Mislim svoju

Kako se nositi s depresijom? To što nam treba pomoć samo govori da smo normalna ljudska bića

Mislim svoju   |   Autor: Ana Bijelić   |   04.10.2021 u 10:43

„Ne osjećam smisao. Nemam snage pokrenuti se, čak su mi i najmanje radnje poput pranja zubi ili tuširanja do te mjere iscrpljujuće da ih nekad ne mogu ni obaviti. Uz to osjećam sram jer me okolina ne razumije. Ispada kao da sam sama kriva zbog toga kako se osjećam pa se sve više povlačim u sebe. Umjesto razumijevanja dobivam poruke da ovakva nisam prihvaćena“ – česte su riječi osoba koje dođu na psihoterapiju u potrazi za izlaskom iz ovih mučnih osjećaja.

Osjećaji besmisla i napuštenosti često se javljaju u sklopu depresivnih stanja. Depresiju treba shvatiti ozbiljno te potražiti pomoć i u obliku farmakoterapije i psihoterapije. Korijeni depresije sežu u naše rano djetinjstvo kada smo opetovano doživljavali osjećaj napuštenosti, bilo da se radilo o emocionalnom ili fizičkom napuštanju. Nama je to bilo preteško jer dječji mozak nema kapacitet da se s takvim stanjima nosi bez adekvatne pomoći izvana. Do neke mjere svi ovaj osjećaj nosimo u sebi, samo je pitanje na koji su se način formirale naše psihološke obrane kako bismo se nosili s ovakvim stanjima. Čim više djelujemo iz svojih obrana, tim teže ćemo upasti u depresiju, no ona će uvijek negdje u nekom zabačenom dijelu uma tinjati i izazivati osjećaj praznine i besmisla. K tome, oni ljudi koji lakše upadnu u depresiju kod ovih „tvrdokornih“ osoba izazivaju ljutnju ili čak gađenje jer ih nesvjesno podsjećaju na paket koji i sami nose.  

Živimo u kulturi koja strah vrednuje s prijezirom, a osjećaj besmisla potaknutog depresijom kao neku vrstu kršenja pravila u vječnoj potrazi za srećom. Tabu o depresiji izvire posvuda kao da to nije legitimna emocija nego samo negativno razmišljanje ili neka vrsta lijenosti. Bitno je naučiti razlikovati depresivno raspoloženje - koje se može ukloniti - od depresivnih stanja - koja se ponekad moraju osjetiti. Povremeni osjećaji pada energije i letargije normalni su i egzistencijalni - dio su cijene ulaska u život. Problem nastaje kada se s tim stanjem ne znamo nositi na razini našeg živčanog sustava. Nismo krivi jer se s tim ne znamo nositi sami. Naš živčani sustav koristi ono što mu je poznato dok se ne naučimo zdravije nositi s tim osjećajima. I na tom nam putu treba pomoć. 

Teritorij depresije moguće je razrađivati odmotavanjem dinamike emocionalnih slojeva. Depresija zahtjeva bolno odmotavanje naših najdubljih slojeva na fiziološkoj, emocionalnoj, kognitivnoj i bihevioralnoj razini. Ono što često može potaknuti osjećaj depresije je unutarnja ili vanjska percepcija mogućeg napuštanja koja izaziva duboko pohranjeni strah i sram, što zatim aktivira unutarnju paničnu samokritiku, a to zauzvrat pokreće fizičke reakcije našeg živčanog sustava pa odlazimo u stanje borbe, bijega ili smrzavanja. 

Depresija bitno pojačava naučeni toksični sram i mišljenje da smo na neki način defektni ako smo depresivni. Nažalost, to obično osobu tjera još dublje u izolaciju koja pojačava osjećaj napuštenosti, što je često korijen prvobitnog nastanka depresije. Duboki oporavak od  emocionalnih trauma iz djetinjstva zahtijeva normalizaciju depresije, postepeno učenje i stvaranje unutarnjih i vanjskih resursa koji će nam pomoći da s vremenom osjećaj depresije lakše reguliramo. U središtu tog procesa je razvoj sposobnosti ostanka u tijelu i prisutnosti u  svom unutarnjem iskustvu jer jedino tako možemo doći do toga da budemo otvoreni za svoja emocionalna i somatska iskustva depresije bez automatskog ulaska u stanje borbe, bijega ili zamrznutosti. Kad smo u depresiji to nam se čini nemoguće i putovanje prema tome da budemo otvoreni u osjećaju depresije kada je jedino što želimo da to prestane, je izuzetno teško i često se čini kao Sizifov posao – idemo iz točke A u točku B i nazad bez posebne promjene. No, koliko god nam se činilo da nema smisla, u nekom trenutku ćemo osjetiti malo više unutarnje snage, poput goriva koje dobivamo tijekom tog puta.

Kako su naše emocionalne povrede nastale u neodgovarajućem kontaktu, jedino nam kontakt s drugom osobom - ovaj put onom koja ima kapacitet da to stanje prepozna i izvede nas iz njega – može pomoći. Ne možemo se sami suočiti s dubokim ponorima naše psihe. To što nam treba pomoć, iako često izaziva sram, u biti samo govori da smo normalna ljudska bića. Ono što je bitno jest da je ta pomoć adekvatna i da ne odustajemo dok je ne nađemo. 

U tjelesno-orijentiranoj psihoterapiji, kojom se ja bavim, na depresiju gledamo osim kroz prizmu uma i kroz prizmu tijela. Iz osobnog i profesionalnog iskustva mogu reći da je moguće naš živčani sustav naučiti i opremiti da se bolje nosi s depresijom. Proces je izuzetno zahtjevan, ali se suočavanje s depresijom istovremeno čini kao najveći izraz ljubavi prema samom sebi i proces najvišeg reda njegovanja sebe. Zakoračiti u tolike dubine svoje psihe zahtjeva izuzetnu snagu i volju. Ljudi koji su na tom putu ili kreću na njega za mene su pravi heroji i zaslužuju duboko poštovanje. 

Više informacija o Ani, psihoterapeutskom radu kojim se bavi i kontakt podatke Centra Restart možete naći na centar-restart.com.

 

Podijeli:        

// PROMO