SADA ČITATE
Možda nas ovaj virus nauči da živimo ono što stvarno vrijedi. Od danas
          OBJAVA: 14.03.2020, 13:14h   •   IZMJENA: 14.03.2020, 13:32h   komentara   •     ISPIŠI

Kolumna Ivane Vranjić

Možda nas ovaj virus nauči da živimo ono što stvarno vrijedi. Od danas


PIŠE Š.I.
14.03.2020, 13:14h

Svijet je ovih dana u prisilnoj karanteni, uznemirujuće vijesti stižu sa svih strana – ljudi umiru, a lijeka nema. Šok i nevjerica i sva sila teorija o tome što nam se događa bila bi bilanca postojećeg stanja. Većina je u paničnom strahu za vlastiti život, drugi se šale putem društvenih mreža napominjući kolika je važnost da se u kućama nagomila bar desetak kilograma brašna i nekoliko litara ulja, onako po partizansku. Jer partizani su znali preživjeti i u najgorim uvjetima pa je dobro slijediti njihov primjer.

 

 

 

Uz sve poznate bolesti pa i ovu koja nas je napala mučki, s leđa još jednom zaključujemo kako je ipak ljudska glupost i zloba najubojitije od svega što postoji na ovome svijetu, kako god okreneš. Taj virus nikako da iskorijenimo, samo nam nije jasno tko ga širi jer svi su i dobri i pošteni i pametni.

Stvarnost nam je htjeli priznati ili ne kao režirana po nekom SF filmu iz prošlog stoljeća – bili smo uvjereni da ovakvo što nećemo doživjeti nikada ili makar ne prije 2300. godine. Kad ono – iznenađenje.

Kako sam u karanteni godinama jer sam bez posla i bez puno poznanika s kojima bih provodila svoje slobodno vrijeme zabavljajući se – neću previše osjetiti nedostatak ljudske bliskosti, a psihološki pritisak koji nam stvara stanje što smo zatvoreni u četiri zida i to malo kvadrata vlastitog doma, već mi je uobičajeno stanje. Iako, ne bi bilo zgorega da država osigura besplatnu psihološku pomoć za potrebite – nakon nekoliko dana izolacije mnogima će zatrebati.

Ljudsku vrstu kao da je dostigla karma za svo zlo koje smo učinili biljnom, a pogotovo životinjskom svijetu. Bolest nas je poput stoke strpala u kaveze u kojima ćemo čamiti i čekati da prođe vrijeme. U trenu nam se perspektiva promijenila i počinjemo cijeniti ono što smo jučer uzimali zdravo za gotovo – i ljude u svojoj blizini i sitnice poput jutarnje kave u omiljenom kafiću. Strah je ružan i u tren izobliči stvarnost. Strah je uvijek suprotan ljubavi koja oslobađa – on nas navede da se stisnemo i skutrimo na najmanju moguću mjeru.

Zatvaraju se čak i škole, ali život ne prestaje dijeliti lekcije. Ovaj će nas virus mnogo toga naučiti, u prvom redu to koliko smo slaba i krhka bića, a potom i to da možemo preživjeti samo ako se držimo skupa i međusobno si pomažemo.

Što ako se ovo stanje oduži, jeste li razmislili o tome što ćete jesti, piti, kako ćete si organizirati dan? U koga ćete posuditi hranu ako vam ponestane zaliha i imate li nekoga dobrog susjeda kojemu se možete obratiti za pomoć? Hoćete li se sjetiti ljudi koji su sami ili nemoćni, hoćete li im ponuditi svoju pomoć, je li vas uopće briga za to? 

Mi, ljudska stvorenja na ovoj smo planeti beskorisni, čak i poljski miševi imaju svoju ulogu u ekosustavu za razliku od nas.

Da čovjek nestane, ništa se ne bi promijenilo, dapače, planeta bi odahnula od naših nasilničkih pohoda i eksploatacije, uzimanja bez razuma. Nikad nam nije dosta. Sad patimo kao i ona – potresi, požari, poplave i bolesti ne daju nam mira.

Ako je patnja neizbježna, ako su problemi u našem životu neminovni, možda bismo trebali postaviti pitanje: zašto patimo, s kojom svrhom?

Očito je da je stari način ostvarivanja sreće doveo svijet do ruba uništenja. Novi način ostvarivanja sreće može ga spasiti. Moramo se oslanjati jedni na druge zbog svojeg emocionalnog blagostanja. Emocije poput ljubavi, suosjećanja, empatije i radosti vraćaju tijelo u stanje ravnoteže koje je poznato kao homeostaza: pokreću se mehanizmi za samoobnavljanje što rezultira biološkim iscjeljenjem.

Ako ste u takvom stanju blagostanja i ja se nalazim u vašoj blizini, isti će učinci djelovati i na mene. Isto kao i virus, samo pozitivno.

Pitam se ponekad je li nam stvarnost koju živimo refleksija nas samih, onoga što nosimo u sebi…

Možda nas ovaj virus i nauči da napokon vrednujemo svaki ljudski život i živimo ono što stvarno vrijedi. Od danas. Sutra može za neke među nama biti prekasno. Kako bi rekao Sting – previše smo fragile…
 

 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK