Nestaje li tradicijski način života na Kornatima? Udruga traži povratak reguliranog tradicijskog ribolova

-Tradicijski ribolov na Kornatima nekada je bio sastavni dio svakodnevnog života otočnog stanovništva i temelj opstanka lokalnih obitelji. Nije se promatrao kao gospodarska djelatnost, nego kao prirodan dio suživota čovjeka i mora, uz poljoprivredu i stočarstvo. Autohtono stanovništvo generacijama je živjelo na tom prostoru puno prije proglašenja Nacionalnog parka Kornati, a izvorna ideja zaštite područja uključivala je upravo očuvanje takvog načina života – kažu nam iz Udruge.

Naime, Zakon o morskom ribarstvu prepoznaje nekoliko oblika ribolova - mali obalni koji je gospodarski i rekreacijski i sportski koji su negospodarski, a 31. 12.2014. i usklađivanjem sa zakonima EU i uredbama je ukinut mali ribolov za osobne potrebe. Iako se tradicijski ribolov spominje u članku 5. stavku 2. istog Zakona, on u daljnjim odredbama nije jasno definiran niti pravno uređen, zbog čega je njegova primjena u praksi gotovo potpuno onemogućena. Time je, smatraju Kornatari, izravno pogođeno autohtono stanovništvo kojem se uskraćuje povijesno pravo na način života i preživljavanja koji se na Kornatima prenosio generacijama. Tradicijski ribolov tako je ostao nedefiniran, neuređen i sveden na mrtvo slovo na papiru.

Još 2015. godine postojala mogućnost izdavanja tradicijskih dozvola isključivo za autohtono stanovništvo, a koje su uključivale i korištenje tradicionalnih alata poput mreža. Takav oblik ribolova bio je strogo ograničen, vezan uz lokalno stanovništvo i osobne potrebe, te nije predstavljao gospodarski izlov niti prijetnju morskom ekosustavu.

Dozvola za tradicijski ribolov do 2015. godine

Izvorna koncepcija zaštite mora i krajobraza područja Nacionalnog parka Kornati nije bila usmjerena isključivo na zaštitu flore i faune, već i na očuvanje tradicijskog načina života otočnih zajednica, to jest njegovog malobrojnog stanovništva. Ta je koncepcija podrazumijevala očuvanje suživota čovjeka i prostora, uključujući tradicijsko bavljenje poljoprivredom, stočarstvom i ribarenjem za osobne potrebe. Takav suživot nije predstavljao prijetnju zaštićenom području, već njegov sastavni i vrijednosni dio.

Kornatsko otočje proglašeno je, upravo na navedenim premisama, 1980 godine Nacionalnim parkom, a kako ističu Kurnatari, u ovih 46 godina do danas, uglavnom su nestala obilježja zbog kojih je proglašen i tu se onda poteže i pitanje inicijative za ukidanje JU Np i zaštite. Suhozidi nestaju, borova šuma se širi, ovčarstvo, koje je također bilo jedna od važnijih grana je 'na kojenima' zbog navale čagljeva, a ribe je sve manje i manje…

Dok ističu probleme s kojima se suočavaju, hvataju se 'u koštac' s činjenicom da je tradicijski ribolov gotovo potpuno onemogućen, dok su sportski i rekreacijski ribolov dopušteni širokom krugu korisnika, uključujući osobe koje nemaju nikakvu povijesnu ni egzistencijalnu vezu s Kornatima.

-Nelogično je da je lokalnom stanovništvu ograničen tradicionalni način života, dok je istovremeno dopušten ribolov osobama koje na tom prostoru borave povremeno i koriste modernu tehnologiju za pronalazak i izlov ribe. Nadležne institucije godinama nam objašnjavaju da tradicijski ribolov više nije moguće omogućiti zbog tzv. Mediteranske uredbe Europske unije. Međutim, nitko nam nikada nije jasno objasnio zašto se takvo tumačenje primjenjuje gotovo isključivo u Hrvatskoj, dok u drugim mediteranskim državama, poput Italije, Francuske, Španjolske i Grčke, postoje modeli u kojima je lokalnom stanovništvu dopušten strogo reguliran tradicijski ribolov unutar zaštićenih područja. Upravo zato smatramo da problem nije u samoj europskoj regulativi, nego u načinu na koji se ona tumači i provodi u Hrvatskoj.

Do sada su se obraćali brojnim institucijama, ministarstvima, Hrvatskom saboru, zastupnicima u Europskom parlamentu, lokalnoj i regionalnoj samoupravi te, onom najbližem, onom koji zapravo i postoji kako bi ih zaštitio - upravi Nacionalnog parka Kornati.

-Tijekom razgovora u Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije preneseni su nam i zaključci studije Instituta za oceanografiju i ribarstvo (IOR), prema kojima danas u području Nacionalnog parka Kornati ima manje ribe nego izvan granica samog Parka. Ako je to doista tako, onda se s pravom postavlja pitanje, je li nestalo i posljednje obilježje zbog kojeg je more Kornata uopće proglašeno nacionalnim parkom?- kažu.

U tom kontekstu legitimno postavljaju pitanje opstanka samog statusa Nacionalnog parka, jer prema Zakonu o zaštiti prirode, članku 128. stavku 1., zaštićeno područje može izgubiti status ukoliko više ne postoje obilježja zbog kojih je proglašeno zaštićenim. Ako je more unutar Parka danas siromašnije ribom nego područja izvan njega, tada je opravdano očekivati ozbiljnu stručnu i institucionalnu raspravu o učinkovitosti postojećeg modela zaštite i o tome ostvaruje li Nacionalni park danas svrhu zbog koje je osnovan.

-Smatramo da dio institucija još uvijek ne razumije dovoljno specifičnost života na Kornatima i razliku između gospodarskog i tradicijskog ribolova. Naši zahtjevi nisu usmjereni protiv zaštite prirode, nego upravo prema očuvanju prostora kroz nastavak tradicionalnog suživota čovjeka i mora – još jednom napominju.

Prve i najvažnije promjene koje traže su jasno definiranje tradicijskog ribolova u zakonodavstvu, omogućavanje tradicijskog, nekomercijalnog ribolova autohtonom stanovništvu za osobne potrebe, uključivanje lokalne zajednice u donošenje odluka koje se tiču života na Kornatima i uspostavljanje modela koji će jednako štititi prirodu i čovjeka koji na tom prostoru živi stoljećima.

-Prostor za kompromis svakako postoji. Primjeri drugih mediteranskih zemalja pokazuju da je moguće istovremeno štititi prirodu i omogućiti opstanak lokalne zajednice kroz strogo reguliran tradicijski ribolov ograničen na autohtono stanovništvo, uz jasna pravila, nadzor i održivo upravljanje resursima – zaključuju Kornatari.

Sasvim je jasno da se u današnjem vremenu ne može u potpunosti živjeti na način na koji se živjelo prije 80, 90 ili 100 godina, no jednako je važno omogućiti i onima koji taj način života i dalje žele i mogu održavati, ma koliko bili malobrojni, da ga u određenoj mjeri sačuvaju i nastave.

Kada s otoka nestanu ljudi, ne nestaju samo kuće i suhozidi, nestaje i kultura, način života, pamćenje prostora. Tradicija se ne može zaštititi samo zabranama i granicama na karti, nego ljudima koji taj prostor žive stoljećima. Ako se stanovništvo suočava s ogromnim kaznama zbog tradicijskog ribolova, ako odustanu, tada ne nestaje samo jedan oblik ribarenja, već i posljednje niti koje povezuju Kornate s njihovim izvornim identitetom. Na kraju krajeva, prirodu je nemoguće očuvati ako se iz nje izbriše čovjek koji je s njom oduvijek živio u ravnoteži.