Sve to je samo mali dio njezine biografije jer bavi se i speleologijom, a i članica je HGSS-a.

- Sve te aktivnosti kojima se bavim po meni su usko povezane. Planinariti sam počela jako davno, dok sam još uvijek radila u struci, i sjećam se glavnog motiva. To je bila priroda i sve što mi je ona mogla ponuditi, a ponudila mi je mogućnost otvaranja svih čula. Bavljenje speleologijom otvorilo je neke druge vidike, mirise i tišinu podzemlja može razumjeti samo onaj tko je ušao u njenu dubinu. Puno dragih ljudi upoznajem koji su mi dan danas jako dobri prijatelji i s kojima pretražujem terene kao članica HGSS-a, a terena je bilo jako puno. Na cijelom tom putu povezanih aktivnosti, uzgoj hrane je došao tako logično jer bivanje u prirodi i korištenje domaće hrane, nasuprot hrani iz trgovačkih lanaca, jedino je imalo smisla. Krenula sam se zanimati na koji način uzgojiti hranu, a da se ne koriste mjere koje zagađuju nas i zemlju, prva 'manita' sakupljanja sjemena, brojne razmjene sjemenja, razna predavanja na tu temu. Danas mogu s ponosom reći da se nalazim, donekle, na mjestu mojih tadašnjih uzora u vrtlarenju. S Udrugom Permakultura Dalmacija provodimo razna predavanja, radionice, edukacije,razmjene sjemena za naše dalmatinsko područje, čiji sam član, a i voditeljica dalmatinske banke sjemena - priča nam Antonija.

Iako je završila studij za menadžment u turizmu, struka kao takva ju ne zanima, ali kaže da nikad ne zna što može biti sutra. Jedino što zna je da ako ikad bude radila u struci, da treba uključivati vrtlarenje, kaže nam kroz smijeh.

- Za mene uzgoj hrane nije hir, nije pomodarstvo, to je nešto što se radilo od kad je i čovjeka na ovoj kugli, a imati mogućnost i sama ju uzgajati to je neprocjenjivo. Pored mene i moji ukućani sudjeluju u uzgoju tako da većinu naše sezonske hrane uzgojimo sami, a onu što ne možemo jednostavno kupimo u dućanu ili još bolje od nekog lokalnog proizvođača. Naravno, nađu se tu i viškovi hrane koje dalje prosljeđujemo svojim prijateljima i poznanicima - objašnjava nam.

Službenu edukaciju završila je u Udruzi Permakulture i sam tečaj joj je proširio vidike, ne samo o uzgoju hrane već na sve domene djelovanja čovjeka i prirode. Ono što uvijek ostaje u nekoj tamnoj pozadini koja se ne vidi i nema 'papir' su sati i sati istraživanja, čitanja knjiga, pohađanja radionica, predavanja koji su najviše pridonijeli mom napretku.

- Izazova uvijek ima, ali kut gledanja na to jako je bitan. Nekome će neki izazov biti velika prepreka, a nekome dnevna stepenica koju lagano preskoči i uopće na to ne gleda kao neku problematiku. Trudim se baš gledati iz tog drugačijeg kuta gdje će mi izazovi poslužiti kao iskustvo i kao škola. Ono što dobivam od vrtlarstva teško je riječima opisati, to je jedan poseban osjećaj mira i zahvalnosti na mogućnosti da mogu surađivati s drugom dimenzijom koja nije samo ljudska. Ne nose me ti osjećaji uvijek, ali zato ih više cijenim kad dođu, a dođu kad se umirim kraj biljke, kad je toplo, kad se čuje ništa više do cvrkuta ptica, tada se po meni prospe vilinska prašina. Ali treba uzgojiti hranu, pa tu dosta vremena ode i na teške fizičke poslove bez kojih posao ne bi bio obavljen. Vrtlarenje je divna aktivnost i danas je jako popularizirano. Na mrežama ima jako puno dostupnih kratkih materijala koji ne pokazuju baš sve, pokazuju lijepe vrtove, predivne plodove, uređene gredice, sretne ljude, ali sav ogromni posao opet ostaje tamo negdje u pozadini. Za vrijeme pandemije dosta ljudi je krenulo obrađivati svoju zemlju, što je pohvalno i predivno, ali da su barem nastavili.....Čim dođe mirno doba, ušuškamo se u ugodu starog života i nastavimo živjeti kao i prije. Vrtlarenje nije romantično, a opet, kad malo bolje pogledam iz onog drugog kuta možda ipak je - smatra naša sugovornica.

'Od sjemena do sjemena' postao je glavni moto njezinog vrtlarenja.

- Mogu slobodno reći da je to tema za sebe premda je logični slijed uzgoja hrane. Poznavati vegetacijski put biljke do njezine faze osjemenjivanja zahtijeva veće znanje. Nije to nikakva velika mudrost, pa kako su naši stari prije čuvali sjeme, ali danas, pošto se hrana jako malo uzgaja na vrtovima, tako i to znanje blijedi. Može se čuti da ljudi govore kako više nema starog sjemena. Ima ga! Samo treba znati tržiti na pravom mjestu. Razmjene sjemena su idealna prilika za nabavku, tu se ljudi povezuju, nose svoja iskustva i poznanstva. Nisu te stvari toliko eksponirane u javnosti jer onaj tko iti malo poznaje temetiku sjemenarstva u Hrvatsko, znat će o čemu pričam. Zato bi najbolje bilo za sve nas da ljudi počmu uzgajati. Ima se gdje. Mi smo zemljoposjednici, toliko zapuštene zemlje, vrtova, balkona, izgovora nema. I na taj način ćemo pridonijeti svojem zdravlju, zdravlju zemlje i očuvanju sjemena - objašnjava nam

Antonija je i članica HGSS-a više od 15 godina i to je stvar koju uvijek s ponosom ističe. Ono što ju najviše drži su njezini divni kolege bez kojih sve akcije spašavanja i vježbe ne bih imale smisla.

- Kad znaš da pored tebe stoji osoba od povjerenja s kojom zajedno ideš u 'vatru', ispred koje smo svi jednaki, ništa nije teško, uvijek postoji riješenje. Biti član HGSS-a je velika obaveza i čast. Nikad ne znaš kad će doći poziv da nekome ideš spasiti život, može biti noć, blagdan, neradni dan, obiteljska okupljanja, kiša, snijeg. Moji kolege kažu da je to HGSS vrijeme i da ne postoji loše vrijeme za nekom spasiti život - kaže.

Posljednjih godina sve više ljudi, napose mladih, okreće se zemlji. Otvaraju OPG-ove, uzgajaju bilo za sebe, bilo za prodaju, a Antoniju pitamo što misli koji je glavni razlog tome.

- Možda se radi o ciklusima, ali mislim da smo mi taman na prekretnici gdje će se ljudi, ne nužnu vraćati na selo, već početi okretati drugom načinu upravljanja resursima jer sve ovo vodi jednoj velikoj neodrživosti. I to se vidi, svi vidimo da ovakav sustav puca po šavovima. Volim izreku: 'Teška vremena stvaraju jake ljude. Jaki ljudi stvaraju dobra vremena. Dobra vremena stvaraju slabe ljude. Slabi ljudi stvaraju teška vremena', kaže nam za kraj.