Imaš vijest?
Imaš informaciju iz prve ruke, fotografiju, video, dobru ideju ili te nešto muči?
PODIJELI S NAMA!
Blagdan Gospe Lurdske, suzaštitnice župe sv. Ante Padovanskog, proslavili smo u ozračju koje se ne pamti po izvanjskim stvarima, nego po onome što je tiho dotaknulo srce.
'Našu pripravu za blagdan obilježila je trodnevnica Gospi Lurdskoj, ali i devetnica blaženom Alojziju Stepincu. Tijekom tih dana fra Mario Lemo, župnik i gvardijan nam je u propovijedima približavao lik pastira koji je ostao uspravan u vremenu kada je bilo najteže. Govorio je o njegovoj dubokoj ukorijenjenosti u Kristu, o vjernosti Crkvi bez kompromisa, o ljubavi prema vlastitom narodu, ali bez mržnje prema ikome. Blaženi Stepinac nije uzvraćao osudom, nego je strpljivo nosio križ, vjerujući da istina ima posljednju riječ. U vremenu tame bio je čovjek nade – i zato je putokaz i danas.
Svečano euharistijsko slavlje na sam blagdan predslavio je fra Marinko Vukman, gvardijan i upravitelj Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske, u koncelebraciji s fra Žarkom Maretićem i fra Božom Čurčijom. Njegov dolazak iz svetišta koje stoljećima čuva vjeru našega naroda bio je snažan znak povezanosti: Lurd, Sinj i naša župa – tri mjesta, a jedna Majka. U njegovim riječima osjećala se blizina Gospe koja u Lurdu poziva na obraćenje i molitvu, ali i ona ista Majka koja u Sinju bdije nad svojim narodom i podiže ga u vremenima kušnje.
Slušajući propovijed, pred očima su nam se pojavile nepregledne rijeke hodočasnika u Lurdu. Posebno bolesnici koje ondje dovoze u kolicima, na nosilima, uz brižne ruke onih koji ih prate. I premda nose križ, na njihovim se licima vidi mir i radost. Kao da susret s Majkom vraća dostojanstvo patnji i daje joj smisao. Lurd nije samo mjesto čuda – on je prije svega mjesto nade.
U tom duhu ispričana je i dirljiva priča o malom dječaku oduzetih nogu kojeg su roditelji, sa suzama i vjerom, doveli u Lurd. Dok je svećenik prolazio noseći Presveti Oltarski Sakrament, zaustavio se kraj njega i molio za njegovo ozdravljenje. Dječak je gledao u Isusa – tiho, sabrano, dječjim pogledom punim povjerenja. Ništa se nije dogodilo, nije čudesno ozdravio. Kad je svećenik krenuo dalje, iz tog malenog srca prolomio se iskren vapaj: „Isuse, nisi me ozdravio – reći ću te tvojoj mami!“ U toj jednostavnoj rečenici bila je sva snaga vjere koja zna da ima Majku koja zagovara. Nekoliko dana poslije dječak je prohodao. Njegove noge su ozdravile, ali još je snažnije odjeknula njegova vjera – mala po godinama, a golema po pouzdanju.
Poseban i dirljiv prizor: naš župnik i gvardijan nije bio za oltarom, nego je predvodio zbor, prateći pjesmu svirajući orgulje. Njegove su ruke pretvarale molitvu u glazbu, a pjesma naroda uzdizala se poput kada prema nebu. Bila je to slika zajedništva – pastira koji glazbom moli zajedno sa svojim narodom.
Nakon pričesti crkva je nakratko utihnula. Ta tišina govorila je više od riječi. A onda se, polako i dostojanstveno, pokrenula procesija. Dok je Gospin lik prolazio kroz crkvu, činilo se kao da Majka prolazi između svoje djece, zaustavlja se uz svaku bol i prima svaku neizrečenu molitvu. Uz plamen svijeća, koje su gorjele u našim rukama, predavali smo joj svoje bolesne, obitelji, strahove i skrivene rane. Molitva za zdravlje nije bila samo izgovorena – bilo je to predanje, otvaranje srca da ga ispuni Majčina ljubav. U tom hodu svjetla i pjesme osjećala se toplina zajedništva i blizina neba.
Na završetku slavlja gvardijani su izmijenili i prigodne znakove pažnje. Gvardijanu iz Sinja darovana je knjiga Thomasa Mertona, Znak Jonin – kao nadahnuće za njegove propovijedi. Gvardijan sa Šubićevca primio je knjigu o fra Petru Kneževiću (1701.–1768.), franjevcu Provincije Presvetog Otkupitelja, skladatelju i autoru mnogih marijanskih pjesama. Fra Petar Knežević svojim djelom oblikovao je pobožnost puka, posebno djelom Muka Gospodina našega Isukrsta i Plač Matere njegove, koje se još i danas pjeva u gotovo svim krajevima Lijepe naše. Kroz glazbu i tekstove učio je kako izražavati vjeru i ljubav prema Mariji. Uz to, fra Mariu je uručena i Zlatna Gospina krunica, izrađene povodom 300. obljetnice krunjenja Čudotvorne Gospe Sinjske.
Dok smo se razilazili, u srcu je ostao mir i povjerenje. Znamo da svaka molitva ne donosi čudo kakvo bismo željeli. Križevi i poteškoće nisu uvijek uklonjeni, ne nestane svaka bolest. Ali Majka ostaje. Ona stoji uz svoju djecu – i kad ozdravljenje dođe, i kad izostane. Uči nas vjerovati, prihvaćati, nositi. A ponekad je najveće čudo upravo to: da u svojim slabostima i boli osjetimo njezinu ruku koja nas drži i da u tom dodiru pronađemo snagu za svaki novi dan.
M.T.'
Izvor: Facebook Samostan i župa sv. Ante Padovanskog