SADA ČITATE
Jahali su mule, stopirali cisterne, prosvjedovali u Limi i fotografirali se sa zastavom zbog koje bi u Austriji 'popili' paprenu kaznu
          OBJAVA: 13.02.2019, 13:48h   •   IZMJENA: 13.02.2019, 14:24h   komentara   •     ISPIŠI

Južnoamerička avantura Mihovilaca

Jahali su mule, stopirali cisterne, prosvjedovali u Limi i fotografirali se sa zastavom zbog koje bi u Austriji 'popili' paprenu kaznu

Nina Živković, Joso Gracin, Tomislav Pavić, Ante i Mate Matić i Leo Stipaničev, svi redom članovi planinarskog kluba Mihovil, prije tri dana vratili su se iz Južne Amerike gdje su tijekom 34 dana prošli pravu avanturu; sudjelovali su čak i na uličnim prosvjedima u Limi, hodali su kroz divljinu, jahali konje i mule, stopirali, plovili brodom po jezeru Titicaca i sve to bez vodiča i GPS uređaja. Ispričali su nam sve o svojoj avanturi i pojasnili zašto su se na jednom vrhu, umjesto s hrvatskom zastavom, fotografirali s onom s prvim bijelim poljem za što bi, da se vrh slučajno nalazio u Austriji, platili paprenu kaznu, ako ne i odležali mjesec dana u zatvoru.


  HPK sv. Mihovil Jahali su mule, stopirali cisterne, prosvjedovali u Limi i fotografirali se sa zastavom zbog koje bi u Austriji 'popili' paprenu kaznu
PIŠE N.M.
13.02.2019, 13:48h

Njihova avantura započela je u glavnom gradu Perua, Limi, gdje su uživali na ugodnih 27 stupnjeva. Tamo su boravili dva dana koja su iskoristili za kupanje u Tihom oceanu, ali i malo riskantniji pothvat- sudjelovanje u uličnim neredima i to na strani prosvjednika iz Venecuele, ispričali su nam Mihovilci po povratku u Šibenik nakon što su malo došli sebi. 

- Dolazak na tlo Južne Amerike odmah je krenuo uzbudljivo, a tako nam je bilo i sva 34 dana putovanja. Neki od nas nisu bili brži od suzavca pa su ni krivi ni dužni proplakali, ali smo ekipno bili brži od policijskih pendreka – ispričao nam je poznati šibenski planinar Joso Gracin. 

A onda su krenuli na put prema kraljevskom gradu Inka- Cuscu. Prvo popularnom cestom Pan-Amerikanom prema jugu, a onda nakon Ice i Nazsce skrenuli prema Andama.

- Nakon 21 ure vožnje busom preko Anda, prošavši kroz stotine kilometara živopisnih i manje živopisnih predjela stigli smo u 'pupak svijeta', Cusco. Tamo smo spavali u jednom hostelu u  starom dijelu grada, a svi kulturni spomenici bili su nam na pet minuta hoda. Taj grad je prepun lipe energije i odiše božanskim mirom. Svi ljudi su veseli mirni i ljubazni, a užurbanost, strka i nervoza u Cuscu ne postoje. Slikama se ne može prikazati kako to izgleda. To treba doživjeti i osjetiti – ispričali su nam.

Potom su se opremili za pješačenje do Machu Picchua i to preko planinskog prijevoja na visini od oko 4.600 metara gdje je temperatura zraka pet stupnjeva ispod nule! No, boravak u Cuscu ipak su morali produžiti za jedan dan jer je jedan član ekipe dobio visoku temperaturu. Kada je prizdravio, krenuli su u nove pobjede. 

- Nakon četiri dana napornog trekinga preko planinskih prijevoja i probijanja kroz tropsku šumu, odjednom kroz prašumu u daljini ugledali smo obrise Machu Pichhua. Bili smo nadomak cilja i znali smo da smo uspjeli, ali nismo znali da nam najteži dio puta tek slijedi. U Aquas Callientes, turistički gradić podno Machu Piccha ušli smo potpuno mokri i iscrpljeni. Prošli smo tri sata iscrpljujućeg noćnog pješačenja uz divlju rijeku Urubambu po najvećem pljusku. Na nama je bilo sve potpuno mokro, kao da smo upali u rijeku – prisjećaju se Mihovilci avanture. 

No, sve se isplatilo kada su došli do izgubljenog grada Inka.

- Predivan je, a još je veća impresija to na kojem je mjestu sagrađen. Potom smo se popeli na Mont Machu Picchu, visok 3.061 metara. Po njemu je grad i dobio ime jer nisu nikada otkrili njegovo pravo ime – prepričavaju.

Sve to odradili su bez ikakvog vodiča ili GPS uređaja i ostalih 'gadgeta' koji, kako kažu Mihovilci, kvare pravi doživljaj. 

- Imali samo sami sebe, neke informacije koje smo pokupili te zemljovid, kompas i puno srce gušta – kažu. 

Tijekom 34 dana pješačili su s teškim ruksacima, penjali se na uzvisine, letjeli avionima, vozili se novim i prastarim autobusima, jahali konje i mule, vozili se u koševima starih prometala, na trokolicama, u planinskim vlakovima, plovili na slamnatim otocima na Titicaci… Kako kažu, jedino prijevozno sredstvo koje nisu koristili je traktor. 

- Propješačili smo stotinjak kilometara s ruksacima na leđima težine preko 20 kila. Prostranstva ispred sebe savladavali smo kombijima, taksijima, stopirali smo čak i cisterne, a kroz prašumu smo se vozili u košu od kamiona. Plovili i brodom po jezeru Titicaca, vozili se vlakom, u trokolicama, jahali na konjima…Jedino se nismo vozili traktorima i radnim strojevima.  Kad smo sletili u Amsterdam, koji se smatra jednim od življih gradova u Europi, nakon Južne Amerike u čijim gradovima sve gori i danju i noću, bili nam je sve mrtvo, kao da se ništa ne događa, a tek kad smo došli u Šibenik... Kao da je sve stalo i umrlo  –  kroz smijeh zaključuju Mihovilci. 

Na fotografijama koje su objavili na službenim stranicama kluba HPK Sv. Mihovil primijetili smo da su se na vrhu Mont Machu Picchu sa zastavom s prvim bijelim poljem, a da su to slučajno napravili na nekom austrijskom vrhu to bi platili 4000 eura i 'zaradili' do mjesec dana zatvora. Austrijsko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je, naime, grafički prikaz simbola koji su u toj zemlji zabranjeni, a među njima se nalazi i zastava s prvim bijelim poljem. 

Na naše pitanje zašto na put, kad su već nosili zastavu, nisu ponijeli službenu hrvatsku, Joso Gracin nam je kazao kako inače ne nosi sa sobom tu s prvim bijelim poljem, ali kako se spremao u žurbi te kako,eto. drugu nije imao u kući. 

 

Mihovilci u južnoameričkoj avanturi HPK Sv. Mihovil

POGLEDAJ CIJELU FOTOGALERIJU 69 fotografija

 

 

 

 

Komentari na članak:


NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove portala ŠIBENIK.IN. Portal ŠIBENIK.IN zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara portal ŠIBENIK.IN nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.

  PRETHODNI ČLANAK

SLJEDEĆI ČLANAK