Imaš vijest?
Imaš informaciju iz prve ruke, fotografiju, video, dobru ideju ili te nešto muči?
PODIJELI S NAMA!
U petak s početkom u 20 sati u Azimutu će biti otvorena izložba ‘La douleur exquise’ Ive Perković.
Ovo nije izložba koja traži empatiju; ona je već postavlja kao uvjet.
Perković operira u proširenom polju slike, ali bez potrebe da to dodatno legitimira — radovi jasno pokazuju da je slikarsko mišljenje ovdje samo polazište. Niz manjih formata na papiru funkcionira kao fragmentirani herbarij: reduciran kolorit, disperzirana mrlja, linija koja jedva drži formu. Cvjetni motiv nije dekorativan niti simbolički zatvoren; on je sveden na rub opstanka, gotovo na trag vlastitog nestajanja.
Istovremeno, prostor presijecaju viseće instalacije — mobilne, ali ne i razigrane. Riječ je o prostornoj konstrukciji koja više duguje relikvijaru nego klasičnoj skulpturi: granje, tekstil, pronađeni elementi i metalne pločice formiraju krhku, ali discipliniranu strukturu. Ti viseći objekti (preciznije: ambijentalni mobili / asamblaž) ne „ukrašavaju“ prostor nego ga organiziraju, uvodeći vertikalni ritam koji gledatelja uvlači u polje rada.
Posebno je zanimljiv tretman metala, gdje Perković poseže za postupcima bliskima tradiciji sakralnog obrta — reljefno oblikovanje lima tehnikama repousséa i cizeliranja. No ovdje nema nostalgije za ikonopisom; metal nije nositelj svetog, nego memorije pritiska, utiska, ožiljka. Površina nije slika nego zapis sile.
Cijela izložba funkcionira kao kontrolirani sustav napetosti: između krhkosti papira i tvrdoće metala, između organskih linija granja i strogoće kompozicije, između dekorativnog impulsa i njegove stalne negacije. Ništa se ne raspada do kraja, ali ništa nije ni stabilno.
Naslov La douleur exquise pritom ne treba čitati kao afektivni ključ, nego kao preciznu dijagnozu. Riječ je o boli koja je već prošla kroz filtraciju — ostaje čista forma iskustva, bez viška narativa.
Iva Perković (1976., Šibenik) djeluje u području suvremene umjetnosti kroz fotografiju, instalaciju i rad s objektom. U ranijim radovima fokusirana je na ljudsko tijelo i neposrednost iskustva, bilježeći „obične“ modele bez konstrukcije identiteta, kao sirovu prisutnost.
U novijim radovima pomiče interes prema materiji i procesu transformacije — koristi pronađene elemente i odbačene materijale, koje reorganizira u prostorne, često lebdeće strukture. Instalacijski radovi grade se iz fragmenata (npr. stranice knjiga oblikovane u cvjetne forme), pri čemu narativ nastaje iz same materijalne memorije.
Kontinuirano izlaže u Šibeniku i sudjeluje u skupnim projektima i lokalnoj nezavisnoj sceni, razvijajući praksu koja se kreće između slike, objekta i ambijenta.