Tješe i djecu i roditelje

Duška Mikulandra već 26 godina teta je u vrtiću: 'Biti djetetu druga mama jedna je od najljepših, ali i najtežih uloga'

Šibenik   |   Autor: Ana Rak   |   07.06.2022 u 09:15

Biti odgajateljica je poziv, potrebno je puno ljubavi, strpljenja i razumijevanja da biste djetetu koje u vrtiću boravi i do 10 sati stvorili 'drugi dom'. U riječi 'odgajatelj' skriva se cijeli niz uloga, od one da ste djetetu, posebno u jasličkoj dobi, druga mama, što je jedna od najljepših, ali i najtežih uloga, pa do toga da ste medicinska sestra, jer ste stalno na prvoj crti cijele palete raznih dječjih oboljenja. Jedna od osoba koja je u tim svim ulogama je i Duška Mikulandra koja je već 26 godina u ovom poslu.

Nakon završene gimnazije upisala je Filozofski fakultet u Zadru gdje je završila smjer za odgojiteljicu predškolske djece, ova 51-godišnjakinja posljednja dva desetljeća radi u DV Kućica, jednom od objekata DV Šibenska maslina.

- Put odgojitelja započela sam još kao studentica, radeći s djecom prognanika u Zadru za vrijeme Domovinskog rata. Život me odveo u Mali Lošinj gdje sam se zaposlila u prekrasnom DV Cvrčak, radila šest godina i nakon toga se vratila u rodni Šibenik, gdje sam posljednjih 20 godina zaposlena u DV Kućica. Oduvijek jako volim djecu, te male ljude, još u osnovnoj školi znala sam što želim, bilo koji posao koji je vezan za djecu, a kroz srednju školu odlučila sam se za vrtić – priča nam.

Biti odgajatelj znači da ste u isto vrijeme psiholog, pedagog, logoped, balansirate između jednog načina odgoja djece doma i onog kojeg stvarate u skupini, pomažete djeci da prevladaju neke poteškoće, da stvore pozitivnu sliku o sebi, da budu samostalni, samopouzdani, da nauče dijeliti, poštivati i uvažavati različitosti, da shvate kad čine nešto što nije dobro i lijepo, da grade prijateljstva, da shvate važnost očuvanja planete Zemlje i još puno, puno toga, objašnjava nam.

- Kad djeca tek krenu u jasličke skupine, prva odvajanja od roditelja, tad paralelno tješite i djecu i roditelje, jer ni jednima, a ni drugima nije lako. Povjeravaju vam svoje najveće blago i potrebno je vrijeme da ih uvjerite kako je djeci dobro i da se vi za njih brinete jednako dobro kao i oni sami. I da im ništa  neće nedostajati, posebno ne brige i ljubavi. Kao i svaki posao i ovaj ima svoje pozitivne i manje pozitivne strane. Težak je, vrlo odgovoran, ali rekla bih i jedinstven. Raditi s djecom, tim malim ljudima, nije lako, ali na svijetu nema ljepše slike od slike djeteta koje se iskreno smije. Jednostavno vam, ma da vam je neki ne znam kako težak dan, vrate raspoloženje. Te njihove slatke izjave, zagrljaji, iskreno veselje, nasmijana lica, sve vas to oraspoloži. Posao je sam po sebi zahtjevan, odgajanje je proces u kojem je neophodan timski rad roditelja i odgojitelja. Jedna od negativnosti je kad taj dio ne funkcionira dobro i kad dijete bez obzira na neka loša ponašanja, uživa potpunu zaštitu roditelja, roditelja koji je spreman čak i vrijeđati odgojitelja jer je njegovo dijete 'u pravu' ili je uvijek krivo neko drugo dijete. Tada ste u nezahvalnom položaju i nemate puno prostora za neku promjenu – govori Duška.

Iza nje je 26 godina radnog staža, no kako nam kaže, nikada nije razmišljala o broju djece koje je 'odgojila', samo zna da ih je bilo jako puno. Često tu djecu sretne, uvijek stanu i popričaju, a ona se redovito pogubi u pojmu vremena, iznenadi se kad joj kažu u koji razred idu, već su to gotovo odrasli ljudi.

 

Raduju je takvi susreti, sjeti se na trenutak nekih događaja kad su bili mali, kad su došli u jaslice, a da još nisu znali ni hodati, a sad eto razmišljaju čime će se baviti u životu.

- Još kad mi zatraže prijateljstvo na Facebooku, tad znam da je vrijeme stvarno prohujalo (smijeh). A lijepo je i kad vas se sjete roditelji, kad kroz razgovor shvatite da ste i djeci i njima  ostavili dobra sjećanja na taj dio života – objašnjava.

Danas je sve manje odgajatelja, i sama svjedoči promjenama koje se događaju i činjenici da postaju, u najmanju ruku, nepopularna struka. Situacija je takva ne samo u našoj županiji, već cijeloj Hrvatskoj.

- Poznajem cure koje su dobile diplomu, pokušale raditi, te odustale od tog zanimanja, a poznajem i odgojiteljice koje iza sebe imaju dosta godina staža i usprkos tome što jako vole taj posao, sad već razmišljaju što i kako dalje nastaviti, jer imati odgovornost za dječje živote u lošim uvjetima, nije lako. U cijeloj Hrvatskoj ne gradi se dovoljno vrtića, a djece doista ima, taj nedostatak objekata dovodi do toga da skupine s brojem djece rastu do vrtoglavih brojki i tu je kvaliteta odgojno obrazovnog rada izgubila bitku ispred kvantiteta, da ne pričam o količini odgovornosti za zdravlje i život te djece. Na početku svojeg rada i ja sam u skupini imala 36 djece, 36 različitih osobnosti, karaktera, raznih poteškoća, jednostavno morate biti čarobnjak da bi sve to funkcioniralo kako treba. Da bi sva djeca dobila šta im je potrebno, a to je u takvim uvjetima vrlo, vrlo teško, nemoguće zapravo. Žao mi je kad čujem da moje kolegice po drugim županijama i danas rade u takvim uvjetima, sa naglaskom da se danas društvo promijenilo, da se djeca doma drugačije odgajaju, da se integracije djece sa raznim poteškoćama u razvoju odvijaju bez adekvatne stručne podrške, jer kronično nedostaje i defektologa, logopeda, psihologa, defektologa, edukatora rehabilitatora … U mnogima nedostaje materijala za rad, pa često odgojitelji sami kupuju nešto od materijala ili pokušavaju dobiti od roditelja. Miljama smo daleko od europskih standarda, gdje jedan odgojitelj radi  puno manjim brojem djece – otkriva nam.

Duška trenutno radi u drugoj jasličkoj skupini u kojoj se nalazi 16 djece u dobi od 2 i 3 godine, a radni dan započinje okupljanjem, djeca se slobodno druže, igraju po raznim centrima aktivnosti, a zatim slijedi doručak, likovne aktivnosti, rođendani, razne igre i sve to uz vježbanje, ples i pjesmu.

- Pranje ruku, sjedanje za stol, dok čekamo ručak pričamo o nekim događajima tog dana i nekim ponašanjima koja nisu bila dobra ili pohvalimo neke postupke djece. Nakon ručka, pidžamice i odmor, zatim užina i  onda lagano kreću pripreme za odlazak doma.  Veći dio radnog vremena ste sa djecom sami, jer se sa svojom kolegicom preklapate samo sat i pol i to u vremenu kad se dovršavaju aktivnosti i  izlazi vani, pa slijede pripreme za ručak i dnevni odmor. Kad završi smjena i rad s djecom, tad ide pisanje pedagoške dokumentacije, koja je u našem radu svakodnevna – priča nam naša sugovornica.

'Teta u vrtiću' naziv je koji većina ljudi koristi za ovo zanimanje, a iako ima nekih kojima taj naziv nije najdraži, Duški nikada nije smetalo. Kakvim će vas očima promatrati neki roditelj ili struka, tu naziv ne može puno pomoći, kaže.

- Onaj tko je na vas odlučio gledati kao na najobičniju  'čuvaricu' svoga djeteta, vi to teško možete promijeniti. I sama se roditeljima obraćam s mama ili tata, nekako mi to daje toplinu odnosu. A dobar odnos svakako je potreban da bi se ostvario zajednički cilj, a to je sretno i zadovoljno dijete. Iako je ovo manje-više zanimanje u kojem prevladavaju žene, posljednjih godina je sve više muškaraca u ovom poslu. Žene su odavno zakoračile u svijet 'muških' poslova, pa je zapravo super što u ovaj naš donedavno isključivo 'ženski' posao dolaze muškarci. Ja sam još uvijek mentorica odgojitelju Tomislavu Junakoviću, kojem sam bila i vrtićka teta, što je vjerujem baš rijetkost. Dakle mogu reći da ga poznajem od malih nogu. Uživam gledajući kako su ga djeca u našoj jasličkoj skupini lako i brzo prihvatila, a i roditelji naravno. Nije mu bilo jednostavno krenuti baš s jasličkom dobi, jer susreo se i između ostalog sa mijenjanjem pelena, što je odlično i još uvijek odlično radi, tako da mogu reći da će jednom biti odličan tata . U našem ženskom kolektivu je prihvaćen je super, svojim humorom, a i gitarom, donio je dodatno dobro raspoloženje. Nadam se da će muških odgojitelja u budućnosti biti više – kaže.

Svaki je dan u ovom poslu poseban na svoj način i svaki je različit. Ima nekih događaja koji su posebniji od drugih.  Kad uspijete postići da dijete koje ima tešku adaptaciju ili neke druge poteškoće, naposljetku prebrodi sve to i dolazi s osmijehom u skupinu, kad vidite osmijeh njegovog roditelja, tad znaš da je uloženi trud donio rezultate, otkriva.

Djecu su prije često čuvale bake, no danas 'baka-servis' kod većine ne funkcionira je danas su bake u radnom odnosu i da žele, ne mogu čuvati. Na pitanje što je za djecu bolje, vrtić ili 'baka-servis', Duška kaže da je za djecu dobro da budu sa svojim vršnjacima, a u bakinom društvu mogu uživati u ostatku dana ili vikendom.

Iako je ovo zanimanje koje ima izazovnih trenutaka, Duška bi ga uvijek izabrala.

- Usprkos svemu, da biram opet, isto bih odabrala, još uvijek smatram da su djeca u ovoj dobi onaj dio čovječanstva koje nije iskvarilo vrijeme, okolnosti, u kojima je sve jednostavno, iskreno, toplo, dobro, lijepo.  Ovaj vam posao omogućava da zadržite dio djeteta u sebi, okruženi ste igrom, pjesmama, plesom, prekrasnim slikovnicama, knjigama, a najvažnije dio ste djetinjstva i odrastanja velikog broja tih malih ljudi, a to je neprocjenjivo – kaže nam za kraj.

 

3 fotografija

POGLEDAJTE
GALERIJU

Podijeli: