SADA ČITATE
Neplodna egzistencija: Seks, mit i politika tijela
          OBJAVA: 18.08.2019, 19:10h   •   IZMJENA: 18.08.2019, 19:14h   komentara   •     ISPIŠI

Kolumna Ivane Vranjić

Neplodna egzistencija: Seks, mit i politika tijela


PIŠE ŠibenikIN
18.08.2019, 19:10h

Jalova vrsta postojanja mnogim je ljudima potpuno besmislena ( znam, strašno zvuči ova rečenica, al' nemojte ubiti glasnika). Žene ( ne i muškarci u istoj mjeri!) koji ne mogu svijetu podariti ploda potomstva redovno se smatraju manje vrijednima, čak bezvrijednim primjercima ljudske vrste, ma koliko mi šutjeli o tome.

 

Taj, pak, odmak od savršenstva ( koje ne postoji ama nigdje i ni u kome na ovome svijetu, ali ga ipak tražimo od drugih), tu bezobraznu manjkavost koju nose u genima, maternicama, sjemenovodima, možda samo u nesretnim glavama, medicinski zakinuti za moć reprodukcije, vrag će ga znati zašto - društvu smeta.

 Čin začeća od običnog čovjeka stvara boga

 Ljudima smeta kad nismo u stanju na trenutak postati bog. I to prirodnim putem, bez potpomognutih metoda. Nagi k ' o u raju, spremni podijeliti božju česticu, dam ti ljubav, daš mi ljubav – i eto ga!, 1 + 1 = 2. Jednostavna jednadžba. Je l' može jednostavnije? Može. Al' mi volimo komplicirano.

Da se razumijemo, društvu smeta mnogo toga i nudi mnoga tlačenja pod krinkom brige. Kako je '' izmjerenima '' koji stigmu nose, kako se bore s osjećajem manje vrijednosti i pljuskama osviještenog, suvremenog društva u tišini doma svoga i javno, u gradskim kuloarima i krugovima bližima istini koja jesu – priča je koju mnogi od nas nikada neće shvatiti čak i kad bi njihove priče plakale s papira. Takvi smo - društveno plodni u mnogočemu osim u onome u čemu bismo trebali biti – ljudskosti. Ako ćemo dalje – ljubavi, bratstvu, razumijevanju, prijateljstvu, toleranciji, podršci… Poprilično jalovo neosjetljivi na tuđe muke na stupu srama na koji smo ih pribili, al', vidiš, smeta nam kad netko ne može roditi dijete. ( ! )

Koliko svatko od nas nosi karmičke, genetske, obiteljske, duhovne, naslijeđene prtljage koju je dobio ni kriv ni dužan i je li nešto dužan precima i svemiru – nemam pojma, nisam školovana za ta '' čitanja ''. Al' činjenica je da svi imamo svoju torbu.

 Odrasli moralisti uvijek su ljuti na svijet

Dovoljno je teško i kad se samo zagledaju kao u otvoren izlog neprimjereno postavljen u neko doba godine –  kao kupaći kostimi usred zime! te začudne oči natjecateljski nastrojenih dobrodušnih prolaznika, koji bulje iz blizine u dušu egzistencijalnih dezertera, ne bi li vidjeli prašinu i počistili je vlastitim rukama a sve u ime višeg dobra: rađati se mora!!

Ispostavilo se više puta da su ljudi koji nisu mogli ili nisu željeli roditi djecu ( imaju na to pravo), rodili mnoge divne, velike, značajne ideje, promjene, spasili duše, spasili živote, svjetove, srca, književnost, sevdah… – to su bila njihova djeca. Možda su to bili  mali pomaci koje nije vidio svijet, značajni samo njima, ali što to ne vrijedi – ljudska energija je postala ljubav. Zar to nije poanta svega? Nije li ljubav konačan rezultat svega što činimo, čak i kad ne iziđe iz tijela kroz porodni kanal?

Donošenje djece na svijet nije natjecanje, nije ni nagrada, zašto ih netko ima ili nema, zna sam. I to je dovoljno. Nema potrebe svijetu polagati račune. Svijet ih ionako neće platiti. Čovjek kad ostane sam sa sobom zna sve, samo ako ima hrabrosti upitati se što je njegova istina. Malo je hrabrih, malo je onih koji mogu zakoračiti u vlastitu tamu, ali ima ih…takvi rađaju čuda. Čak i kad nikad ne rode djecu.

Jalovo, provincijsko stanje uma

 Netko reče o ljudima davno: '' Čovjek je najsavršenije biće koje može napraviti svaki idiot.'' Duboka je to misao. Duboka kao tama u svakome od nas iz koje izviru osude, iz koje se rađaju zlobni idioti.

Kako danas stvari stoje, možda su pojedinci odustali od rađanja novog čovjeka u ime humanosti, ne želeći sudjelovati u širenju idiotizma modernog svijeta, čak i kad mogu potpomognutim metodama rađati kopije samoljubećih sebe. Ponekad se pitam činimo li onima koje nećemo roditi uslugu što smo ih poštedjeli muke ovakvoga svijeta i što ih nismo osudili na život?

 Kako god, kako šta – neka svatko bira po vlastitoj savjesti jer u njoj se sve najprije rodi. Neka nas strah ne tjera da biramo najgore, uvjeravajući se kako smo odabrali najbolje za sebe. Postanite gluhi za ovo društvo. Nije dobro slušati što govore – previše je tu buke i glasova bez razuma. Oni će i Bogu pronaći manu, pogotovo ako ne rodi. Svima osim sebi.

Čak i kad nas okolina pritišće svojim '' realnim i dobrim zahtjevima '', skrivajući svoje anomalije i oštećenja u reproduktivnom sustavu vrijednosti -  jer su nam godine, jer nam je vrijeme jer je red i traži da ispunimo dužnosti koje smo kao vrsta obvezni vratiti plemenu – ne brinite puno. Jalovi su to glasovi koji nikada ništa vrijedno divljenja neće roditi.

Ni čovjeka, ni pjesmu.

Čak i da začmu po Duhu Svetom ne bi se primilo.

A ako vas već progone glasovi horde koja traži pravdu na zemlji iz svojih plodnih visina i privode vas pred zemaljske sudove u kojima su i porota i sudci i ne znate kud bi sa sobom i niste rodili ništa što je njima važno - sakrijte se u moje riječi. Nije bogzna što, al' netko razumije. 

Kuham nam čaj.

 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK