SADA ČITATE
Zbog čega brinemo o tuđim životima, o Alexandri i Keanuu, Josi i Luci?
KLJUČNE RIJEČI
ivana vranjić
          OBJAVA: 16.11.2019, 10:33h   •   IZMJENA: 16.11.2019, 10:34h   komentara   •     ISPIŠI

Kolumna Ivane Vranjić

Zbog čega brinemo o tuđim životima, o Alexandri i Keanuu, Josi i Luci?


PIŠE ŠibenikIN
16.11.2019, 10:33h

Ponekad drugi (Oni) uistinu znaju bolje od nas samih - što bi za nas bilo bolje u životu i tko bi nam bio bolji ljubavnik/ ca. Ponekad, kažem. Možda samo rijetko kad. Možda nikad…i sve je od navedenog točno. Život ne voli točnost kojom ljudi preciziraju stvari i odnose.

 

 

 

Dogodi se ponekad da nas ljudi sa strane bolje vide i da nekako znaju da nećemo biti sretni s nekim u dvoje, pogotovo ako je taj koji ''gleda'' u nas vidovit, ako je, na primjer, astrolog ili na primjer zna da osoba za kojom smo izgubili glavu -  ima ženu.
Šalu na stranu, ovo nije tekst takve vrste u kojem nabacujemo sol po ranama, ovo je još jedan tekst o temi aktualnoj ovih dana – o zaljubljenosti jednog od najljepših muškaraca svijeta - Keanu Reevesa i njegovoj novoj, nepituranoj, četrdeset i šest godina staroj odabranici za koju se priča da nema u sebi ni mililitar botoksa, da nema umjetne sise, umjetnica je i ima nešto soli u glavi. Žena imena Alexandra koja mu je, kako pišu svjetski tabloidi, ''spasila dušu'' izgleda skroz obično, skoro kao bilo koja gospođa u našem gradu - na primjer neka gđa. iz Njivica ili Crnice.

Iako, ako ćemo zaozbiljno, teško bi u Njivicama bilo naći gospođu koja se sa svojih četrdeset i nešto ne pituraje. U ovome su gradu sve gospođe mnogo urednije i ne njeguju taj svjetski trend očiglednog dokazivanja starenja ili '' je*e mi se za bore i ljepotu imam ja dušu stil''. Žene ovoga grada ( i kad nisu iz Njivica) makar se opituraju kad izlaze iz kuće, među svijet. Bar pitura nije skupa…Ali – samo bogati mogu izgledati siromašno. Siromašni za to nemaju dovoljno para.

Od onih sam ljudi koji vjeruju da je svaka veza svojevrsno malo vjenčanje, baš zbog toga jer se ljudi srcem zavjetuju jedan drugome bez prevelikog auditorija i raznoraznih papira – onako iskreno kako i treba biti. Mudraci s Istoka kažu da tada iz jednog i drugog srca poleti zlatna nit koja se poveže između muškarca i žene. Zaljubljeni ostaju povezani sve dok ima ljubavi koja ih ''drži skupa''. Kad se odluče razvezati, kad se odljube, niti treba neko vrijeme da se odveže i vrati opet na mjesto, u srce čovjeka. Problem nastane ako jedno od njih još uvijek voli i ne želi pustiti svoju nit…Prekrojiti odjeću je lako, ali razvezati ljubav nešto je teža misija. Znaju to mudraci s Istoka, a i oni nesretnici sa Zapada koji su doživjeli slične stvari. Ljubav nikad nije šala. Bilo bi dobro da mudro biramo kome dajemo svoje srce. S ljubavlju se ne igra. Niti je ljubav klupko, niti smo mi mačke.

Uvijek je lakše uređivati tuđe živote

Dakle, zbog čega brinemo o tuđim životima, o Alexandri i Keanuu, Josi i Luci, o tome tko koga voli i zašto si dajemo za pravo da uređujemo tuđe veze i krevete u kojima ljudi spavaju daleko od naših očiju i odobravanja? Zašto im ne damo mira?

Zato:

zato što nam je dosadno u vlastitom životu

zato što da uređujemo vlastiti život ne bi nam palo na pamet zabadati nos u tuđi jer ne bismo imali vremena ni dignuti glavu iz vlastitog đumbusa, a kamoli da bismo ovo dragocjeno vrijeme kojega tako malo imamo trošili na druge, nebitne nam ljude i neke žene koje nam nikakvog zla u životu nisu učinile, osim što možda imaju nekoga ili nešto što bismo i sami željeli imati

zato što smo zločesti.

Kod nas samih, u našim duševnim vrtlima, uvijek ima na čemu ''raditi'' čak i kad mislimo da nema, da smo mi bogomdani jer :

kad skupimo snagu i hrabrost da uđemo u svoju glavu i srce, kad nam se i nakon toga još uvijek noge tresu pred vlastitom prošlošću i svim bolima koje nismo odbolovali, kad zakoračimo kroz ta vrata mnogo puta zaobiđena u svoj duševni svijet, u tu začaranu šumu punu kostura, duhova, vještica i Scila i Haribda među kojima moramo otploviti zdravoga uma, u svijet u kojemu su po putu umjesto mrvica kruha da se znamo vratiti kući – razmrvljeni naši snovi, bolni kao slomljeno staklo pod bosim nogama, dok naši strahovi tule u gluho doba noći ovaj put igrajući protiv nas, kad se zateknemo u svijetu u kojem su se svi oni nekoć ljubljeni nelojalni povampirili i još su uvijek žedni naše naivne krvi, a ne smijemo bježati, kad pogledamo u tu svoju dušu u koju su u neredu natrpani svi nikad prežaljeni ljudi- koji nas i danas bole jer im nismo bili važni onoliko koliko su oni nama značili, kad vidimo svoje demone izbliza, kad ostanemo bez daha od straha pred vlastitom smrću, kad nas uhvati panika od tuge koju ne možemo progutati, a tuga kao šuma kroz koju moramo proći da bismo došli na kraj puta… kad susretnemo ne baš mirijade a ono sigurno dva, tri anđela čuvara koji su se od muke propili zbog nas pa nam krenu pričati o svojoj muci – neće nam pasti na pamet komentirati tuđe izbore niti ćemo željeti živjeti tuđe živote jer svi oni demoni i tuge s kojima se mučimo, sve one male radosti i krilati anđeli do kojih je tako dug i mukotrpan put – žive u svakom čovjeku, bio on papa, pop, domaćica, žena iz Njivica, Joso ili Keanu. Da, čak i kad je tako zgodan, mudar, prosvijetljen i svoj kao Keanu ima svoje demone...i radosti i pravo da bira, i da krivo izabere ako mu je tako dano…

Za sve ljude i ljubavnike ovoga nepravednog svijeta vrijedi onaj najjednostavniji životni zakon: prije nego krenete u potragu za svojom srodnom dušom, budite sigurni da ste pronašli sami sebe jer ako nemate sebe, imat će vas svatko i nećete imati – ništa! Tamo gdje nema ničega, ne dolazi ni ljubav. 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK