Nakon što je u izboru prednost ponovno dana Biliću, Kunčić ne skriva nezadovoljstvo odlukama Kazališnog vijeća i gradonačelnika Željka Burića.
– Uopće nisam iznenađena odlukama Kazališnog vijeća i gradonačelnika, jer da jesam, bila bih primjer osobe koja boluje od neizlječive političke naivnosti. Ono čime ne želim biti iznenađena je da dijelove svog programa, koji je prvo bio pretenciozan, a onda valjda nedovoljno ambiciozan, vidim na repertoaru. HNK u Šibeniku je javna ustanova i nama su transparentnost i poštenje obvezujući. Vjerujem da javnost ima pravo znati kakve smo programe ponudili kolega Bilić i ja, ne zato što će netko cijeniti i njen sud, jer na žalost neće, već zbog toga što se mi financiramo sredstvima poreznih obveznika koji su i kazališni pretplatnici – poručila je Kunčić za ŠibenikIN.
Podsjetimo, natječajna priča u šibenskom kazalištu traje od prosinca prošle godine. Prvi natječaj poništen je nakon slučaja s otvorenom omotnicom Bilićeve prijave, zbog čega se uključila i policija, koja nije utvrdila elemente kaznenog djela. Na drugom natječaju Kazališno vijeće u travnju je predložilo Bilića, no postupak je naknadno poništen jer u tekstu natječaja nije bila navedena obvezna odredba o pravu prednosti pri zapošljavanju prema Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji.
Kunčić kaže da je upravo ona upozorila na taj propust, budući da joj je otac bio dragovoljac Domovinskog rata.
Treći natječaj raspisan je u rujnu, a kandidati su ponovno bili isti.
Predsjednica Kazališnog vijeća Anđela Fržop još je nakon drugog natječaja ocijenila da je program Kunčić detaljno razrađen, ali i pomalo pretenciozan te da ga financijske mogućnosti kazališta ne mogu pratiti. Bilićev je program tada ocijenila konkretnijim i izvedivijim.
A što je Kunčić zapravo predložila?
Brešanov Hamlet, Medeja na tvrđavi i velika imena hrvatskog kazališta
Najkonkretniji dio njezina programa odnosi se na repertoar. Kunčić je za četverogodišnje razdoblje predvidjela okvirno tri vlastite dramske premijere godišnje, uz dodatne projekte Dramskog studija „Ivana Jelić“, dječje predstave i glazbeni program.
Posebno se izdvaja plan da se u sezoni 2029./2030. na scenu šibenskog kazališta vrati Brešanova „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“, i to u režiji Ivice Buljana.
U istoj sezoni zamišljena je i Euripidova „Medeja“ u režiji Dine Mustafića, kao velika ambijentalna produkcija na jednoj od šibenskih tvrđava. Kao moguće koproducente navela je HNK u Šibeniku, Tvrđave kulture, turističke zajednice grada i županije te Ministarstvo kulture.
Jedna od ranijih sezona donijela bi i Euripidovu „Ifigeniju u Aulidi“ u režiji mladog Šibenčanina Lovre Paića, kojemu bi to bila prva režija u matičnoj kazališnoj kući.
U programu se nalazi i glazbeno-dramski projekt prema Formanovu filmu „Kosa“, u kojem bi sudjelovali polaznici Dramskog studija, Šibenska glazba i šibenski glazbenici poput Ante Stošića, Marka Ramljaka, Voje Markovića i Nataše Cvitan.
Kunčić je zamislila i adaptaciju nikad objavljenih i neizvedenih tekstova Branka Matića, jednog od prepoznatljivih imena šibenskog kazališta, koju bi režirao Paolo Magelli. Tu je i predstava prema proznom djelu Pave Čale „Sličice iz života Šibenika“, za čiju je režiju predvidjela Leona Lučeva.
Popis ostalih predloženih naslova i redatelja također je poprilično konkretan. „Tko se boji Virginije Woolf?“ Edwarda Albeeja režirala bi Kristina Kumrić, Bergmanovu „Jesenju sonatu“ Nenni Delmestre, „Četvrtu sestru“ Janusza Głowackog Nina Violić, a Koljadinu „Audiciju“ Alen Drljević.
Za dječji program predviđeni su „Billy Elliot“ u režiji Nine Kleflin, „Pipi, gdje ti je čarapa“ Jasena Boke u režiji Roberta Waltla te nova predstava prema tekstu s natječaja Mali Marul u režiji Anice Tomić.
Kunčić u dokumentu navodi kako je s dijelom potencijalnih suradnika već razgovarala i dobila iskazanu spremnost za suradnju, ali napominje da konkretni angažmani ovise o terminima, financijama i produkcijskim uvjetima.
Šibenske tvrđave, stara jezgra i novo kazalište za mlade
Jedna od njezinih većih zamisli bila je da kazalište snažnije iziđe iz vlastite zgrade.
Tvrđave, gradski trgovi, đardini, zatvorena kina, napušteni industrijski prostori, plaža Banj, pa čak i zapuštene kuće u staroj gradskoj jezgri, prema njezinu programu mogli bi postati kazališne pozornice.
Kunčić smatra da bi Šibenik, poput Dubrovnika i Splita, mogao razviti prepoznatljivu ljetnu ambijentalnu dramsku produkciju. Dugoročno bi se išlo prema jednoj novoj ambijentalnoj predstavi godišnje, a prve takve veće koprodukcije planirala je u drugoj polovici mandata.
Uz to je predložila razvoj HNK-a 2, manje kazališne scene koja bi bila posvećena suvremenom teatru, eksperimentu i mladim umjetnicima.
Posebno je pritom računala na bivše polaznike Dramskog studija „Ivana Jelić“, koji su nastavili obrazovanje na umjetničkim akademijama. Među njima su redatelj Lovre Paić, producentice Tonina Ilić i Petra Lambaša Šupe, dramaturginja Antonela Radan te brojni mladi glumci, kostimografi i scenografi.
HNK 2 zamišljen je kao prostor u kojem bi ti mladi umjetnici dobili priliku za prve profesionalne projekte i povratak u rodni grad. Uključivao bi radionice, manje predstave, suvremene teme poput mentalnog zdravlja, vršnjačkog nasilja i digitalnog svijeta, a Kunčić predlaže i povratak lutkarske umjetnosti u Šibenik.
Financiranje takvog prostora dijelom bi se oslanjalo na europske i nacionalne fondove te na model male, fleksibilne produkcijske scene unutar javne kazališne ustanove.
Drukčiji MDF, dječji mjuzikli i filmski festival unutar festivala
Velik dio programa Kunčić je posvetila Međunarodnom dječjem festivalu.
Predložila je da se MDF svake godine otvara novom predstavom u vlastitoj produkciji šibenskog kazališta, uz sudjelovanje djece iz Dramskog studija i zbora „Zdravo maleni“. Takve predstave ne bi se igrale samo na festivalskom otvaranju, već bi nakon toga ostajale na redovitom repertoaru.
Zamislila je i promjene u selekciji festivalskog programa. MDF bi imao manji stalni profesionalni tim, a umjetnički selektori mijenjali bi se svake godine, uz naglasak na različite kazališne poetike i pristupe stvaralaštvu za djecu.
Među predloženim novostima su jačanje filmskog programa s regionalnim premijerama dječjih filmova, retrospektivama i susretima s filmskim autorima, povratak stručnih okruglih stolova te razvoj dječjeg mjuzikla kao jednog od prepoznatljivih festivalskih sadržaja.
Predviđena je i radionica kazališne i filmske kritike u kojoj bi djeca ocjenjivala festivalske programe i dodjeljivala vlastite nagrade.
Kunčić smatra da MDF, unatoč tradiciji i međunarodnom karakteru, nema medijsku vidljivost ni financijski tretman usporediv s nekim drugim velikim hrvatskim festivalima, zbog čega je predvidjela snažniju nacionalnu i međunarodnu promociju.
Kazalište kojem nedostaju čitave profesije
Osim repertoara, program donosi i prilično izravnu kritiku unutarnjeg ustroja šibenskog kazališta.
Kunčić upozorava da se nakon ukidanja profesionalnog dramskog ansambla 1963. godine kazalište razvijalo u ustanovu širokog kulturnog djelovanja, ali da proces njegove profesionalizacije nije dovršen.
Kao probleme navodi nedostatak pojedinih kazališnih zanimanja, od dramaturga i specijaliziranih scenskih radnika do krojača, vizažista i drugih tehničko-umjetničkih profesija. Predložila je drukčiju organizaciju zaposlenika, sustavno usavršavanje, jasnije razgraničenje poslova i veći angažman mladih stručnjaka.
U planu je i dovršetak obnove kazališnih prostora, uključujući kuću Ušić, koja bi mogla služiti za probe i smještaj gostujućih umjetnika.
Za dodatne prihode predložila je tržišni najam Kazališne kavane, iznajmljivanje prostora, sponzorstva i komercijalne izvedbe, uz ulaganje tako prikupljenog novca u vlastitu produkciju.
Program predviđa i godišnje praćenje rezultata, uključujući broj premijera, gledatelja, gostovanja, koprodukcija, uključenih mladih umjetnika i vlastitih prihoda.
Kunčić više puta navodi da se projekti moraju prilagođavati stvarnim financijskim i tehničkim mogućnostima kazališta te da se po potrebi mogu odgoditi ili realizirati u koprodukciji.
Svoj program završava porukom da veličina grada ne određuje njegove umjetničke mogućnosti i da Šibenik ima dovoljno stvaralačkog potencijala za kazalište koje će biti prepoznatljivo i izvan lokalnih granica.
Sada kada je svoj program dostavila javnosti, ostaje i pitanje koje je sama otvorila: hoće li i program izabranog ravnatelja Jakova Bilića biti dostupan građanima kako bi mogli usporediti dvije ponuđene vizije razvoja šibenskog kazališta?
Cjelokupan program Oriane Kunčić pročitajte ovdje.
