OBJAVA: 25.01.2020, 08:47h   •   IZMJENA: 25.01.2020, 08:47h   komentara   •     ISPIŠI

Kolumna

Iz vremena kada smo se svi poznavali...


PIŠE Š.I.
25.01.2020, 08:47h

Zahvatio nas je moderan način života znan kao – otuđenje.

 

 

 

Prije neki je dan meni nepoznata gospođa u jednoj grupi na Facebooku u kojoj se mahom okupljaju naši sugrađani i u kojoj dijele slike svoga voljenog grada, objavila fotografiju iz osamdesetih godina prošlog stoljeća koju je naslovila ''Iz vremena kada smo se svi poznavali''. Slika je prikazivala ulicu, Kalelargu prepunu ljudi. Neka drugačija vremena. Kalelarga je danas mahom poluprazna većinu godine, a ni ljudi nisu puno dalje od toga. Ulici fali ljudi, ljudima fali ljudi. Taj je naslov slike, moram priznati, izazvao u meni neku vrstu tuge da sam onako sama sa sobom morala zaključiti kako je stvarno žalosno da u jednom tako malenom gradiću kakav je naš u kojemu se gotovo svi poznaju i znaju tko je čiji i odakle, netko postavio sliku iz vremena ''kada smo se svi znali''. A zapravo, nas je zahvatio moderan način života znan kao – otuđenje.

Nije to prvi put da se ljudi s nostalgijom i sjetom prisjećaju vremena u kojima smo bili više prijatelji jedni drugima, vremena u kojima smo se znali. Znali smo se u prijevodu znači – bili smo ljudi, u onoj svojoj boljoj i ljepšoj varijanti. Zanimljivo je da pored društvenih mreža na kojima smo gotovo potpuno ogoljeni, svih silnih objava slika ručkova, teretana, mjesta na koja izlazimo kao i s kim točno izlazimo, svi konstatiramo kako se danas '' ne poznajemo''.

Kakva su to bila vremena u kojima smo se svi znali, a nismo znali što nam susjed taj dan ima za ručak osim ako nismo namirisali miomirise njegove kuhinje s istoga kata u zgradi ili onoga ispod nas?

Kakva su to bila vremena u kojima nismo objavljivali svoje živote, ali smo ipak poznavali ljude i oni su poznavali nas? Iskrenija?

Bila su to vremena u kojima si dijete ostavio kod susjeda kad bi ga trebalo pričuvati, vrijeme u kojima su se susjedi znali i pozdravljali na stubištu, kad su bili više rod nego samo neki poznanici, vrijeme okupljanja u predvečerje ispred kuća i dijeljenja i muke i radosti života. Bila su to vremena kad se kuhalo ručak susjedi koja je radila do kasno i ostavljala tećica na stolu u kuhinji, a ključ ispod otirača, na istom mjestu na kojem se po dogovoru našao. Bila su to vremena časne riječi i povjerenja.

U tim smo vremenima više nalikovali jedni drugima i naše su brige bile sličnije, nismo imali ni priliku ni potrebu biti netko drugi, samo onaj koji jesmo - više smo se poznavali jer smo manje sakrivali, jer smo bili autentični. Ljudi su mogli jedan drugome pogledati u lice i bore i dušu, i obraz je trebao ostati čist pred drugim, a ne samo lajkom veličati savršeno obrađene, čiste fotografije na profilnoj slici na nekoj od društvenih mreža ili onu pomno planiranu, objavljenu tako da se vidi sav naš uspjeh i sjaj života. Voljeli smo to što smo ljudi, nesavršeni, ali jedni drugima nalik. Poznavali smo sebe zato smo znali i drugoga. To poznavanje je donosilo mir.

Danas najčešće nemamo pojma tko smo, manje smo ljudi a više nalik sakupljačima trofeja i prolaznih zasluga. Možemo mi lagati da nije tako, al' tako je. Volimo međusobno natjecanje. Rivalstvo. Dokaz da smo bolji i uspješniji. Ali opet i kad dokažemo svoju premoć, nije to to. Fale nam vremena u kojima smo bili obični ljudi od krvi i mesa. I pokojom suzom.

U tim davnim vremenima u kojima smo se poznavali nije bilo sve bajno niti su tada živjeli neki svjesniji i mudriji nadljudi - možda su bili malo više prizemniji i možda im je srce bilo malo više otvoreno za bližnjega svoga. Držalo se do riječi i do čovjeka. Dijelilo se, razgovaralo, pružene ruke, otvoreno i bez fige u džepu. Duh nam je zaista bio usmjeren na ljubav i razumijevanje a manje na materijalne stvari. Sad kada žalimo za tim toplim, nesavršenim vremenima, zapravo žalimo za svojom ljudskošću koju smo zamijenili negdje usput svom silom tehnikalija i lažnim osmijesima. Zapadnjački sistem života koji smo nekoć prezirali, preselio se u naša dvorišta. Rugali smo se Nijemcima koji imaju najljepša dječja igrališta izgrađena po posljednjoj modi, ali prazna – djeca sjede u kućama jer roditelji ne mogu od straha djecu pustiti na ulicu. Previše je nepoznatih ljudi s tko zna kakvim nečasnim namjerama…

Fali nam iskrene ljudske duše, nenašminkane i stvarne. Je li nam sada bolje kad se ne osjećamo odgovorni za sreću drugih, kada svaki naš postupak proizlazi iz straha da nećemo biti dovoljno dobri? Očito nije.

Ne mogu da se ne zapitam zbog čega samo žalimo za tim vremenima u kojima nam je bilo lijepo, dobro, u kojima smo se poznavali. Što nam to brani da ne postanemo opet jedni drugima ljudski i bliski?

Kako smo tako lako dozvolili da nestane u nama sve to što volimo i cijenimo, kako smo se tako otuđili jedni od drugih i ne prepoznajemo se više.

Svima nama život daje pouke, te univerzalne istine učeći nas o ljubavi, strahu, prolaznosti vremena, sreći i nesreći. Svima nam je i izazov pronaći pravi smisao u ovim poukama. Iz svega navedenog da se zaključiti da nam fali one osnovne esencije života – ljubavi, da volimo. Nije ljubav za čovjeka stvar koju je tako teško opisati.  Ona je suprotna strahu kojega u ovim današnjim vremenima nesvjesno uzgajamo u sebi, koji nas zatvara, koji nas čini neslobodnima i odvojenima od drugoga, nema ona ništa sa znanjem, obrazovanjem i moći ona je iznad ponašanja. Ljubav je davanje.

Možda kad bismo opet otvorili srca, možda bismo drugačije vidjeli stvari, možda bi opet mogla doći vremena u kojima jedni druge poznajemo. Bili bismo istina, ono što jesmo ispod kože i lakše bismo drugome dali ključ svoga svijeta u koji bi mogao ući kao čovjek, prijatelj. Ako se najveće pouke života mogu pronaći u boli, zar ne bismo trebali pogledati što nas to boli i možda pokušati promijeniti isto?

 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK