SADA ČITATE
Ne ignorirajte Ideju, posvetite joj svoju volju, ljubav i vjeru
KLJUČNE RIJEČI
ivan vranjić
          OBJAVA: 28.04.2019, 16:15h   •   IZMJENA: 28.04.2019, 19:23h   komentara   •     ISPIŠI

Korak naprid

Ne ignorirajte Ideju, posvetite joj svoju volju, ljubav i vjeru


PIŠE Š.I.
28.04.2019, 16:15h

Ivana Vranjić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti iz Šibenika, koja iza sebe ima objavljenu zbirku pjesama 'Anđeli od žice', serijom kolumni na našem portalu kratit će nam vrijeme do izlaska njezina prvog romana.

 

 

 

Zaboravi li život na nas ili mi na život – akutni izgovoritis

Život ima previše briga na glavi, preko sedam milijardi duša skupilo se na ovim zemaljskim prostorima pa nije ni čudo da na neke od nas zaboravi. Ili ipak je? Ogroman je to posao i baratanje velikim brojkama – ja jedva da računam do sto bez greške - jednako ''dobro'' brojim svoje i tuđe. Ali što se dogodi kad mi sami zaboravimo na život i kad izgovori postanu ''logička objašnjenja'', strahovi – ''mudre mjere opreza'', a niska očekivanja – ''realan pogled na život'' ? Jeste li ikada do sada napravili reviziju i zapitali se gdje ste i koliko daleko dogurali od onih planova s početka života? Možete li svoje dobre i loše strane staviti na papir bez da se lažete i obmanjujete, onako baš iskreno, bez vječnih izgovora koji vas opravdavaju pred drugima? Od koliko ste vlastitih ideja pobjegli, koliko ste ih realizirali? I, da: jeste li sretni tko ste?

Ideja o životu

Ako i nisam neki matematičar, naučila sam koristiti riječi, komunicirati na način da me svijet razumije, naučila sam povlačiti ljude za rukav, istina, ne najbolje (ili im šaljem poruke u messenger čak i kad ih ne znam osobno i nikad ih u životu vidjela nisam) ako mi zbog nečega trebaju, slati mejlove u najboljim manirama administrativnog stila, bez da prodam dušu i postanem netko tko nisam, život me učio da ljude moram podsjetiti da sam tu – jer ljudi imaju fokus na svojim životima, a ne na mom. Dakle, tu sam. U mom je slučaju odgađanje bilo jedan od većih problema. Odgađala sam ono što sam znala da moram obaviti sve dok ne bi bilo prekasno…

Čak i najveći bogataši, rekoh sebi, čak i papa i vođe država trebaju druge ljude i ovise o njima, zašto sam ja mislila da ne moram biti otočje. Koji otok? Istina, i papi i vođama država i bogatašima lakše je „prijaviti“ Životu svoje postojanje nego je to meni. Ja nisam neki bitan faktor ovoga sistema, ali baš zato mogu biti povremeni glasnogovornik, onaj koji izvještava s terena. E, to je ideja! Moje se pačanje u svemir svelo na pokušaj da budem sretna u svom svijetu - u svom svijetu i onom izvan mene na koji polažem pravo. Dobro je imati dva svijeta.

Pravno govoreći – izgovori nisu zločin, ali nas kazna stigne upravo od njih

Ma 'ko ga jebe, rekoh, dogodit ću se životu – sada, ovakva kakva jesam, onako kako znam, izgovori nisu nikada ništa promijenili. Ako sam išta u ovih četrdeset i nešto naučila, to je da Vrijeme nikoga ne čeka. I život i ja imali smo dugogodišnju obostranu amneziju jedno o drugome, sad se treba prisjetiti mnogočega.

Tako me u subotu popodne, počeo obuzimati poznat osjećaj koji u prijevodu s tog unutrašnjeg, duhovnog jezika znači: učini to, učini to…

Kako sam bila usredotočena na čitanje jedne zanimljive knjige, mislila sam najprije da je to stanje uzrokovano nekom rečenicom koja me, onako, nadahnula. Pošto je ideja tinjala neko vrijeme pa shvatila da je ignoriram, ustoliči se sred mene kao neko toplo, ugodno, žarišno centriranje i počne svu moju pažnju privlačiti na sebe: dobra sam, dobra sam, vjeruj mi. Ja joj, naravno, ne vjerujem. Da se ne zovem Ivana, zvala bih se Toma.

Mnoge su me slične ideje vukle za rukav i cimale danima dok ih ignoriranjem nisam satrala sasvim, mnoge sam dokrajčila golim rukama, a ove druge, pak, pretjeranom logikom i svom silom razumskih objašnjenja. Smatrala sam da ne mogu obaviti ono što su tražile od mene ili sam nedostojna za pothvate koje su predlagale. Često se ispostavi da se ljudska bića, pa i ja, više boje uspjeha nego neuspjeha, ali, najviše od svega bojimo se odgovornosti koju preuzimamo kad postanemo ravnopravni partneri jednog Svemira i kreatori života i ideji kažemo: može! One nisu kao instant kava – zamiješaš ih s malo tople vode i dobiješ što želiš. Ideje traže nas: našu volju, ljubav, posvećenost, vjeru. S idejama možeš sve, samo ne smiješ biti lijen - traži da joj se posvetiš, i, naravno, da je voliš. Nešto kao žena…

Svi su ljudi na potezu: kreću se prema naprijed, prema nazad ili stoje na mjestu

Ideja: Nazovi Zorana i pitaj ga za kolumnu.

Ja: Ne mogu – odgovorim odmah – nemam kuna na mobitelu.

Ideja: Lažeš, provjerila sam, imaš dovoljno i za sms i za poziv, kukavico. Opet bježiš!

Ja: Pa, bokte, luda idejo, toliko ljudi danas piše i to nemjerljivo bolje od mene, zašto misliš da bih ja trebala početi dijeliti svoje nepopravljive iskustvene istine i neskrivenu nakanu da popravljam svijet i usrećujem ljude prosvjetljujućim rečenicama koje ni sama nekad ne razumijem baš. Prebahata sam, prostačim kad sam ljuta, osim toga, živciraju me komentari budaletina bez života koji se rasplođuju po internetskim objavama ženskog roda, a na svoje izjave svršavaju minimalno triput dnevno čitajući ih nanovo svaki put da im se od užitka na njihovu vlastitu pamet digne. Nisam ja materijal za to, završit ću na apaurinima, ako nisam dosad.

Ideja: Pa, možda ti je vrijeme, Veličanstvo, da prihvatiš prosječnost svijeta u kojem živiš, kao i svoju vlastitu. Neće ti pasti kruna s glave ako sve ne prođe genijalno. Zamisli da si Buda i da izlaziš iz svog dvorca među običan svijet, šokiraj se viđenim, priprostim svijetom, nekulturom i ljudskim naličjem. Progledaj… Imat ćeš materijala za novi roman, ako ti je lakše.

Odjednom, uhvatila me neka ugodna trema koju sam zadnji put osjetila, valjda, kad sam morala prvu pjesmu pročitati pred nepoznatim svijetom – to je ono kad znaš da je neka promjena započela, da su se neki svemirski kotačići počeli uštimavati… Baciti se u ideju pa vidjeti što će biti. Možda mi tijekom pada od inata i narastu kakva krila.

Tipkam…

- Zorane, znaš, s obzirom da će ova druga knjiga uskoro ugledati svjetlo dana, što misliš o tome da se ljudima predstavim u nekoliko kolumni da vide što mogu očekivati od mene i procijene kojega to boga pišem… Ako imaš ideju za naslove, super, samo nemoj da moram pisati o dojenju ili o korištenju tampona nakon poroda…

Dok čekam odgovor, vrag mi ne da mira pa razmišljam o mogućim komentarima i riječima za koje će se pojedini sigurno zakačiti. I čudo se subotnje dogodi. Možda nije epskih razmjera, ali je moje. Od komentara bih i mogla neki novi roman sklepat. Sad treba početi.

 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK