bratu do the enda body count je iznad 300. Priče tu ni nema, tek nekih kontura čisto da gledatelj dobije kakav takav kontekst. Zvuči glupo, ali tako prokleto nije. Sve te akcijske scene, a cijeli film je jedna velika akcijska scena prekinuta tek par puta na dvije minute, snimljene su toliko prokleto dobro da nema druge nego otvorenih usta zinuti u ekran. Koreografije borbi su savršene, a nešto slično se moglo vidjeti i ranije kod tih Indonežana u nekoliko nastavaka među ljubiteljima akcije kultnih 'The Ride'. Samo, čini mi se da su ovaj put i nadmašeni, kamera je nevjerojatna.

Takvu odu nasilju odavno nisam gledao, a u svom tom besmislu na kraju svega itekako se da pronaći neka poruka. Otprilike da su ljudi odvratna i agresivna bića, s tek trunkicom onog što nazivamo humanost. Fascinantna je ta fasciniranost Indonežana nasiljem, ali kad se sjetim remek djela od dokumentarca Joshue Oppenheimera 'The Act of Killing' o indonezijskim eskadronima smrti, nekako ti sve legne na mjesto.

 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK