SADA ČITATE
Naš put, naša sudbina – život je kratko, dragocjeno putovanje
          OBJAVA: 28.12.2019, 09:33h   •   IZMJENA: 28.12.2019, 09:33h   komentara   •     ISPIŠI

Kolumna

Naš put, naša sudbina – život je kratko, dragocjeno putovanje


PIŠE Š.I.
28.12.2019, 09:33h

Rijetko kada zastanemo i bacimo pogled iza leđa, preko ramena da vidimo gdje smo to sve bili i do kuda smo stigli, da provjerimo mapu puta na kojoj smo se i gubili i pronalazili i kasnili i stizali na vrijeme.

 

 

 

Kad se osvrnem iza sebe i pogledam dio puta koji sam prevalila u ovih svojih četrdeset i nešto godina, mogla bih govoriti o dobrim i lošim stranama svakog koraka kojim sam koračala, svakog mjesta na kojemu sam posrnula s ožiljcima koje je ostavio, o prečacima koje sada vidim, kojima sam možda mogla proći, ali nisam – jedno je sigurno – bio je to moj put, možda sličan milijardama drugih na svijetu, ali na mnogo načina osoban i jedinstven. Taj put zovemo  sudbinom, a ona je uvijek zbroj naših odluka koje donosimo tijekom života, dio naše slobode i naših izbora, onih boljih i onih malo manje dobrih. Najteže je pričati o sebi, pričati o vremenu, pričati o drugima uvijek je lakše…

Rijetko kada zastanemo i bacimo pogled iza leđa, preko ramena da vidimo gdje smo to sve bili i do kuda smo stigli, da provjerimo mapu puta na kojoj smo se i gubili i pronalazili i kasnili i stizali na vrijeme – koliki smo put iscrtali i koliko krivudav. Jer, istina je, pravocrtnog puta nema.

Kraj godine obično je i kraj jedne etape pa nam nameće da zaokružimo svoju priču putovanja makar unatrag godinu dana da pogledamo na kojoj smo sada stanici. Svi smo mi ovdje putnici, a naše je samo vrijeme.

Kako piše slavni argentinski psihoterapeut Jorge Bucay, četiri su puta koja vode do potpunog ostvarenja svakog ljudskog bića i njima moramo koračati: put samoovisnosti - put konačnog susreta sa samim sobom, put susreta s drugim, put ljubavi i putenosti, koji nazivamo putem susreta, put gubitka i žalosti koji nazivamo putem suza i put ispunjenosti i traženja smisla koji nazivamo putem sreće. Karte tih četiriju puteva planovi su koji nam pomažu da se vratimo na pravi put kad god zalutamo.

Tko nikada nije zalutao, nije se mogao ni pronaći, tko nikada nije plakao nije se mogao ni radovati onome što je dobio, tko se nikada nije susreo s ljudima koji su mu slomili srce, kao i s onima koji su ga zaliječili ne zna što je radost susreta i na kraju u traženju smisla pronađena radost. I sve je to život. Je li bio dobar, je li mogao biti bolji, jesmo li mi mogli bolje – tko će znati. Definirati dobar život jednako je teško kao nacrtati miris cvijeta.

Sada na kraju jednog puta najviše osjećam važnost unutarnjih promjena svoga bića koje su vanjske okolnosti preformulirale. Dopustiti sebi da osjetim i izrazim sve što se u meni nalazi da spoznam da sam i vrijedna i bezvrijedna i ružna i lijepa i lijena i savjesna, naučio me moj put jer naš najviši smisao i jest učiti i rasti iz vlastitog iskustva. Uzor su mi slobodni ljudi čija sloboda ide ruku pod ruku s odgovornošću. Preuzeti odgovornost za ono što radimo, govorimo ili namjeravamo učiniti krupan je korak u životu i poseban oblik zrelosti.

Svaki događaj koji se zbio promijenio je moj doživljaj svijeta, ljudi, kao i mene same. Trebalo je odlučiti da li krenuti dalje sa sumnjom ili povjerenjem, iako je sumnjati uvijek lakše negoli vjerovati. Davno sam odlučila da ne želim živjeti život koji je odraz strahova drugih ljudi baš zbog toga što vlastiti život treba cijeniti više nego ga drugi cijene. Možda bi igranje na sigurno donijelo puno više, ali nekako mi se čini da to i nije neka velika životna hrabrost. Uistinu vjerujem da svatko od nas posjeduje neki talent, neku mrvicu genijalnosti koju može dati svijetu, a što je to točno ponekad otkrijemo na početku puta, ponekad daleko na njegovom kraju, hrabrost je uopće se zapitati što je to što se u nama krije, što je to naše, a nama nepoznato. Nitko nam to neće otkriti osim nas samih. Mogu to biti i sasvim obične riječi kao ove koje čitate koje mogu nekome značiti. Naučila sam da je za sve u životu potrebno vrijeme s kojim treba postupati na način da bude naš saveznik, a ne neprijatelj.

Kako suvremeno društvo sebe opisuje kroz postignuća, to uvelike umanjuje vrijednost svih nas koji nismo toliko uspješni i sretni kao drugi, ali uspjeh kao ni sreća ne mogu se pronaći, oni moraju nastati kao posljedica onoga čemu smo se posvetili. Zato sam odlučila posvetiti se dugoročnim rezultatima umjesto kratkoročnim popravcima, zanemariti prolazne trenutke straha i iskušenja i usredotočiti se na ono što je najvažnije – moje vrijednosti i osobna mjerila. To nazivam umjetnošću malih koraka. Sreća se postiže življenjem u skladu s naravi vlastite duše. Jer ne postoji ništa moćnije i više stvaralačko od praznine koju ljudi žele ispuniti svojim stvaralaštvom i govorima - riječi su koje je davno izrekao Lao Ce, a stvaralaštvo života po našoj mjeri moramo sami otkriti i u njemu pokušati ostvariti oazu radosti.

 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK