Komentar Petre Španje

Evo kako sam se pokušavala uhljebiti i zašto mi to nije pošlo za rukom

Šibenik   |   Autor: Petra Španja   |   15.11.2017 u 09:57

  Ilustracija/ŠibenikIN

Kad sam kao politologinja počela tražiti posao u struci i prijavljivati se na sve moguće javne natječaje u državnim institucijama, htjela sam se 'uhljebiti', baš kao i mnogi drugi. Zašto bi se mlada obrazovana osoba željela uhljebiti, jasno je svima: posao u državnoj službi siguran je, plaća je odlična, a uz slobodne vikende, praznike i četiri tjedna godišnjeg, zvuči predobro da bi bilo istinito.

Potraga jedne politologinje za poslom može se opisati kao komedija s elementima tragedije. Deseci natječaja, slanje prijava po cijeloj Hrvatskoj i idealističko nadanje da će mi netko uzeti u obzir odlične rezultate tijekom školovanja, sposobnosti, volju i želju za radom…Ništa od toga nije urodilo plodom, pa mi je posao u struci ostao samo san, a spletom okolnosti svoje sam mjesto pod suncem na kraju našla u novinarstvu.

Prije svega savjetovala bih svima da pametno odaberu studij, a ako imaju kakav zanat, najbolje da mu se posvete i nastoje biti sami svoj gazda. No, ako ste već zapeli s diplomom studija društvenog smjera s kojom bi se trebali zaposliti u državnim službama, evo vam prilika da iz prve ruke doznate kako je propao jedan san o uhljebljivanju.

Nakon završetka fakulteta i odrađenih godinu dana stručnog osposobljavanja, koje usput rečeno treba ukinuti po hitnom postupku, i moj je san, priznajem, bio zaposliti se u jednu takvu instituciju u kakvoj sam se godinu dana 'usavršavala' i nadala se da ću radom, trudom i zalaganjem uspjeti jednom potpisati ugovor na neodređeno i kao državni službenik do penzije raditi 's prstom u uhu'.

Za sretnike koji se nikad nisu prijavljivali na natječaj za posao u državnim službama, evo pojašnjenja tog mukotrpnog postupka. Morate ispunjavati sve uvjete natječaja; dakle struka, godine iskustva, položen državni ispit, nakon čega slijedi selekcijski postupak s pisanim testom radi provjere znate li zakone kojima bi trebali baratati na tom radnom mjestu.

Na kraju, idete na intervju s komisijom koja provodi natječaj, odnosno sa zaposlenicima te ustanove, a provjera znanja i intervju donose vam u bitci za sigurnu državnu službu jednak broj bodova. I upravo tu leži ključ kako se natječajem uvijek može manipulirati! Čak ako i napišete najbolje test, na intervjuu možete dobiti manju ocjenu jer 'niste ostavili dobar dojam' što je, dakako, tek subjektivan sud komisije.

Na posljednjem natječaju na koji sam se ja prijavila, a natjecala sam se za posao u instituciji gdje sam se radno osposobljavala, neslavno su propali moji snovi o uhljebljivanju, a ironija je da su se upravo tamo i rodili dok sam kod njih stažirala nakon faksa. Unatoč odličnim rezultatima na testu, na intervjuu su mi postavljali bizarna pitanja poput onoga primam li plaću za posao u svojoj novinarskoj redakciji (?!) te su komentirali moj fizički izgled - uz hihotanje i komplimente da mogu biti missica. Jasno, tko će dobiti 'moj' posao bilo je poznato i prije nego što je natječaj službeno raspisan, a ja sam na temelju tih i takvih pitanja komisije dobila daleko manju ocjenu nego osoba koju su na kraju i zaposlili.

Presudilo je valjda šire iskustvo jer ta je osoba radila u predizbornoj kampanji političke stranke na vlasti. Uostalom, što sam mogla i očekivati od intervjua koji je završio riječima: 'Nemoj nam uzeti za zlo ako te ne uzmemo'.  

Nakon tog najsvježijeg iskustva, u flashbackovima su mi se vratile zaboravljene slike razgovora za posao u područnom uredu jedne druge institucije. Njihov čelnik me je nakon nekoliko krugova testiranja, na razgovoru mrtvo-hladno pitao gdje točno živim, koje auto vozim, imam li dečka, što mi rade roditelji i nastavio sličnim neprimjerenim pitanjima. Ostala sam potpuno šokirana i sjećam se da sam pomislila da sanjam, pitala samo sebe je li moguće da mi se ovo događa.

Teško je kad vam se sruše mladenački ideali, a meni se snovi o uhljebljivanju u državnoj službi nisu rušili samo u rodnom kraju.

U velikim držanim institucijama, poput one zakonodavne na Markovom Trgu, natječaji za posao funkcioniraju kao i u nas. Prođete pusta testiranja, a razgovor za posao svede se na par bezveznih pitanja pred komisijom čiji se članovi uopće ne trude prikriti da je to radno mjesto nekome već dodijeljeno, samo što vi naivčine još to ne znate. Pa vas ne zamaraju, poput privatnika, upitima o prethodnom iskustvu, motivaciji za tu poziciju i svemu onome što zanima ozbiljne poslodavce koji se trude upoznati potencijalne kandidate i pronaći najbolje kandidate za posao koji nude.

Samo u posljednjih godinu dana Hrvatsku je napustilo 82 tisuće radno sposobnih mladih ljudi koji nisu uspjeli pronaći posao u zanimanjima za koja su se školovali. Oni bi radili, ali u državi namještenih natječaja to je očito teško izvedivo pa zbog korupcije, nepotizma, klijentelizma i zapošljavanja podobnih, iz ove zemlje bježe deseci tisuća mladih ljudi.

Odlaze pametni, rekla bih, a ostajemo valjda samo mi idealisti, satrani osjećajem  bespomoćnosti i bijesom prema državi koju bi svojim radom htjeli graditi, ali ne pod svaku cijenu.  

Zna se da se u javne službe svi zapošljavaju preko nekakve veze ili preporuke i da posao sigurno nećeš dobiti ako odbiješ raditi za stranku na vlasti. Nakon mučnog iskustva traženja posla u struci, pitam se čemu uopće služe javni natječaji i kako smo kao društvo uspjeli oguglati na ovakve pojave i bespomoćno samo slijegati ramenima. Dobri stari Platon očito je znao što govori kada je zaključio da je kazna za odbijanje sudjelovanja u politici ta što nas na kraju vode oni koji su inferiorniji od nas. 

I uglavnom, spletom sretnih okolnosti, ja se na kraju nisam uspjela uhljebiti, ali su mi nakon pisanog teksta, intervjua i gomile pitanja kakva postavljaju privatnici, nakon jednog drugog natječaja ponudili da radim u novinarskoj redakciji.

O bolestima hrvatskog društva stalno treba govoriti, a kao novinarka sada imam priliku o tome i pisati, podsjećajući ljude iz komisija za uhljebljivanje i njihove šefove da ne mogu raditi sve što požele.

Narod je osiromašen, raseljen, nezaposlen, opterećen dugovima, ali iz meni nedokučiva razloga ne poduzima ništa da bi mu bilo bolje nego omogućava ovima u masno plaćenim foteljama da njima i njihovima sve ide kao po loju.

Znam da ovaj tekst neće apsolutno ništa promijeniti, ali svi vi koji ste u procesu traženja posla i zapeli ste na putu između ničeg i ničeg, znajte da netko zna kako vam je. Uspjeh nije konačan, neuspjeh nije fatalan, a na kraju se samo računa jeste li pali ili digli glavu i nastavili dalje.

Ja jesam i hoću.

P.S. Svaka sličnost sa stvarnim događajima je namjerna, a otvoreno iznošenje  činjenica i iskazivanje osobnog mišljenja, molim, nemojte mi uzeti za zlo.

Podijeli: