OBJAVA: 06.10.2019, 11:22h   •   IZMJENA: 06.10.2019, 11:27h   komentara   •     ISPIŠI

Kolumna Ivane Vranjić

Tko je od vas sa srećom na ti? Ja nisam…


PIŠE Š.I.
06.10.2019, 11:22h

Gotovo svakoga dana prolazim pored teniskih terena na Šubićevcu. Skoro je devet ujutro, sunce se razvlači po narančastoj zemlji tjerajući sjene i vlagu skupljenu noć ranije, zapinjući o vanjske bijele linije terena. Ovo što srećem cestom ne znaš je li čovjek ili njegov san, još uvijek pospani migolje cestom. Kao i uvijek, bacam oko da vidim koja to elita teše liniju ovoga jutra bijelim sportom u narančastim patikama.

 

 

 

Ovih dvoje znam još od srednje škole – ona je visoka, plava, zgodna, zaposlena negdje po županijskim uredima, on je još plavlji, zgodniji, još ljepši, samozaposlen kao odvjetnik. Ako postoji metafora za uspjeh u životu, onda su to njih dvoje. Nemaju samo novac, imaju i ono drugo – osobno zadovoljstvo. Oni su od onih ljudi za koje ponekad pomislim da su superljudi, miljenici bogova ili same sreće, dobre karme koju im je dobra vila udijelila još u kolijevci po rođenju – njima sve polazi od ruke: školu su završili na vrijeme i bez neopravdanih sati, pa željeni fakultet, trudnoće su im bile uredne i porodi laki i na kraju, al' ne manje važno – imaju dobro plaćene poslove za koje nisu nažuljali jagodice pišući besmislene zamolbe u svrhu vlastitog zaposlenja.

U čemu je kvaka?

O tim kvakama na vratima, '' vratima '' i o tome kako ih ne znamo, ne smijemo, kako ih se bojimo otvoriti – neću. Malo je naporna ta metafora. I nije baš uvijek do nas i do toga kako smo nesposobni zatvoriti jedna, a otvoriti druga. Znaju ljudi ući i kroz prozor kad im treba, al' im i za to treba malo sreće. Činjenica, s kojom su se u zadnje vrijeme, kako čitam, počeli slagati čak i psiholozi je sljedeća – dobri ljudi su uvijek pri dnu ljestvice uspjeha, iz jednostavnog razloga što nisu željeli razviti očnjake za vlastitu vrstu. Zajebo ih moral. ( oprostite na izrazu, nemam blažeg)
Rode li se ljudi pod sretnom zvijezdom ili su, možda, nekako zaslužili to mjesto sreće koje nosi sa sobom šifru za otvaranje baš svih vrata kroz koja moramo proći kroz život? Jesu li ključevi bili ispod otirača, a njima je netko došapnuo gdje se kriju dok mi ostali nismo znali tako dobro naćuliti uši? Je li to karma dijelila iz svoje košare darove dobrima i dionice, i krugove značajnih poznanika i ukus za dobru garderobu i mnoštvo toga što razlikuje život od pukog preživljavanja samo odabranima zato što su za razliku od nas zavrijedili? Možda su oni smatrali da zaslužuju najbolje pa su to i dobili…Znači, kvaka je u željama. Voljela bih znati kako. Zaista bih.

Sve što sam u životu pokušala ostvariti, morala sam se za to gadno pomučiti, ništa baš karmi nije htjelo slučajno ispasti iz košare pred moje noge, a vrata kroz koja sam morala proći najčešće su iza sebe imala još sedam takvih. Na kraju, ako bi se i ostvarilo štogod uopće mi ne bi donijelo neku veliku, recipročnu radost jer je put bio nalik penjanju na najvišu planinu – od ozeblina po rukama i nogama nisi imao volje popiti topao čaj koji ti je netko ponudio, ili, što je bilo češće, koji si skuhao sam, ližući rane daleko od svijeta, da te ne bi kojim slučajem vidio svijet slomljenog od neuspjeha.

Umori se čovjek i od običnih, svakodnevnih stvari, a kamoli od trčanja za velikim snovima koje najprije treba uhvatiti da bi ih pokušao ostvariti ( strašno su brzi) za koje ne možeš kupiti '' alate '' na policama prvog dućana s mješovitom robom.

 Kad nastupi pomirenje sa svakodnevicom, najprije je to zbog vlastitog zdravlja, to mirenje sa sudbinom nije mir, nije ono što smo si željeli u životu, samo nas je nesudbina previše izmučila da bismo za onu pravu imali još volje i živaca. Ponajprije živaca – oni kad se istroše, više se ne obnavljaju.

Sudbina A i sudbina B

 Čovjek ima dvije sudbine: jednu koju ostvari ako se umori i onu drugu koju stvori ako ne bude previše umoran za nju. U Hrvatskoj najčešće njegujemo ovu drugu, sudbinu B, drugorazrednu – svi smo umorni toliko da spavamo budni.

Bolje se roditi bez one stvari nego bez sreće, kažu ljudi - i budalu kad staviš na pravo mjesto u pravo vrijeme, napravit će nešto, pogledajte samo oko vas koliko ih ima i na kojim sve pozicijama.

Čovjek s voljom i talentom kojemu ne ide na kraju se pretvori u magarca. Nosi teret vlastitih promašaja i sumnje, pitajući se što s njime nije kako treba, obično na nekim tabletama za smirenje. 

Dok tako pensam sama sa sobom o nekoj grešci u svom genetskom kodu ili među zvijezdama mojima i krivo postavljenim planetama gdje je kao sve zapisano, obrazlažem i lošom karmom i pretjeranom naivnošću nedostatak boljega, čujem iza sebe kako loptica udara o reket i dvoje ljudi kako se smiju u još jednom jutru koje su započeli onako kako su željeli, ne kako su morali. Gdje je ta sreća? Ima ona jedna Gibonnijeva pjesma o Sreći u kojoj kaže:…'' našao sam mir na drugoj strani…'' Ja bih ga voljela pronaći i na ovoj prije nego odem na drugu, makar morala kroz prozor do njega.

Možda je sreća ograničena gospođa pa ne shvaća puno, možda je glupa, možda potkupljiva, možda je treba namamiti kad već neće sama k nama, samo čime? Što da stavim na udicu? Još uvijek ne znam, a nije da mi se igra tenis. Neću vam niti reći gdje sam ja išla to jutro, morala sam.

 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK