OBJAVA: 11.01.2020, 08:57h   •   IZMJENA: 11.01.2020, 08:57h   komentara   •     ISPIŠI

Kolumna Ivane Vranjić

Postoje muškarci koji znaju sami upaliti perilicu rublja!


PIŠE Š.I.
11.01.2020, 08:57h

Prije neki dan u jednom malenom, šarolikom društvu koje je večer provodilo u ugodnom druženju uz društvene igre i zabavan razgovor, nakon reda smijeha, hrane i pića došla je nekako na tapet i jedna ozbiljnija tema.

 

 

 

Naime, razgovaralo se o kućanskim poslovima, o tome čija su oni obaveza te dijele li parovi današnjice izvršavanje tih obaveza koje zahtijeva zajedničko kućanstvo jer, eto, nakon što gosti odu netko mora pokupiti i oprati sve te čaše, tanjure, noževe i vilice, očistiti ostatke hrane i fleke sa poda.

Kućanski poslovi, nažalost, područje su na kojem često prevladava rodno stereotipna podjela jer je sav teret kućanskih obveza oduvijek padao na ženu. Naime, ženama su ostavljeni ti poslovi koji se moraju obavljati gotovo svakodnevno dok se muškarce u tom kontekstu gotovo pa i ne spominje. Pošteno? Nije. No, je li se tu išta promijenilo…

Kućanski poslovi spadaju u sferu nevidljivih poslova

Iako se tako možda ne čini na prvu, održavanje reda i higijene u jednom stambenom prostoru zahtijeva popriličan trud - pranje suđa, metenje podova, pripremanje hrane, razvrstavanje i stavljanje prljave odjeće u perilicu rublja, potom razgrtanje, peglanje…da ne nabrajam, popis je dugačak. Kao ni u jednom drugom poslu, ni ovdje se stvari ne odrađuju same od sebe, iako sam uvjerena da velik broj muške populacije vjeruje u takvu vrstu samoodržavanja. Prašina na policama nikada ne diskriminira, njoj je tako svejedno tko će uzeti krpu i očistiti je, ali, činjenica je da to netko mora učiniti.

Navike koje moramo mijenjati

Možda bi bilo najbolje da se vratimo na sam početak priče – onaj početak u kojem dvoje ljudi odluči preseliti iz roditeljskog doma da bi dijelili zajednički krov nad glavom. Od toga trenutka na ljubav se počinje gledati s praktične strane. Što očekuju žene, a što muškarci?

Žene današnjice očekuju više pomoći oko kućanstva i veću emotivnu angažiranost svojih boljih polovica, dok je kod muškaraca situacija nešto drugačija. Sve zavisi iz kakvoga okruženja dolazimo u zajednički dom. Postoje otprilike dvije kategorije: gotovani – to su oni koji su naučili da im netko drugi servira sve na gotovo, od hrane do ispeglane odjeće pa takav način ponašanja prenesu i u zajednički dom i ona druga grupa, mahom mlađih osviještenih muškaraca koji ne žele da ih se tretira kao nesposobnu, nedoraslu djecu već žele sudjelovati ravnopravno u svim kućanskim poslovima ili čak, preuzeti većinu na sebe, ukoliko je žena zaposlena. I to sve bez osjećaja da su papučari ili da rade posao koji je ženska obaveza. Dapače, nisu zbog toga ništa manje muževni - rekla bih da su to pametni ljudi čija će veza trajati puno duže i biti puno zdravija nego kod ovih iz prvog primjera.

Kad se dvoje ljudi useli u zajednički dom, nema tu govora o snižavanju kriterija već o zrelom promišljanju i razumnim očekivanjima, o dosljednosti, kompromisu a povrh svega ljubavi jer ljubav jest stanje u kojem je sreća druge osobe bitna za našu vlastitu sreću – ako dijelimo zajednički život, podrazumijeva se da dijelimo sve - od pranja rublja do otplate rate kredita. Ne možemo, kao što je u nekim primjerima slučaj taj život birati selektivno: ovo mi se ne sviđa to ne želim raditi pa ću prepustiti nekom drugome da to riješi.

Baš sam o takvom slučaju '' izbjegavanja obaveza '' čitala nedavno u jednoj nesvakidašnjoj knjizi koja je svojevrsna ispovijed lijenog muža, četrdesetogodišnjeg čovjeka koji je priznao da je zajednički život doživio kao boravak u hotelu u kojem ima sve moguće usluge i poslugu za jako malo novca. Od svake obaveze u kućanstvu bježao je glavom bez obzira, kao vrag od tamjana izmišljajući svu silu opravdanja ili, kad takvo što ne bi upalilo, jednostavno se pravio blesav. Priznao je kako je u prvim danima suživota bio pravi velemajstor u izbjegavanju kućanskih poslova koje je mrzio iz dna duše: eskivirao je apsolutno u svemu - od toga da bi namjerno razbijao čaše i tanjure kad bi bio njegov red da ih opere, do toga da je razvio alergiju na prašinu i dječje pelene. To silno izmotavanje prestalo je onoga dana kada je njegova supruga dokučila njegove namjere i jednostavno prestala obavljati poslove koje je radila do tada: ručak se nije skuhao sam pa ga nije ni bilo, odjeća u košari za prljavo rublje se gomilala, čarape bačene na pod ostale su na istome mjestu tjednima jer ih nitko nije pokupio… i tek tada, kad je pogledao taj kaos oko sebe, čovjek je shvatio koliko je bio lijen i nepošten prema ženi. Ustvari, shvatio je što je radio, bolje reći što nije radio kad je ostao bez čiste odjeće, a nije znao kako upaliti perilicu rublja. Odjednom je uvidio koliko je njegova supruga bila opterećena tim naizgled nevidljivim, '' malim'' poslovima za koje praktički nije ni znao da postoje. Kako se prljave košulje operu pa se opeglane i mirisne, uredno posložene nađu u ormaru – nije imao pojma. Htjeli ne htjeli u zajedničkom kućanstvu moramo preuzeti svoj dio obaveza, iako ih je najlakše svaliti na onoga drugoga.

Kućanski poslovi nisu samo ženina briga

Prije nego sam odlučila pisati o ovoj temi popričala sam s nekolicinom poznanika, želeći čuti kakva je situacija kod njih, imaju li možda kućne pomoćnice, dijele li obaveze ili je još uvijek taj dio kućanskog života na ženinim leđima.

Moram priznati da sam se iznenadila kad sam čula da današnje generacije puno lakše postižu dogovor oko usisavanja, pranja suđa ili brige o zajedničkom potomstvu. Postoje čak i te sretno udane žene čiji ljubavni životi idu točno onako kako su planirale, u kojima vlada potpuna demokracija i zreo dogovor oko svega. Njihovi se supruzi ne bune što će ih možda vidjeti netko od susjeda kako rasprostiru netom oprano rublje i ne osjećaju se manje muževni zbog toga što se razumiju u ponudu omekšivača.

A ovi koji još uvijek nisu stupili u brak i nemaju namjeru tako skoro useliti s nekim pod zajednički krov, što oni kažu o temi?

Tako sam prijatelja uhvatila na prepad upitavši ga zna li upaliti perilicu rublja?

Naravno da znam - odgovorio mi je - i to od svoje osamnaeste godine. Znam obaviti sve kućanske poslove koji mi omogućuju da živim neovisan o bilo kome...Današnje generacije muškaraca, kako se čini, ipak su nešto drugačije od onih u kojima je patrijarhat diktirao život. Lijepo je znati da postoje pripadnici muškog roda koji znaju sami upaliti perilicu rublja i koji su napravili odmak od onih vremena u kojima je žena bila tretirana kao kućna pomoćnica, koja uz posao ima i ovaj drugi, kućni za koji većina još uvijek ne shvaća da se ne odrađuje sam.

 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK