ISTRAŽUJEMO Čija je Hrvatska, čiji je Šibenik? Saldo velike (ras)prodaje državne i privatne imovine od 1996. do 2026. godine

Strancima su unazad 30 godina u većinsko vlasništvo ili pod utjecaj otklizali i banke, i telekom, i nafta, i aluminij, pa sve više i ovdašnji turizam, trgovina (s osloncem na uvoz gotovo svega) i svakovrsne nekretnine

 Kako su stranci, nasuprot Tuđmanovoj doktrini „svoji na svome“, osvojili Hrvatsku

U sve dubljoj sjeni prividno sve popularnijeg, a inšempjavajućeg pokliča „Za dom spremni!“, na dramatičan se način otvara strateško pitanje: je li sve najbolje iz ekonomskog i financijskog potencijala unazad trideset godina u Hrvatskoj, pa i u Šibeniku, trebalo prodati stranim bankama, kompanijama i investitorima? Ili to najbolje, što je do prije trideset godina bilo samo naše – baš ne (ako je dom baš vlasnički tolika svetinja stotinama tisuća građana)?

Tko je premlad ili ništa pametnijeg ne čita, nego se školuje po koncertima ili misama, prisjetit ćemo ga da je i prijelomne 1989. godine, kad se urušio Berlinski zid, i 1990. kad je Hrvatska prešla iz jednostranačja u višestranačje, i 1991. kad je izašla iz SFRJ, pa i prve poslijeratne 1996. godine, cjelokupan ekonomski potencijal zemlje bio u domaćem, državnom i privatnom vlasništvu.

Imati sve svoje je, treba li koga podsjećati, krajnji znak nacionalne slobode. Strani vlasnici i investitori i te 1996. u Hrvatskoj nisu imali gotovo ništa značajnijeg.

Sjećanje na vrijeme kad je sve bilo naše

Prije toga, od 1953. do 1990., velika većina ekonomskog potencijala bila je u društvenom vlasništvu, koje je nacionalizirano ustavnim promjenama s kraja 1990. i pretvoreno u državno, da bi zatim bilo izloženo tranziciji, privatizaciji, prodaji i preprodaji, bez ograničenja za strane ulagače.

Još tijekom 1980-ih bilo je očito da i tadašnja jugoslavenska ekonomija, da bi mogla konkurirati na sve globaliziranijem i umreženijem svjetskom, pa i na vlastitom, domaćem tržištu, mora krenuti u liberalizaciju tržišta. Osobno sam kao urednik ekonomske rubrike u nezaboravnom političkom tjedniku Danas bio okupio moćnu ekipu vanjskih suradnika, koji su u svojim kolumnama i analizama iz broja u broj zagovarali i tehnički razrađivali tržišne reforme (od Marijana Korošića, Branka Horvata, Drage Buvača i Marijana Hanžekovića, do Guste Santinija i Ante Čičin-Šaina). Njihovi su savjeti dali presudan doprinos reformama koje je pokrenuo Ante Marković, početkom 1989., tako što je najprije liberalizirao najelastičniji dio tržišta – devizno tržište, a najmanje elastično – tržište kapitala, ostavio za kraj reformi. Taj politički koncept nije odgovarao ne samo Miloševićevoj velikosrpskoj doktrini, nego ni američkim kalkulacijama troškova za preuzimanje Balkana, pa je uslijedila srbijanska agresija, začinjena američkom politikom „divide et impera“.

Sve velike zemlje današnje Europske unije imaju strateški plan zaštite vlastitih najkvalitetnijih ekonomskih potencijala, pa nije moguće u Francuskoj osvojiti svu tamošnju automobilsku industriju ili nuklearni program, kao ni cijeli niz gospodarskih djelatnosti u Njemačkoj, ali u malim zemljama, poput Hrvatske, koje te velike zemlje u širenju EU-a tretiraju kao plijen, nametnuta je iz tih zapadnih centara moći doktrina da vlasništvo - nije važno (što je s veseljem prihvatila ovdašnja hajdučija).

Dijabolična doktrina o vlasništvu u malim zemljama

Dakle, male zemlje ne trebaju štititi svoje vlasništvo nad svojim najboljim potencijalima, a velike zemlje trebaju štiti svoje i što jeftinije preuzimati što više tih potencijala u malim zemljama. U to ime se i hrvatski ulazak u EU praktički sveo na ulazak velikih zapadnih banaka i kompanija u Hrvatsku, a ne na ulazak Hrvatske u EU. Tako u konačnici i ovdašnji turizam više nije hrvatski turizam, nego samo turizam na području Hrvatske, jer više od 50 posto koristi od te djelatnosti ovdje ubiru strane banke, zapadni izvoznici robe u Hrvatsku i njihovi ovdašnji trgovci u njihovom većinskom vlasništvu (velike robne kuće) i telekom, farmaceutske i ostale strane kompanije.

I tako, trideset godina poslije početka najveće vlasničke mirnodopske promjene u Hrvatskoj, pa i u Šibeniku, imamo radikalno novu vlasničku sliku, posve suprotnu doktrini „svoji na svome“ (iako mase na koncertima viču „Za dom spremni!“, ali ne traže ni nacionalizaciju, ni eksproprijaciju, ni bilo što kontra stranih velevlasnika).

Više od 90 posto bankarskog potencijala u Hrvatskoj i gotovo sva nacionalna štednja nalazi se u posjedu pet-šest velikih njemačkih, austrijskih, talijanskih i mađarskih banaka. Izuzetak je samo državna Hrvatska poštanska banka, koja je u Šibeniku preuzela Jadransku banku. Ali ni u Šibeniku ta jedina domaća malko jača banka ne drži više od 20 posto lokalnog financijskog tržišta (iako je nekad, kao Jadranska banka, držala gotovo 40 posto).

Njihova Hrvatska iz 2026. godine

U gospodarstvu u Hrvatskoj većinu najkvalitetnijih potencijala u svojem vlasničkom portfelju drže strane kompanije: od mađarske Ine i izraelske Plive, do njemačkog T-coma i slovenskog Impol-TLM-a. U 2026. godini te kompanije u većinskom stranom vlasništvu zapošljavaju četvrtinu ukupnog broja radnika u Hrvatskoj, ostvaruju dvije petine ukupnog prihoda gospodarstva i blizu 50 posto svih ulaganja. Većina tih stranih vlasnika u Hrvatskoj su iz Njemačke, Austrije, Italije, Slovenije i Mađarske. Domaći privatni sektor snažne pozicije još drži samo u ostacima  prehrambene industrije i u logistici (npr. Fortenova grupa, Orbico, Atlantic grupa, Vindija, Infobip), te donekle u građevinarstvu i u obrtima.

Republika Hrvatska (bilo izravno ili preko holdinga/lokalnih samouprava) i dalje ima stopostotno ili većinsko vlasništvo u preostalim strateškim sektorima: energetici (HEP), transportu i infrastrukturi (HŽ, Hrvatske autoceste, Janaf, Croatia Airlines, Hrvatske šume, Hrvatske vode). Iako državna poduzeća čine manji postotak ukupnog broja tvrtki, ona kontroliraju kritičnu infrastrukturu i zapošljavaju značajan dio radne snage.

Njihove nekretnine i naši dokoni rentijeri

Prema podacima agencija za nekretnine i Porezne uprave, udio stranih državljana u kupnji nekretnina u Hrvatskoj iznosi oko 35% do 40% na razini cijele države. Prije pandemije taj je postotak bio oko 20%. Na jadranskoj obali (Istarska, Primorsko-goranska i Zadarska županija) situacija je još izraženija. U tim regijama stranci (najčešće državljani Njemačke, Austrije, Slovenije, Češke i Slovačke) kupuju svaku drugu nekretninu (čak do 50% svih prodanih stanova i kuća).

Iako stranci kupuju golem broj novih i luksuznih nekretnina, u ukupnoj masi stambenog fonda Hrvatske domaće stanovništvo još drži labavu većinu. Hrvatska je specifična u EU, jer prema podacima Eurostata ima izrazito visoku stopu vlasništva – preko 85 % građana živi u nekretnini, koja je u njihovom privatnom vlasništvu. Strani vlasnici drže tek manji dio ukupnog povijesnog stambenog fonda, ali imaju presudan utjecaj na kreiranje trenutnih, iznimno visokih tržišnih cijena kvadratnog metra.