SADA ČITATE
Znate li kako izgledaju normalne obitelji? Ne znam ni ja…
          OBJAVA: 13.07.2019, 08:38h   •   IZMJENA: 13.07.2019, 08:38h   komentara   •     ISPIŠI

Kolumna

Znate li kako izgledaju normalne obitelji? Ne znam ni ja…


PIŠE Š.I.
13.07.2019, 08:38h

Jedna mater, jedan pas, troje dice. Običan dan u tjednu. Život obiteljski.

 

Mala laje na prozoru skupa s našom dvogodišnjom pekinezericom - zen majstorom i guruom s Tibeta. Nisam pitala laju li na susjede il' na mačke podno kontejnera, je li to samo ispušni ventil ili nova vrsta sporta. Nisam im željela kvariti doživljaj.

Srednji je u fazi ulaska u pubertet, pronalazi se. Sad je gejmerska zvijezda. Prvorođeni izvaljen na kauču kao sluša što mu govorim dok po tko zna koji put držim monologe o tome kako čovjek ne može dostići novi level, i u životu i u srednjoškolskom obrazovanju dok ne nauči staro gradivo. Ne trudim se čak ni pogoditi točan omjer filozofije, životne mudrosti, pedagogije i psiholoških poučaka kako bi me što bolje shvatio jer mi se čini da non-stop ponavljam jedno te isto bez ikakvog učinka. I ne da mi se više.

Pitam se često kako to izgleda kod drugih obitelji, taj život koji dijelimo u četiri zida u kojem moramo funkcionirati potpuno različitih karaktera, godina i pogleda na život? Koliko su oni normalni? Jer mi smo daleko od te neke '' normale''…

Idealno mi se uvijek činilo lažnim, ono k' o sa reklama: nasmijani otac, nikad ne nanervirana majka i dvoje savršene djece: stariji dječak lijep kao sunce i djevojčica…Ako mene pitate, čisti užas, plastika. Nema toga života koji ispadne po kroju. Osim na reklamama. A reklame su tu da prodaju proizvod, ne da budu iskrene.

Ni sve te savršene slike koje vidim po društvenim mrežama i u usputnim razgovorima, ništa to nije stvarno. Zašto svi imaju problem sa stvarnošću?

 S obzirom da sam odrastala u vrijeme komunizma koji je podržavao uljepšanu verziju svijeta i ljudi, u vrijeme kad je forma bila važnija od sadržaja, kada nikoga nije bilo briga kako se zaista osjećaš sve dok ispunjavaš ulogu u društvu koju su ti dodijelili i ne stršiš previše, zapravo, nisi smio stršat nimalo – znam koliko mi je muke trebalo da se iščupam iz te proklete zemlje u koju su me nakalemili.

Zato danas u ovoj kući koju zovem domom nad našim glavama i kroz naše prozore vijore zastave slobode. Istina malo su nepopeglane, neuredne, nedorečene, neugledne…Ako malo bolje pogledaš u naše prozore vidjet ćeš desetogodišnjakinju koja skupa sa psom laje na prolaznike, dva klinca koji pronalaze put u svijet odraslih i jednu mater koja prozore ne čisti baš često jer u to vrijeme nešto čita ili se bavi ne tako ozbiljnim stvarima koje su joj duši važne, ali im želi dati čist pogled u život, u svijet i slobodu da budu tko jesu. Ne uspije baš svaki put. Ljudi smo.

I ljubav. Nju ne smijem zaboraviti.

Uostalom, ako je ovo fotošopirano licemjerje danas svijet koji nazivaju normalnim, drago mi je što mu ne pripadamo.

 

 

 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK