Ljiljana je krv darovala 75 puta: 'Nikad ne znate hoće li krv zatrebati nekome vašem ili vama samima'

Ljiljana Banjan ima 67 godina, rođena je u Blizni, a danas živi u Kninu. Završila je srednju ekonomsku školi, a tijekom radnog vijeka uglavnom je radila u trgovini, dok je posljednjih dvadesetak godina prije umirovljenja radila kao čistačica u školi. No, uz posao i svakodnevne obveze, godinama je pronalazila vrijeme i za nešto puno važnije – pomaganje drugima.

Njezina priča o dobrovoljnom darivanju krvi počela je prije dvadesetak godina, sasvim spontano, u vrijeme dok je radila u bivšoj Jugoplastici. Među kolegama je postojao klub dobrovoljnih darivatelja krvi, a mnogi od njih redovito su odlazili na akcije. Njihov primjer potaknuo je i Ljiljanu.

– Kolege su išli darovati krv, pa sam i ja jednom otišla. I tako je počelo. Nastavila sam dolaziti i s vremenom mi je to postalo sasvim normalno – prisjeća se Ljiljana.

U njezinoj obitelji pomaganje drugima također nije bilo strano. Krv je darovao i njezin suprug, a među darivateljima su bili i njezina majka, svekar te nećak. Tako je ono što je počelo kao poticaj kolega s vremenom postalo dio obiteljske svakodnevice.

Za Ljiljanu u svemu tome nikada nije bilo puno filozofije. Nije razmišljala o tome kome će njezina krv pomoći ni hoće li ikada saznati čiji je život možda spašen. Znala je samo da je nekome potrebna.

– Nisam nikada posebno razmišljala o tome. Svjesna sam koliko darivanje krvi znači i koliko može pomoći. Meni je to bilo jednostavno – dođe vrijeme za akciju, odem darovati krv i vratim se svojim obvezama. Bilo mi je to kao da odem kući ručati pa se vratim na posao– govori.

Za 75 darivanja nedavno je primila i Red Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, državno odlikovanje koje joj je uručio predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović na svečanosti u Uredu predsjednika. Priznanje joj je, razumljivo, drago, iako sebe ne doživljava kao nekoga tko je učinio nešto izvanredno.

– Krv sam počela darovati sasvim spontano, bez ikakvih očekivanja. Drago mi je što je netko to prepoznao i što sam za svoj trud dobila priznanje. To je jako lijepa gesta i lijepo je znati da država na neki način nagrađuje takav oblik humanosti – kaže Ljiljana.

No, kada govori o darivanju krvi, najradije se vraća ljudima. Akcije su, osim plemenitog cilja, bile i prilika za druženje, razgovor i upoznavanje ljudi velikog srca. Posebno joj je ostalo u sjećanju okupljanje darivatelja u Zagrebu, na kojem se okupilo oko 80 ljudi.

– To je stvarno posebna ekipa. Ljudi se okupe, razgovaraju, šale se, druže. Gledate ih i imate osjećaj kao da se poznaju cijeli život, a možda su se tek tada prvi put susreli. To su ljudi velikog srca – govori.

A mladima, ali i svima koji još razmišljaju o tome trebaju li se priključiti darivateljima, Ljiljana ima jednostavnu poruku.

– Darujte krv, stvarno je velika stvar. Krvi uvijek treba i nikada ne znate hoće li jednom zatrebati nekome vašem, a možda će jednoga dana trebati i vama. Mladi moji, samo naprijed! Ništa ne boli, a možete nekome puno pomoći – poručuje.

Možda se upravo u toj jednostavnoj rečenici najbolje krije cijela Ljiljanina priča. Nije brojala darivanja zbog priznanja, nije očekivala zahvalnost niti je od svojih odlazaka na akcije pravila veliku stvar. Jednostavno je odlazila jer je znala da nekome njezina pomoć može značiti život. A 75 darivanja i jedno veliko državno priznanje samo su potvrda da i najjednostavnije ljudske odluke mogu ostaviti neizbrisiv trag.