Jelena je psiholog, majka troje djece i aktivna u udrugama: ’Kad žena nešto radi, pitanje je uvijek isto - tko ti čuva dicu?’

Jelena Kenđel Čular uspijeva spojiti profesionalni rad s ljudima, angažman u zajednici i obiteljski život, a pritom pokušava pronaći ravnotežu između davanja maksimuma i, kako sama kaže, davanja ‘dovoljno dobrog’.

- Odmah ‘ono najgore’ (smijeh). Ja sam Jelena, imam 42 godine, po zanimanju sam psiholog, a po pozivu psihoterapeut. Prije svega sam nekad mama, nekad mater – kažu da moram naglasiti da ih je troje. Supruga sam, sestra, prijateljica, suvlasnica psa i mačke. Najviše se bavim time da u svakoj od svojih uloga dam najviše što mogu. S godinama se sve više bavim i time da određujem prioritete i efikasnije balansiram između davanja najboljeg i davanja dovoljno dobrog - kaže nam u predstavljanju.

Jelena je stalno zaposlena u Obiteljskom centru, no njezin profesionalni angažman tu ne završava. Aktivna je i u dvjema udrugama – Udruzi Ardura te Centru za socijalnu inkluziju Šibenik – a uz to je i suvlasnica obrta Iskra u kojem, zajedno s prijateljicom Ninom Živković, provodi psihoterapijska savjetovanja, radionice i edukacije.

- Stalno sam zaposlena u Obiteljskom centru i to bi zapravo moglo biti sasvim dovoljno, uz ovaj privatni dio. Međutim, kroz život me prate i neki moji ljudi s kojima volim biti – i koji me hvale pa ih je gotovo nemoguće odbiti- govori kroz smijeh.

- Aktivna sam u dvjema udrugama, a da mi kao horoskopskom Strijelcu ne bi bilo dosadno, suvlasnica sam i obrta Iskra. Tamo, zajedno s prijateljicom Ninom Živković, radim psihoterapijska savjetovanja, radionice i edukacije.

Uskladiti sve te obaveze s obiteljskim životom, priznaje, nije uvijek jednostavno.

- Rekla bih da je usklađivanje profesionalnog, obiteljskog i onog potpuno osobnog vremena, vremena za samu sebe, i teško i izazovno. To je stalno balansiranje između sebe i svojih želja i mogućnosti te drugih i njihovih želja i mogućnosti - govori nam.

U tom balansiranju presudna je podrška okoline.

- To bi mi bilo potpuno nemoguće bez mog supruga, njegove obitelji, moje sestre i prijatelja. Kad sam krenula na specijalistički studij iz Obiteljske medijacije koji je zahtijevao povremene boravke u Zagrebu prvo sam se dogovorila sa suprugom – možemo li mi to izvest. Međutim, kroz te su se dvije godine događale situacije da oboje istodobno moramo biti na putu – tad je ulijetala prijateljica i čuvala naše djecu kao svoju, nekad i danima (Hvala, M.!). Upravo zato vjeruje da postoji svojevrsni ‘recept za balans’, ali ne onaj koji se često nameće u modernom društvu. Dojam mi je da su današnje žene bombardirane ‘moranjem’ i samodostatnošću. Prvi korak u tom receptu je slušati sebe, a ne upute koje nam serviraju putem društvenih mreža, a nekad i bliske osobe. Vrlo malo se stvari baš mora. Većinom se radi o tome što bismo trebali, mogli ili bi bilo dobro - priča nam naša sugovornica.

Iz osobnog iskustva, ali i brojnih profesionalnih susreta sa ženama, posebno mlađe dobi, naučila je koliko je važno ne prihvatiti baš sve što nam se nudi.

- Važno je znati reći sebi ‘dosta’ i biti s tim u miru. Ja sam razbacana na sto strana – je li to prototip moderne žene? Ne bi trebalo biti. Radim sa ženama koje žele biti ‘samo’ majke ili ne žele nipošto biti majke – i osjećaju se loše zbog toga, kao da vrijede manje. Ako im životne okolnosti to dopuštaju, zašto bi moji razbacani životni izbori bili vrijedniji od njihovih?

Drugi korak u tom ‘receptu’ , jest izgradnja vlastitog ‘sela’ – mreže bliskih ljudi. Nema šanse da možete ostvariti svoje želje bez da vam drugi pomognu, da povremeno preuzmu neke vaše zadatke – i da ih pustite da ih odrade na svoj način. Ta ideja ‘mogu sama’ nedostižan je cilj koji se često nameće kao ideal. Potpuno promašeno. Trebamo druge da bismo bili sretni i ti drugi trebaju nas - smatra.

Kao psihologinja primjećuje i da se društvo posljednjih godina mijenja kada je riječ o mentalnom zdravlju.

- Sretna sam da mogu reći kako ljudi, svih spolova, rodova i dobi, sve više brinu o svom mentalnom zdravlju. Sve je manja stigma oko odlaska psihologu, savjetovatelju ili psihoterapeutu. I društvo to prepoznaje.

Ističe kako su institucije sve prilagođenije očuvanju mentalnog zdravlja, ne samo kroz stručni kadar nego i kroz prostor u kojem rade. Kao primjer navodi i Obiteljski centar u kojem radi.

- Nakon godina rada na neprimjerenoj, zabitoj i vlažnoj lokaciji preselili smo se u mnogo primjerenije i veselije prostore u centru grada. Ljudi sada sve više dolaze i koriste naše usluge- otkriva nam.

Ljudi joj se, kaže, najčešće javljaju iz dva razloga – patnje i zabrinutosti. U posljednje vrijeme primjećuje i zanimljiv trend.

-Sve je više mladih koji dolaze bez konkretnog problema. Dolaze jer žele raditi na sebi, poboljšati odnose, razviti svoje vještine i biti zadovoljniji.

Takav pristup pozdravlja, ali uz jednu važnu napomenu.

- Kao i u estetskoj kirurgiji – treba imati mjeru. Neke naše mane, specifičnosti i osobitosti ne zahtijevaju popravak, nego prihvaćanje.

Rad u udrugama za nju ima posebno mjesto u profesionalnom životu.

- U udrugama sam počela raditi mnogo prije svog sadašnjeg posla u Obiteljskom centru. Iako sam se silom nezaposlenosti našla u toj klopci, sloboda, kreativnost i fleksibilnost rada su me zadržali. Upravo tu vidim priliku za stvarne promjene u zajednici. Rad u udruzi omogućuje bolje osluškivanje potreba lokalne zajednice, veću slobodu u kreiranju programa i manje pokoravanja pravilima ‘odozgo’. Uz ljude s kojima dijelim viziju podizanja kvalitete lokalne zajednice sitnim koracima i poštivanjem ljudskih prava - govori.

Ipak, priznaje da je i njezin redovni posao danas puno bliži tom modelu nego što je to nekad bio.

- Sretna sam jer mogu reći da moj sadašnji posao više nalikuje radu u udruzi nego instituciji. Ali nije uvijek bilo tako – i tada su udruge bile moj izvrstan ispušni ventil i poligon za ostvarivanje nekih profesionalnih ambicija.

Kada govori o energiji i umoru, kaže da je to često ista stvar.

- Nekad me iste stvari koje me ispune energijom i isprazne. Rad s ljudima je takav – nekad ste puni ideja, podrške i spremni nositi sve što klijent donosi, a ponekad se osjećate nemoćno i kao da nemate ništa za ponuditi. U privatnom životu uživam u jednostavnim stvarima. Nekad uživam u druženju s prijateljima, vinu i kužinavanju, a ponekad se veselim samoći, kauču i dekici - iskreno će.

Najveći oslonac ipak joj je obitelj.

- Moja obitelj, djeca i suprug, ono što smo stvorili, pruža mi temeljni osjećaj sigurnosti, zahvalnosti i ponosa. Posebno mjesto imaju i moja sestra i nećakinje. Iako nas dijele tisuće kilometara, osjećaj da smo kao jedno važan mi je psihički kompas u životu. A biti tetka najbolja je stvar na svijetu – uloga majke je, naravno, van konkurencije. Naravno, tu su i moje prijateljice koje su mi važan dio života, koje su mi oslonac i s kojima ‘napunim baterije’. Mislim da su prijateljice svima nama veliki dio života, a ponekad su zbog životnih zadataka prve za koje ljudi nemaju vremena - govori nam Jelena.

Ženama koje pokušavaju uskladiti karijeru i obitelj, a osjećaju da ne stižu sve, ima vrlo jednostavnu poruku.

- Takvim ženama bih rekla da stanu na loptu, popišu svoje prioritete i prioritete koje im nameću drugi i odaberu prvi korak. Nemoguće je stići sve, osim ako su ciljevi prenisko postavljeni – a najčešće nisu. Moja sestra ima na frižideru magnet s glupastom, ali zapravo istinitom porukom: ‘Dragi, biraj, ne može oboje biti savršeno – ili kuća ili ja!’ To je poruka koju bismo same sebi trebali govoriti. Dopustiti da u nekim područjima budemo osrednje, naučiti i reći ‘Ne! ‘

U kontekstu Dana žena kaže da osobno nikada nije osjećala težinu toga biti žena, ali je svjesna da mnoge jesu.

- Volim što sam žena i nikad nisam osjetila težinu toga biti žensko. Ali znam da mnoge jesu – u svakodnevnim stvarima, u modernim kulturama, u ozbiljnim stvarima, u dalekim kulturama.

Dodaje da mnoga prava žene još uvijek nisu u potpunosti internalizirale.

- Primjerice, često se kaže da žena ‘drži četiri kantuna kuće’ i misli se da to tako mora biti. Ili žene kažu: ‘On mi je stavio robu sušit.’Takve sitnice otkrivaju koliko su određeni obrasci i dalje duboko ukorijenjeni. Na edukacijama me često pitaju: ‘Tko ti čuva dicu?’ Mog muža to nitko nikad nije pitao, iako je zbog posla znao izbivati i više nego ja - priča nam.

Smatra da je važno nastaviti govoriti o pravima žena, ali bez suprotstavljanja muškarcima.

- Ono što me uvijek naljuti je kad se po pitanju ženskih prava potegne paralela s muškim pravima – gdje su njihova prava? Društvene promjene zahtijevaju novu ravnotežu između žena i muškaraca, ali priča o pravima trebala bi biti zajednička, a ne da se prava jedne skupine pokušavaju negirati pravima druge.

U obitelji u kojoj odgajaju troje djece upravo na tome nastoje graditi temelj vrijednosti.

- Svijet posljednjih godina nije najljepše mjesto, ali važno nam je da djecu odgajamo u poznavanju vlastitih prava i obveza – i u poštivanju tuđih - kaže nam za kraj.