OBJAVA: 03.08.2019, 09:31h   •   IZMJENA: 03.08.2019, 09:35h   komentara   •     ISPIŠI

Kolumna

Tijelo pamti


PIŠE Š.I.
03.08.2019, 09:31h

Tijelo pamti (tko zaboravi?) - sve udarce, ružne riječi, omalovažavanja, pamti kao slon i ne podnosi laži, čak ni one umotane u najbolju prijateljsku utjehu. Tijelo je najiskreniji skup stanica, pamti i ono što bismo željeli zaboraviti (tko bi želio pamtiti?).

 

 

 

U nutrini je ''crna kutija '' u kojoj je pohranjen zapis o nama, bez uljepšavanja i šljokica, nema glitera, nema botoksa, nema anestezije - svaki trn na koji smo se uboli, svaka strijela koju su odapeli na nas, sve je zapamtilo. Ljudi s kojima smo dijelili tijela. Oni koje smo rodili, ako smo rađali. Oni od kojih smo nastali. Oni od kojih smo se rastali zauvijek. Čak i prošle živote pamti. Ukoliko nismo naučili kako da se pomirimo sa vlastitom boli, ona još uvijek u nama stoji… i boli.

Fraze koje nam nudi moderan svijet kojima opravdavamo tuđe postupke kao ''mislili su dobro'' ili ''nisu me namjerno željeli povrijediti'' – tijelu ne znače ništa. Ono razumije tek nekoliko riječi poput: ovo me boli, bijesan sam, tužan, nemiran…

Tijelo ne razgovara o ljudskim namjerama, nego o utjecaju koji tuđa djela ostavljaju u nama. Ako nas mozak i tjera da si lažemo, tijelo ne zanimaju takve namjere. Tijelo pamti. Tijelo zna. I sve sprema u crnu kutiju.

Puteve do svojih patnji i istina možemo otkriti sami, možemo pogledati s unutrašnje strane odijela koje nas čini ljudskim bićem i zaliječiti se, postati lakši, sretniji. Tijelo će nam reći kako: meditacijom, plesom, trčanjem, nekim drugim samo našim odabirom koji nam odgovara – samo ga moramo naučiti slušati. Često je ispod te gluhe tišine zatomljen krik koji u nama čeka. Čeka da ga posjetimo. Čeka da ga oslobodimo.

Čovjek mora naći vremena za svoje tišine. I krikove. Biti sam sa sobom. Utišati bučni svijet i poslušati sebe. Znam jer sam pokušala.

Danas sam opet bila u tišini sa sobom, ja to zovem dejt. Dejt koji je već odavna prerastao u jednu dobru vezu. Nekako sam zaključila da bi bilo dobro da za života upoznam tko sam to zaista i o čemu sebi lažem, a što lažem drugima, tako je počelo.

Imali su dobre namjere – kažem mu.
Mene bole takve dobre namjere – odgovara.
Znam, ne volim ni ja lažljivce…

Putevi su često popločani dobrim namjerama, al' odveć vrući za naša bosa stopala. Tijelo pamti svaki korak puta.

 Donosim u tišinu mirise, zlato i tamjan. I glazbu kojom se liječi. I vjeru u ozdravljenje. Pa plešemo.

Ja sam sentiš, bejbe – kažem mu.
Smije se jer zna da lažem za sentiše, al' vjeruje u čuda.

Bit će dobro. Pamtit ćemo dobro. Ali najprije moramo vidjeti ono što nije.

 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK