OBJAVA: 14.01.2013, 15:39h   •   IZMJENA: 14.01.2013, 15:39h   komentara   •     ISPIŠI

Redatelj filma 'Svećenikova djeca' Vinko Brešan

'Zar je moguće da su kondom i masturbacija glavni problemi Hrvatske?'


  novilist.hr 'Zar je moguće da su kondom i masturbacija glavni problemi Hrvatske?'
PIŠE Šibenik IN
14.01.2013, 15:39h

Adalbert Rebić je javno prozvao film urotom pedera, lezbi i komunjara i kazao da je to »teror devijantnih seksualnih manjina nad seksualnom većinom«... Ali kakve veze ima moj film sa seksualnim devijantnim manjinama? Prenosimo intervju s Vinkom Brešanom iz Novog lista.

 

I ako je još u procesu postprodukcije svog posljednjeg filma Vinko Brešan djelovao pomalo zabrinuto kako će film proći u kinima, te su brige zasigurno nestale nakon nedavnog početka distribucije. »Svećenikovu djecu« u prvih tjedan dana pogledalo je više od 52 tisuće gledatelja, pa bi na tronu najgledanijega hrvatskog filma »novi Brešan« mogao skinuti i svoj »Kako je počeo rat na mom otoku«. Mnogi će zaključiti da tome zasigurno nije odmogla žestoka bitka oko seksualnog odgoja u školama u koju se Brešanov i Matišićev mladi svećenik koji buši kondome radi povećanja nataliteta uklopio kao »prstom u oko«. A što na sve to kaže redatelj?

– Znate što, filmovi se ne rade zbog brojki. One nisu nebitne, da se ne bi lagali. Većina hrvatskih filmova financirana je javnim novcem, novcem poreznih obveznika i nije nebitno je li hrvatska javnost zainteresirana za film ili ne. Prirodno je da brojke vesele, no to nije isključivo cilj radi kojeg smo svi mi skupa krenuli u tu avanturu zvanu »Svećenikova djeca«. Naravno, željeli smo da se publika u kinu nasmije i zabavi, ali najvažnija naša želja je bila da ljudima nakon projekcije film još neko vrijeme ostane u mislima. I da još neko vrijeme žive s tim filmom, a koliko, to ovisi o tome koliko je film jak. Tu onda ne pomažu nikakve brojke.

Društveni senzori

Što mislite, koliko su vam pomogla aktualna prepucavanja oko seksualnog odgoja u školama?

– Ja volim sebe smatrati povjesničarom amaterom i kao takav znam da si ne smijem postavljati pitanja »što bi bilo, kad bi bilo?«. To ne znamo ni vi ni ja, nitko to ne zna. Vjerujem da bi film funkcionirao bez svog tog prepucavanja, ali s druge strane, tko sam ja da sudim?

No dobro, samim time što ste izabrali ovu temu, s crkvom kao središnjim predmetom ironiziranja, znači da ste smatrali da je to nešto što je aktualno. Matišićev dramski predložak napisan je, uostalom, prije petnaestak godina...

– Sad ste dotakli suštinu nekog unutrašnjeg poriva ljudi koji žele biti kreativni, a koji moraju imati u sebi ugrađene svojevrsne društvene senzore. Senzore kojima osjete trenutak, osjete koji je to problem koji žulja, koja je to tema koja i njih i ljude oko njih zanima. Snaga nekog djela nije samo u talentu ljudi koji ga rade, snaga tog djela je i u trenutku. To je činjenica, a koliko se sad u ovom slučaju stvari poklopilo, to je drugo pitanje. No ja ne vjerujem u slučajnosti. Ovaj tekst je nastao prije šesnaest godina, ali tek prije tri godine sam osjetio jak poriv da se njime pozabavim i da ga s Matišićem pretvorim u film.

Još tijekom produkcije filma ste povezivali odustajanje HTV-a od sufinanciranja vašeg filma s »dodvoravanjem crkvi«. Očekujete li sada, kad je film izašao, više žešćih reakcija iz crkvenih krugova?

– Adalbert Rebić je prije nekoliko dana javno prozvao film urotom pedera, lezbi i komunjara, komunističkim pamfletom i kazao da je to »teror devijantnih seksualnih manjina nad seksualnom većinom«...

Što vas zasigurno veseli...

– Pa ne mogu reći da me veseli ili ne veseli, nego mi je čudno. Kakve veze ima moj film sa seksualnim devijatnim manjinama? Ja imam dojam da on taj film nije gledao, nego ga je isprovocirao naslov, što li? S druge strane, to bi bio komunistički pamflet jedino da su Marx i Engels izmislili kondome.

Valjda je film valjao

Kako gledate na to kad kritičari vaš film nazovu populističkom komedijom? Smatrate li se populistom?

– Čitao sam najrazličitije kritike. Neki kažu da je populistički, neki kažu da nije, a obično mi iskustvo govori da se tu treba naći neka srednja vrijednost. Sve ovisi o tome kako gledate na populizam. Ja se osobno ne smatram populistom. No, 'ajmo govoriti o populizmu u teatru. Kad je teatar bio najmoćniji i najpopulističniji? U vremenu kad je Shakespeare pisao drame. Njegovi tekstovi su najpopulističniji tekstovi koji su ikad nastali u području teatra, jer je narod nagrnuo da ih gleda. S druge strane, možemo li reći da je u zlatno doba teatra u Italiji, s komedijom dell'arte, koju je narod obožavao gledati, vladao populizam? Je li to bila i umjetnost? Apsolutno da. Populizam može biti negativan ako podilazimo publici, ako idemo na neka jeftina rješenja koja su toliko standardna da su nam dosadna. Ali sama činjenica da ljudi nešto hoće gledati, ne znači da je to populizam sam po sebi.

Kako danas gledate na »tajnu« uspjeha vašeg filma »Kako je počeo rat na mom otoku« i njegovu veliku gledanost?

– Nažalost, bojim se da nitko neće stići »Kako je počeo rat na mom otoku« jer on ima 342 tisuće gledatelja. Ni ja to neću nikada više stići. To mi je rekla jedna producentica – da ću vjerojatno umrijeti s tom brojkom od 342 tisuće gledatelja.

Što je bilo toliko specifično u svemu tome – trenutak, scenarij, film sam po sebi, nešto četvrto?

– Tri stvari su bile važne. Prvo, do tog trenutka nitko nije dugo vremena snimio komediju, zadnji film prije toga koji bi se žanrovski mogao nazvati komedijom bio je »Štefica Cvek u raljama života« Rajka Grlića, koji je snimljen u ranim osamdesetima. Postojao je veliki potencijal i želja publike za komedijom. Drugi razlog je što je to komedija o Domovinskom ratu koja je išla u distribuciju 1996. godine, znači nedugo nakon što je rat završio, a ljudi su imali potrebu nasmijati se svim svojim mukama proživljenim u ratu. A treći razlog – valjda je film nešto valjao, kvragu, kad su ga ljudi išli gledati.

Možete li se prisjetiti kako vam je tada bilo surađivati s ocem na jednoj komediji?

– Super. Kad sam krenuo raditi taj film, imao sam užasno maglovitu ideju, imao sam neke slike, imao sam »paštašutu«, neke smiješne situacije koje sam složio u glavi. No to nije bio scenarij. I onda sam došao do Ive Brešana koji je jako iskusan scenarist i krenuo sam s njim raditi. I to je super rad jer je on veliki profesionalac i on zna jednu stvar – koju god scenu napiše, redatelj se mora suočiti s tom scenom na snimanju i on uvijek prilagodi svaku scenu redatelju.

Ekstra afinitet

Koliko je teško biti humorist na filmu?

– Ja često čujem rečenicu tipa: »Taj film, to je samo komedija«. I to me nervira. Naime, komedija je najteži žanr jer on mora balansirati između matematičke preciznosti i iracionalnog. Odnosno, sve što radite mora biti matematički precizno, a pritom morate još i iznenaditi gledatelja da biste dobili efekt smijeha. Ima jako puno vrhunskih redatelja, genijalaca koji ne rade komedije. Jer nisu za to. Za komediju morate imati ekstra afinitet. Nije lako raditi komedije, a kad je gledate, mora djelovati jako lako.

Koliko se hrvatski redatelji danas moraju truditi da bi privukli publiku u kina, u odnosu na te osamdesete, sedamdesete godine?

– Uvijek su se morali truditi. To je na određeni način obveza redatelja, producenata, distributera, ljudi koji su radili film. Jer je film rađen javnim novcem. Nije dovoljno samo proizvesti film, treba ga i predstaviti, treba zaintrigirati javnost za taj film, uputiti ljude što mogu vidjeti u njemu. I to nije nebitan dio našeg filmskog posla. Ja nisam stručnjak za marketing, pojavim se gdje mi kažu da se pojavim kad trebam reklamirati film i mislim da je to važno, a mi filmski autori to ne možemo raditi ako nemamo određenu pomoć medija. Siguran sam da to mora biti neka zajednička akcija kojom taj kulturni proizvod predstavljamo javnosti.

Znači, mislite da nema razlike u toj marketinškoj potrebi danas i u to doba kad je nastala, recimo, prije spomenuta »Štefica Cvek u raljama života«?

– Toliko star nisam, tad sam bio srednjoškolac. Ali znam da su okolnosti bile bitno drugačije. Naime, televizija nije bila u to vrijeme toliko moćna kao danas. Film je kao medij imao tada puno veći značaj nego što ga ima danas. Ljudi su naprosto puno više išli u kino. Druga stvar – uopće ta činjenica Jugoslavije, srpske, bosanske, slovenske, hrvatske kinematografije – ljudi su bili zainteresirani da uspoređuju što to nastaje u Beogradu, a što u Zagrebu, koji je to novi film iz Sarajeva. To je bila jedna zdrava konkurencija koju je publika pratila. Danas mi više nismo u toj poziciji jer su televizije užasno jake, imate jako puno tv-kanala, svaki dan na njima imate filmove. Kinoposjećenost, ne samo hrvatskih filmova, nego generalno filmova je nevjerojatno slaba u Hrvatskoj. Moramo znati da svaki drugi građanin Hrvatske godišnje odlazi tek jedanput u kino. Bojim se da nema europskih zemalja gdje je tako slaba posjećenost kinodvorana. A kinodvorane su kvalitetne – ton je dobar, slika je dobra. Nešto očito ne štima.

Što dakle primarno ne štima?

– Više je razloga. Jako puno je filmova na televizijama. U Francuskoj postoji konsenzus da subotom niti jedna televizija ne prikazuje filmove, da bi ljudi otišli u kino. I francuske televizije podržavaju francusku kinematografiju. Kod nas to nije slučaj. Tu je zatim i cijena kinoulaznice koja košta koliko košta. Sve su to stvari koje odbijaju ljude od kinodvorana, no opet je zadaća nas koji se bavimo filmom da privučemo ljude natrag u kina.

Sto je pitanja

Što točno mislite kad kažete da je film nekad imao puno veći značaj nego danas?

– U svakom smislu. U smislu gledanosti, kulturnog proizvoda, medija. Filmski autori su imali drugačiji značaj nego što imaju danas.

Mislite li pod time na veći utjecaj na društvo?

– Apsolutno. Nekad su se vijesti gledale prije no što bi počeo film. Vladala je druga vrsta komunikacije. Vjerojatno su i filmovi bili bolji. Nekad su, recimo, američki filmovi naprosto bili bolji. Je li to zato jer se film jako brzo razvija kao medij i kao umjetnost, možda se malo i potrošio, ali nije našao nove puteve? Sto je pitanja...

Kako vi gledate na pitanje aktualnog sukoba crkve i vlade oko zdravstvenog odgoja i mislite li da će vaš film pridonijeti toj »raspravi«?

– Nažalost, filmovi ništa ne doprinose, niti ne odmažu. Filmovi imaju drugu funkciju. Što se tiče zdravstvenog odgoja, meni je upravo nevjerojatna jedna stvar: u ovom trenutku su smanjene plaće učiteljima i profesorima, odluke se donose retroaktivno,a ja kao roditelj gledam svakodnevno neke eksperimente koji se vrše na djeci. Jedan od zadnjih je da se sada ocjene od petog do osmog razreda gledaju za ulazak u srednju školu. To znači da dijete od devet godina mora već odlučivati želi li biti, recimo, arhitekt. Mi to ne možemo tražiti od devetogodišnjaka. A oko čega se lome koplja kod nas – oko kondoma i masturbacije. Ja ne mogu vjerovati da se to kod nas događa. Zar je moguće da su kondom i masturbacija glavni problemi Hrvatske? Suludo.

Zašto mislite da se filmom ne može na nešto utjecati?

– Filmovi ne mijenjaju svijet. Filmovi imaju funkciju za početak da zabave, a druga funkcija je da neke emocije i slike ostanu u ljudima nakon projekcije. Niti jedan film do sada nije popravio svijet, pa neće ni »Svećenikova djeca«. Ja bih jako volio da filmovi mogu popravljati svijet jer bi to bio puno ljepši svijet u kojem živimo.

Hoće li sada proteći još neko vrijeme dok ne snimite nešto novo?

– Sigurno. Ja nisam autor koji ima tu moć da ide iz filma u film, godinu za godinom. Strašno zavidim ljudima koji to mogu. Meni sad treba jedno vrijeme da mi opet prorade ti neki senzori, da shvatim o čemu bih želio raditi film, koji je to tema koja žulja ovo društvo. 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK