OBJAVA: 16.10.2013, 19:25h   •   IZMJENA: 16.10.2013, 19:25h   komentara   •     ISPIŠI

Iz zagrebačkog 'Pismorada' nude Vladi rješenje

Ćirilici na željezu ni čekić ne bi naudio


PIŠE Šibenik IN
16.10.2013, 19:25h
IZVOR: Slobodna Dalmacija

Cijena jedne ploče i nije baš sitnica, a za pločicu dimenzija 70 puta 50 centimetara iznosi 750 kuna. Plus PDV. U cijenu su uključeni temeljna površina od pleksiglasa, graviranje zadanoga teksta i crna podloga. Samo postavljanje, pak, obavlja netko drugi. Em je iz Zagreba skupo postavljača dovoziti, em nije baš da bi se netko za taj opasni posao dobrovoljno javio.

 

Za početak mala Kviskoteka. Pitanje je jednostavno, kviska nema, a ako točno odgovorite, nagradite se sami.

Pitanje glasi: Što veže Vukovar, Udbinu, Krnjak, Vojnić i Biskupiju?

- Ista tuga!

- Da, ali to ne tražimo.

- Isti postratni jad!

- Da, no ni to nas ne zanima.

- Ista praznina u očima tamošnjih stanovnika!

- Da, samo što ni to nije točan odgovor.

A točan odgovor - nemojte se ljutiti, ali stvarno smo mislili da je pitanje lagano - precizno glasi: Vukovar, Udbinu, Krnjak, Vojnić i Biskupiju vežu iste dvojezične ploče koje prosvjednici ovih dana skidaju sa zgrada u kojima se nalaze tijela državne i lokalne uprave.

Tko ploče skida, tko ih krade i razbija? Kome smeta suživot latinice i ćirilice? Iskreno, nemamo pojma - dobro, imamo pojma, jer nije baš da se razbijači ploča skrivaju od javnosti - ali zato iz prve ruke znamo tko iz ove priče izvlači najveću korist.
 

Nema velike zarade

- Što? Znadete i vi?! Ajde, da čujemo, tko?

- To je bar lako: HDZ i Tomislav Karamarko! Njima je prvima u interesu potpirivanje nacionalističke vatre.

- Jok, krivo!

- Znam! SDP i Zoran Milanović! Samo njima je u interesu da se, umjesto o sve dubljoj krizi i nesposobnoj vladi, priča o marginalnim stvarima.

- Kmiiiik! Opet krivo.

Najveću korist od skidanja ploča imaju - a bilo je tako jednostavno - proizvođači tih istih ploča! E, sad, nije baš da ih kao na pokretnoj vrpci štancaju, nije, ako ćemo pošteno, ni skidanje još došlo u tu fazu, no i ovako im sasvim dobro ide. Ploča amo, ploča tamo i radni dan učas prođe.

- Ahahaha, nije to baš tako - smije se Zoran Berislavić, direktor zagrebačke tvrtke “Pismorad”, koja dvojezične ploče izrađuje za Ministarstvo unutarnjih poslova.

Berislavić je bez okolišanja pristao razgovarati o drugoj strani dvojezičnog skidanja. Priznao je i korist za svoju firmu, nadaleko poznatu po izradi prometnih znakova, ali ne i tko zna kakvu zaradu.

- Mi ploče radimo samo za MUP, a to znači da smo do sada u Vukovaru promijenili tek tri dvojezične ploče. Nije to nešto, a i bolje da je tako, nego da situacija eskalira. Samo bi se luđak veselio takvoj zaradi - iskren je Berislavić.

A u MUP-u njegove navode potvrđuju. Cijena jedne ploče i nije baš sitnica, a za pločicu dimenzija 70 puta 50 centimetara iznosi 750 kuna. Plus PDV. U cijenu su uključeni temeljna površina od pleksiglasa, graviranje zadanoga teksta i crna podloga. Samo postavljanje, pak, obavlja netko drugi. Em je iz Zagreba skupo postavljača dovoziti, em nije baš da bi se netko za taj opasni posao dobrovoljno javio.

- Konačna cijena ploče ovisi o načinu pričvršćivanja. Najjeftinija varijanta je izravno pričvršćivanje vijcima na fasadu, nešto kompliciranije je stavljanje drvenog okvira na fasadu, pa zatim pričvršćivanje vijcima, a najkompliciranije i najskuplje, te estetski najugodnije, pričvršćivanje je uz dupli okvir tako da se onaj drveni uopće ne vidi - stručno objašnjava Berislavić.

Ipak, nije to, kako kaže, nekakva svemirska tehnologija.

- Svatko tko ima sitotisak ovakvu ploču može napraviti u svojoj kuhinji. Možda to i jest razlog što svaka institucija ima svog izrađivača ploča, običnih i dvojezičnih - veli direktor “Pismorada”, pa se čudi upitniku iznad novinarove glave.

A novinaru nije jasno kako je moguće da ove ploče može raditi praktično tko god hoće, dok ploče za turizam, znate one sa zvjezdicama i oznakama za sobe i apartmane kakvih je puna Dalmacija, legalni iznajmljivač smije kupiti (395 kuna) u samo jednoj jedinoj tvrtki, u karlovačkom “Kordunu”.

- Da, to jest malo čudno, ali tako je propisano odlukom Ministarstva turizma - sliježe ramenima Berislavić.

A ostale institucije, baš kako naš sugovornik reče, svaka našla svog izrađivača dvojezičnih ploča. Evo, recimo, Centar za socijalnu skrb. Njih izdvajamo jer su se posebno potrudili, pa su njihove dvojezične ploče izrađene od mjedi. A svaka košta 1950 kuna.

- Cijena je posebna, jer je i materijal poseban. Mjed ili mesing nemoguće je golim rukama razbiti, pa je tako i ploča na našoj zgradi u Vukovaru ostala neoštećena nakon skidanja, te se sada nalazi na policijskome vještačenju - ponosno će u Centru za socijalnu skrb.
 

Smetnje na vezama

Ne rade, naravno, u toj ustanovi proroci, koji su na vrijeme Vukovarce upozorili na smetnje u latinično-ćiriličnoj komunikaciji, nego je razlog naručivanja mjedenih ploča sasvim prozaičan.

- Naša zgrada u Vukovaru nalazi se pod zaštitom konzervatora, koji nam strogo propisuju kakve ploče smijemo koristiti - vele u Centru, zadovoljni što će s dvojezičnim natpisima na koncu proći jeftinije od ostalih. O sličnim pločama u “Pismoradu” nisu razmišljali, no direktor Berislavić se slaže da bi željezna dvojezična ploča bila pun pogodak.

- Da, njoj ni čekić ne bi naudio, no cijena bi joj, bojim se, bila astronomska - napominje Berislavić, dodajući kako je svaka ploča, pa i ona dvojezična, posebna.

- Ne postoje dvije iste ploče, svaka se ručno radi i doslovno je unikat - zaključuje direktor štoriju o dvojezičnim pločama.Prosvjednici, dakle, po Vukovaru, Udbini, Vojniću, Krnjaku i Biskupiji skidaju i razbijaju unikatna djela. O toj otegotnoj okolnosti zasigurno nisu razmišljali kad su se na ljestve penjali.

U Vojniću plaćaju 200 kn

U Biskupiji danima se nitko nije javljao na općinski telefon tako da nismo uspjeli saznati gdje i po kojoj cijeni oni nabavljaju nove dvojezične ploče, no u Vojniću nam je, na znanje i razmišljanje državnim institucijama, rečeno kako ploču na svojoj zgradi promijene u Karlovcu oko 200 kuna.

’Politikin zabavnik’

Graviranje ćiriličnoga pisma u “Pismoradu” nije zahtjevalo unajmljivanje honoraraca koji se aktivno služe tim, u Hrvatskoj sasvim zanemarenim i prezrenim, pismom. Dapače, što se direktora Berislavića tiče, on je i osobno mogao gravirati ćirilične ploče.

- Moja generacija odgojena je na “Politikinom zabavniku”, časopisu koji je izlazio na ćirilici. Znam ja stoga ćirilicu dobro i čitati i pisati, no u doba interneta nije to bio uvjet za graviranje - kaže Berislavić.

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK