Osjećaji besmisla i napuštenosti često se javljaju u sklopu depresivnih stanja. Depresiju treba shvatiti ozbiljno te potražiti pomoć i u obliku farmakoterapije i psihoterapije. Korijeni depresije sežu u naše rano djetinjstvo kada smo opetovano doživljavali osjećaj napuštenosti, bilo da se radilo o emocionalnom ili fizičkom napuštanju. Nama je to bilo preteško jer dječji mozak nema kapacitet da se s takvim stanjima nosi bez adekvatne pomoći izvana. Do neke mjere svi ovaj osjećaj nosimo u sebi, samo je pitanje na koji su se način formirale naše psihološke obrane kako bismo se nosili s ovakvim stanjima. Čim više djelujemo iz svojih obrana, tim teže ćemo upasti u depresiju, no ona će uvijek negdje u nekom zabačenom dijelu uma tinjati i izazivati osjećaj praznine i besmisla. K tome, oni ljudi koji lakše upadnu u depresiju kod ovih „tvrdokornih“ osoba izazivaju ljutnju ili čak gađenje jer ih nesvjesno podsjećaju na paket koji i sami nose.  

Živimo u kulturi koja strah vrednuje s prijezirom, a osjećaj besmisla potaknutog depresijom kao neku vrstu kršenja pravila u vječnoj potrazi za srećom. Tabu o depresiji izvire posvuda kao da to nije legitimna emocija nego samo negativno razmišljanje ili neka vrsta lijenosti. Bitno je naučiti razlikovati depresivno raspoloženje - koje se može ukloniti - od depresivnih stanja - koja se ponekad moraju osjetiti. Povremeni osjećaji pada energije i letargije normalni su i egzistencijalni - dio su cijene ulaska u život. Problem nastaje kada se s tim stanjem ne znamo nositi na razini našeg živčanog sustava. Nismo krivi jer se s tim ne znamo nositi sami. Naš živčani sustav koristi ono što mu je poznato dok se ne naučimo zdravije nositi s tim osjećajima. I na tom nam putu treba pomoć. 

Teritorij depresije moguće je razrađivati odmotavanjem dinamike emocionalnih slojeva. Depresija zahtjeva bolno odmotavanje naših najdubljih slojeva na fiziološkoj, emocionalnoj, kognitivnoj i bihevioralnoj razini. Ono što često može potaknuti osjećaj depresije je unutarnja ili vanjska percepcija mogućeg napuštanja koja izaziva duboko pohranjeni strah i sram, što zatim aktivira unutarnju paničnu samokritiku, a to zauzvrat pokreće fizičke reakcije našeg živčanog sustava pa odlazimo u stanje borbe, bijega ili smrzavanja. 

Depresija bitno pojačava naučeni toksični sram i mišljenje da smo na neki način defektni ako smo depresivni. Nažalost, to obično osobu tjera još dublje u izolaciju koja pojačava osjećaj napuštenosti, što je često korijen prvobitnog nastanka depresije. Duboki oporavak od  emocionalnih trauma iz djetinjstva zahtijeva normalizaciju depresije, postepeno učenje i stvaranje unutarnjih i vanjskih resursa koji će nam pomoći da s vremenom osjećaj depresije lakše reguliramo. U središtu tog procesa je razvoj sposobnosti ostanka u tijelu i prisutnosti u  svom unutarnjem iskustvu jer jedino tako možemo doći do toga da budemo otvoreni za svoja emocionalna i somatska iskustva depresije bez automatskog ulaska u stanje borbe, bijega ili zamrznutosti. Kad smo u depresiji to nam se čini nemoguće i putovanje prema tome da budemo otvoreni u osjećaju depresije kada je jedino što želimo da to prestane, je izuzetno teško i često se čini kao Sizifov posao – idemo iz točke A u točku B i nazad bez posebne promjene. No, koliko god nam se činilo da nema smisla, u nekom trenutku ćemo osjetiti malo više unutarnje snage, poput goriva koje dobivamo tijekom tog puta.

Kako su naše emocionalne povrede nastale u neodgovarajućem kontaktu, jedino nam kontakt s drugom osobom - ovaj put onom koja ima kapacitet da to stanje prepozna i izvede nas iz njega – može pomoći. Ne možemo se sami suočiti s dubokim ponorima naše psihe. To što nam treba pomoć, iako često izaziva sram, u biti samo govori da smo normalna ljudska bića. Ono što je bitno jest da je ta pomoć adekvatna i da ne odustajemo dok je ne nađemo. 

U tjelesno-orijentiranoj psihoterapiji, kojom se ja bavim, na depresiju gledamo osim kroz prizmu uma i kroz prizmu tijela. Iz osobnog i profesionalnog iskustva mogu reći da je moguće naš živčani sustav naučiti i opremiti da se bolje nosi s depresijom. Proces je izuzetno zahtjevan, ali se suočavanje s depresijom istovremeno čini kao najveći izraz ljubavi prema samom sebi i proces najvišeg reda njegovanja sebe. Zakoračiti u tolike dubine svoje psihe zahtjeva izuzetnu snagu i volju. Ljudi koji su na tom putu ili kreću na njega za mene su pravi heroji i zaslužuju duboko poštovanje. 

Više informacija o Ani, psihoterapeutskom radu kojim se bavi i kontakt podatke Centra Restart možete naći na centar-restart.com.